Politiziranje ideje 'izabranoga naroda' razvija osjećaj supremacije naroda koji se osjeća izabranim, pretvara duhovnost tog naroda u ideologiju, a religijsku odrednicu izabranosti u ideju etnoreligijske dominacije. Moralna superiornost se gubi i ustupa mjesto političkoj, vojnoj, geostrateškoj, pa i rasističkoj superiornosti. Nova zbilja živi na kreditima stare zbilje. Zločini se pravdaju strahom svog naroda od događaja iz nekih starih vremena. Međutim riječ je o politiziranom ideološkom opravdanju za moralni i civilizacijski sunovrat.
Spinoza je, još u 17. Stoljeću, upozoravao da Bog kao Priroda voli sve narode jednako, te da bi isključivost odnosa jednog naroda s Bogom vodila izravno u proizvodnju mržnje prema narodima drugih vjera. Pitanje koje se nameće je: Kako se u suvremene civilizacijske tokove može uključiti ideja supremacije ljudi jedne vjere (nacije) nad ljudima drugih vjera (nacija). Zasad ostaje nejasno zašto se ne vidi da je u postupcima, kako vojnika u Gazi i na Zapadnoj obali, tako isto i doseljenika na Okupiranim područjima Palestine, pa i u postupcima i izjavama židovskih građana u Izraelu – sadržan rasistički otrov nipodaštavanja palestinskih Gojima. Njima se mogu otimati i rušiti kuće, imanja…Njih se može maltretirati, zatvarati, ubijati, granatirati. Može ih se držati zatvorenim u otvorenom logoru bez hrane, vode, liječničke pomoći, bez ikakvih prava… Nemoguće je ne upitati se o izvorima bešćutnosti izraelskih vojnika i doseljenika, izraelskih institucija i građana, izraelske vlade i izraelskih medija.
Sa Spinozom i pitanja postaju konkretnija i jasnija: Je li židovstvo postalo etnoreligijski mehanizam obrane za kolektivnu patologiju naroda koji je počeo mrziti snagom svoje vjere? Jesu li religijske, ekonomske, političke i medijske hijerarhije židovskog naroda na tragu hijerarhije koja je u sedamnaestom stoljeću ekskomunicirala Spinozu iz svoje zajednice zbog Spinozinih upozorenja da bi se moglo dogoditi upravo ono što se danas i događa – mržnja prema drugim narodima?
Vjerska zatvorenost negira i onemogućuje i samu vjeru. Put od kolektivne traume, preko kolektivne paranoje, može voditi u psihopolitičke lance rasističke mržnje i do šizofrene kolektivne strukture. 'Vjerovati' tada postaje 'mrziti'!
1. Brutalnost
Živjeti u vremenu završne faze cionizma, u vremenu Netanyahua i njegovog pokušaja istrebljenja Palestinaca iz Gaze i sa Zapadne obale – znači živjeti pred odlukom: složiti se s pokušajem uspostavljanja novoga globalnoga rasizma ili odlučiti se za sudbinu prognanika. Ove naizgled patetične riječi iskusila je svaka osoba koja je pokušala podići svoj glas protiv aparthejda i rasizma u Palestini. Desetljećima krojena mreža koja nije mimoišla institucije znanosti, kulture, medija, politike, ekonomije – funkcionira, reklo bi se, besprijekorno. Palestina je poprište, a svijet je redatelj u teatru apsurda. Palestince ubijaju, a svijet ih u grobove ispraća šutnjom. Pobunjenici se ekskomuniciraju…
Svaka brutalnost izazov je humanističkoj misli da odgovori na pitanje: U čemu su korijeni brutalnosti, odnosno, što čovjeka može navesti da se počne ponašati zločinački? Ukoliko je u pitanju zajednica ljudi, društvo, država – onda pitanje postaje još važnije. Beskrajno pak važnim to pitanje postaje ukoliko je riječ o zajednici ljudi jedne vjere koji su kroz historiju nerijetko bili osuđivani zbog svoje različitosti. Ako vjera, običaji, zakoni, načini komuniciranja stvaraju, kako bi Spinoza rekao – karakter jednoga naroda – onda je neminovno propitivanje povezanosti nemoralnog ponašanja židovskih građana Izraela, prešućivanja zločina od strane židovskih institucija u svijetu i karaktera naroda stvaranoga kroz povijest.
Palestina je razgolitila historijsku zabludu o tome da oni koji su preživjeli Holokaust i njihovi nasljednici ne mogu učiniti zločin. Zločin u Gazi i na Zapadnoj obali je učinjen i (u vrijeme pisanja ovog teksta i dalje se čini). Djeca Holokausta čine novi Holokaust, novu Katastrofu, ovaj put zločin naroda Holokausta prema narodu Palestine. Zvono je to koje zvoni na uzbunu, jer ako se patološki procesi straha, slabosti razvijaju prema kolektivnoj traumi i kolektivnoj mržnji – pojedinci su u velikoj opasnosti da snagu vjere pretvaraju u snagu mržnje, te da ljubav prema Bogu pretvore u zločinačko ponašanje prema „neprijateljima njihovoga Boga“.
Pozivanje vojnika Izraela i njihovih naredbodavaca na teološke stavove upozorava na izvore stare tisućama godina. Uvjerenje velikog dijela građana Izraela da je ubijanje i istjerivanje Palestinaca iz Palestine biblijski plan - ne svjedoči samo o propagandnoj indoktrinaciji, nego je i trag svakome tko želi pronaći korijene problema. Traganje za dubokim, možda i kolektivno nesvjesnim korijenima tog zla vodi do moralne disocijacije – iz moralne dužnosti čine zlo. A to je već paradoks kojeg je teže pratiti.
Na mišljenju je propitati svaku mogućnost. Bez obzira je li riječ o stvarima, situacijama, događanjima ili ljudima, koji su živjeli prije stotinu, nekoliko stotina ili tisuću, odnosno dvije ili tri tisuće godina.
Dosadašnja je analiza izdvojila dva simptomatična potencijalna uzroka - ideju 'izabranoga naroda' i ekonomiju postavljenu na rasnoj razlici suvjernika i nevjernika. Drugi uzrok proizlazi iz prvoga, no toliko je specifičan da zavređuje mjesto jednoga od dva ključna uzroka.
Analiza se mora zaputiti prema misli onog židovskog mislioca koji je ideju izabranog naroda kritizirao još u sedamnaestom stoljeću. Riječ je o Baruchu de Spinozi, jednom od velikana svjetske filozofije koji je izvršio veliki utjecaj na misao Leibnitza, Kanta, Hegela, Nietzschea, ali i na jednog od najvećih umova Zapada - Johanna Wolfganga von Goethea.
Nužnost novog čitanja Spinoze donijelo je 'svjetlo' palestinskog stradanja od nacije/vjere/državljana koji se pozivaju na ideju odabranoga naroda i dio su vjere koja je u sedamnaestom stoljeću proklela Spinozu, među ostalim i zato što je kritizirao ideju odabranoga naroda.
Prokletstvo se danas vraća vjeri koja ga je osudila s velikim pitanjima. Jedno od njih je svakako: Što ako je Spinoza i tada bio u pravu?
U svakom slučaju Spinozu se danas mora čitati iznova, uz odbljeske eksplozija koje razaraju Gazu i besramnu bešćutnost izraelske administracije, religijskih struktura židovske vjere i svih građana Izraela koji se nisu ogradili od neokolonijalne politike 'odabranoga naroda'
2. Prokletstvo
Četrnaest godina prije nego će Spinoza objaviti svoj Teološko-politički traktat, Židovska zajednica odlučuje ekskomunicirati Spinozu iz svojih redova. Tekst prokletstva je zastrašujući. No Spinoza ipak objavljuje svoj Traktat, da bi se odmah povukao iz javnoga života u život nevidljivoga stručnjaka za poliranje leća. Njegovu su misao, ali samo jednim dijelom i više kao inspiracija odredili teoretičari kao što su: René Descartes, Thomas Hobbes, Mikhail de Montaigne, Johannes Kepler, Galileo Galilei, te Maimonides čija je židovska teološka misao bila jedan od izazova. No njegova je posebnost bila u odlučnom stavljanju u pitanje temeljne odrednice židovske teologije – ideju 'odabranoga naroda'.
To što je Spinoza pokušao sugerirati u Teološko-političkom traktatu, relevantno je i za današnju situaciju. To je među ostalim vidljivo i po reakcijama na bilo kakvo javno stavljanje u pitanje ideje odabranoga naroda. Prokletstvo i ekskomunikacija promijenili su oblike ali se i danas provode. Na filozofiji je danas hrabrije stati u obranu slobodnog mišljenja. Ako je to mogao Spinoza u sedamnaestom stoljeću, trebala bi to moći i filozofija dvadeset i prvoga stoljeća.
Spinoza je u svom Teološko-političkom traktatu želio pokazati „da se sloboda mišljenja može dopustiti ne samo bez štete po religiju i mir u državi, nego da se ne može oduzeti bez opasnosti po mir u državi i samu religiju.“[1]
Misao dakle, posebno filozofijska, mora biti oslobođena pritisaka religijskih hijerarhija, odnosno svih onih koji u teološku interpretaciju Boga unose svoje ljudski toplokrvne interese. Filozofija, smatrao je Spinoza, treba i može rasti uz teologiju. Filozofija treba i može shvatiti Boga bez uputa maštovitih pisara koji svojim pripovijedanjem nagovaraju narod na moralno ponašanje.
Filozofija dakle nije neprijatelj teologije ili je barem tako ne treba shvatiti ili doživjeti. Nažalost, njegovo vrijeme nije mislilo tako. Niti u današnje vrijeme religijske hijerarhije ne misle tako. Moć religijskih institucija, povezanih s institucijama politike, predstavljaju danas nerješiv problem za slobodu mišljenja. Tim više što su masovni mediji preuzeli ulogu oltara, a zadržali dogme religijskih hijerarhija. Uz to, rasni karakter ugrađen u podjelu rada doveo je do historijski različitih klasnih odnosa. Svi se ti klasni odnosi temelje na odluci Boga (religijske hijerarhije) da postoje oni kojima je sve dopušteno, oni superiorni, odabrani, i oni drugi koje se može iskorištavati, eksploatirati, tretirati kao sluge…
Spinozu je njegova orijentacija u mišljenju stajala ekskomuniciranja iz amsterdamske židovske zajednice, 27. srpnja 1656. godine. Očigledno da židovska hijerarhija tada nije bila spremna prihvatiti ideju jednakosti svih ljudi. Filozofa koji je to zagovarao izbacila je iz zajednice, proklela ga i zabranila čitanje i objavljivanje njegovih djela.
U aktu ekskomunikacije se među ostalim kaže: „Proklet bio danju i proklet bio noću; proklet neka je kad legne, i proklet neka je kad ustane; proklet bio kad izlazi i proklet bio kad ulazi…“ Tako dakle počinje tekst ekskomunikacije jednog od najutjecajnijih mislilaca cjelokupne povijesti filozofije.
3. Krivnja
Spinoza nije prihvaćao ideju 'odabranoga naroda'. Smatrao je to političkom dimenzijom i potrebom jednog vremena. Već u trećoj glavi Traktata Spinoza bilježi: „Zaključrmo dakle (budući da je Bog podjednako naklonjen svima ljudima i da su Židovi bili izabrani narod božji samo s obzirom na uređenje društva i države) da ni jedan jedini Židov, posmatran van svoje zajedničke države, nije imao nikakav dar koji bi ga isticao iznad ostalih niti da između njega i mnogobošca postoji ma kakva razlika.[2]
Interesantno je da vlast države Izrael i danas radi istu grešku – politizira pripovijedanje kojim se nekada željelo židovski narod učiniti moralnim. Pripovijesti koje su imale human cilj postale su tako političko sredstvo uniformiranja svijesti svih ljudi na Zemlji koji se osjećaju Židovima ili koji žele ratovati za novac u ime te ideje.
Ideja odabranoga naroda hipnotička je zaštita za ljude/vojnike koji muče i ubijaju, granatiraju, bombardiraju, izgladnjuju, protjeruju i vrše sve druge zamislive i nezamislive zločine nad Palestincima. Svoje zločine pravdaju izvršavanjem Božje odredbe. Sebe smatraju egzekutorom Božje ideje.
Pripadnik 'odabranoga naroda' može pljačkati jer njemu ionako sve pripada. Može ubijati jer su mu nevjernici ionako robovi koje prema potrebi može i lišiti života. 'Odabranik' može ubijati i djecu jer su i djeca nevjernici pa se na njih i ne može gledati kao na ljudska bića. 'Odabranik' je lišen savjesti i ne razumije moralne dvojbe, etička pitanja.
Sveto pismo Spinoza nije čitao kao autentičnu Božju riječ nego kao kompendij tekstova nadahnutih ljudi – proroka. Kritički analizirajući i sadržaj i jezik dolazi do stava o upitnosti autorstva pojedinih dijelova Pisma, odnosno o vjerojatnom zajedničkom autoru najvećeg dijela Staroga zavjeta[3]: „A da bih to izložio po jednom određenom redu, počeću od predrasuda koje se odnose na prave pisce svetih knjiga, pre svega na pisca Pentateuha, za koga se opšte verovalo da je bio Mojsije. Fariseji su u to bili tako čvrsto ,ubeđeni da su smatrali jeretikom svakoga ko o ovoj stvari ima razhčito mišljenje od njihovog. Stoga se Aben Ezra, čovek slobodna duha i ne malog znanja, koji je, koliko mi je poznato, prvi otkrio ovu predrasudu, nije usudio da otvoreno kaže svoje mišljenje, nego ga je samo nagovestio nedovoljno određenim rečima. Ja se ovde neću plašiti dato kažem jasnije i da otvoreno izložim to pitanje.“[4]
4. Popis
Ulogu proroka Spinoza nije vidio u razumskom argumentiranju tekstova Svetoga pisma, nego u motiviranju ljudi da budu dobri.
Osim puta vjere sugerirao je još jedan put prema Bogu. To je bio put razuma, odnosno put spoznaje Boga.
U vjeri smo, mislio je Spinoza, poslušni prema Bogu. Razumom i filozofijom uzdižemo se pak do Istine.
Spinoza je u svojoj interpretaciji Svetih spisa donio niz stavova koji su izravno rušili svećenički narativ. Primjerice, 'sinovima božjim' naziva naprosto visoke i krupne ljude „iako su to bezbožnici, otmičari i razvratnici“[5]. Za pojam 'Duh božji' kaže da „na nekim mjestima ne znače ništa drugo nego veoma snažan, veoma suh i ubitačan vjetar…“[6]
Spinoza na više mjesta za Židove kaže da „su se hvalili da su iznad ostalih smrtnika i, u skladu s tim, prezirali ostale ljude i znanje koje im je bilo zajedničko s njima“[7].
Autor teološko-političkog traktata sugerira da je Bog samo upozorio Židove da se „u skladu s djetinjskim domašajem njihovog duha, jače vežu za svoju dužnost prema Bogu“[8]
Dio zabune proizlazi i iz činjenice da su Židovi zapisivali samo svoju historiju.[9] Spinoza smatra da su i drugi narodi, pa čak i Kanaanci (na koje će kasnije biti usmjeren bijes Židova) imali svoje proroke[10]
O židovskoj isključivosti prema ostalim narodima Spinoza među ostalim kaže: „Stoga Židovi ne treba da danas zamišljaju da imaju neku prednost u odnosu na ostale narode. Sto se tiče njihove dugotrajne rasejanosti po svijetu, nije nimalo iznenađujuće što su se održali tako dugo posle propasti svoje države, jer su se odvojili od drugih naroda i navukli na sebe njihovu mržnju…“[11]
U Mojsijevim riječima Spinoza je vidio poziv na jedinstvo naroda i usmjeravanje naroda prema osnutku države: „Ovo što na ovom mjestu kažemo za lzraelce i Adama treba da kažemo i za sve proroke koji su propisivali zakone u ime Boga, zacijelo zato što oni nisu zamišljali božje zakone kao vječne istine. , Uzimajući za primjer samog Mojsija, treba reći da je on shvatio, otkrovenjem koje mu se učinilo, na koji će način najbolje moći ujediniti Izraelski narod na jednoj teritoriji i stvoriti nezavisno društvo, odnosno osnovati državu; on je također shvatio što je bilo potrebno činiti da bi se ovaj narod najbolje prisilio na poslušnost…[12]
Pojednostavljeno rečeno, Bog je iskorišten za usmjeravanje društva prema državi. Nasuprot ovom utilitarnom čitanju svetih spisa božje istine ne odnose se, smatra Spinoza, samo na jedan isječak povijesti nego su vječne: „Zaključimo dakle da Boga prikazuju kao zakonodavca ili vladara i daju mu imena pravednog, milosrdnog i druga slična samo zbog toga da bi ga učinili razumljivim prostom svijetu i da bi ga prilagodili nesavršenosti njegovog saznanja. Ustvari, Bog djeluje i upravlja svim stvarima jedino nužnošću svoje prirode i svoga savršenstva; njegovi zakoni i njegova volja su vječne istine i uvijek obuhvaćaju apsolutnu nužnost“.[13]
Porijeklo Božanskog zakona, zajedničkog svim ljudima, Spinoza je vidio u prirodi ljudi. Vjerski obredi koji pomažu u održanju jedne političke zajednice, nisu božanski zakoni i kao takvi ne mogu donijeti sreću čovječanstvu. Njihova granica je židovska država i vrijeme u kojemu je ona postojala.[14]
„Svrha obreda bila je dakle ta da ljudi postupaju po tuđoj volji umjesto po vlastitoj, da svim svojim djelima i mislima pokazuju da ne zavise od samih sebe, nego od druge sile, da uopšte nisu svoji gospodari, nego potpuno pod vlašću drugih. Iz svega ovoga jasno je kao sunce da obredi nemaju nikakve veze sa blaženstvom i da se svi obredi iz Starog zavjeta, jednom riječju cijeli Mojsijev zakon, tiču samo države Židova i samo njihove zemaljske koristi.“[15] Na sličan način Spinoza gleda i na kršćanske obrede. I u njima Spinoza vidi samo izvanjske znakove i načine održavanja društvene zajednice kršćanskom.
Imajući pred očima pozivanje cionista na Sveto pismo, riječi Spinoze djeluju proročki. Spinoza naime ukazuje na problem interpretiranja te božije riječi na način koji odgovara interesima grupa i pojedinaca. Ljudi se, smatrao je Spinoza ne brinu da bi živjeli po pravilima Svetoga pisma nego da „svoje izmišljotine“ predstavljaju kao Božiju riječ. Spominje slavoljublje i drskost koji su doveli do toga „da se istinska pobožnost ne pokazuje više u ljubavi prema bližnjem, nego u širenju razdora i mržnje, koji su prikriveni prijetvornim plaštom vatrene revnosti za božanske stvari“.[16]
Spinoza traga za istinskom metodom tumačenja pisma. Ta metoda za njega se ne razlikuje od metoda istraživanja prirode u drugim znanostima. Dakle za razliku od suvremenih „znanstvenika“ tipa Borisa Havela, koji bi znanostima lijepili metodu pisanja Biblije kao znanstvenu metodu, Spinoza je još u sedamnaestom stoljeću tražio sasvim suprotno – znanstvenu analizu Svetih spisa.
Sveto pismo nas, smatrao je Spinoza, uči moralu. Bio bi razočaran da vidi načina na koje se upravo Sveto pismo koristi za proizvodnju nemorala u ljudima, kao opravdanje za ubijanje, pljačku, silovanje, etničko čišćenje domorodačkog naroda iz Svete zemlje. Božanska priroda Svetog pisma, smatrao je ovaj učitelj morala, dokazuje se u sposobnosti Pisma da proizvede moralnog čovjeka, te da bi suprotni učinci proizvodili podozrenje… Teško je hoće spinoza reći vjerovati u Božju objavu ako ona ne proizvodi Dobro u čovjeku nego se koristi za pravdanje zla.
„Stari Židovi, piše Spinoza, primili su religiju napismeno u vidu zakona jer se u to doba s njima nesumnjivo postupalo kao s djecom…“[17]
I na kraju ovog kratkog podsjećanja na Spinozu, riječi koje proročki govore o suvremenosti: „Sveto i božansko je ono što služi pobožnosti i vršenju vjere, i ostat će sveto sve dok se ljudi budu tim služili s pobožnom namjerom. Čim nestane njihove pobožnosti, te stvari također će prestati da budu svete; budu li se njima služili u bezbožne svrhe, tada će ono što je bilo sveto postati nečisto i bezbožno“.[18]
Šteta je, rekao bi Spinoza, ne vjerovati u nešto „što je izvor utjehe za ljude slaba razuma“[19]
5. Svjetlo Spinoze
Izraelsko američka verzija tumačenja Svetog pisma pobjeda je proizvođača morala po obrascu industrijsko-medijske proizvodnje čovjeka kao vojnika koji se bori za interese hijerarhije Pisara. Poziv na 'doslovno čitanje' Svetoga pisma zaobilaženje je temeljne namjere Pisma - da čovjeka učini moralnim članom društvene zajednice, da oblikuje moralno društvo porukama proroka a ne silom. 'Doslovno čitanje' pomijera naglasak od te nakane prema pikselima poruka i manipulacijama hijerarhijskih interpreta. Cilj uspostavljanja moralnoga društva gubi se u ciljevima visokopozicioniranih interpreta čiji su interesi zanemarivo opći a naglašeno partikularni. Nestajanje morala s društvene scene (uz tolike riječi poštovanja prema svetim knjigama) svjedoči da su se sredstva uspostavljanja moralnih zajednica instrumentalizirala i da sada obavljaju suprotnu funkciju. Religijske hijerarhije potpuno svjesne da raspolažu s 'naivnim tlom', ne stoje tom naivnom tlu na raspolaganju u gradnji moralnoga društva. Moral je zamijenjen poslušnošću bez morala, pokoravanju koje nerijetko završava strahom pred obogotvorenim likovima religijskih hijerarhija. Političke hijerarhije su proizvodnju straha obogatile učincima propagandnog ponavljanja. Cilj više nije kako bi Spinoza rekao pokoravanje Bogu nego sama pokornost.
Ta pokornost se danas manje usmjerava prema Bogu a više prema božjim posrednicima na zemlji. Događa se ono što je Spinoza mislio da je nemoguće: ljudi gube svoja prirodna prava i postaju nemoćni oduprijeti se hijerarhijama koje nekažnjeno vrše nasilje nad svojim podanicima. Pokoravanje Uzvišenome propagiranjem interesa religijskih hijerarhija pretvorilo se u pokoravanje tim hijerarhijama. Dobre namjere proroka doživjele su instrumentaliziranje od strane zlih interpreta. Ono Dobro spisa o Svetome duhu postalo je izgovor za otjelovljenje zla. Upute koje su trebale dovesti do države moralnih pojedinaca postale su opravdanje za nemoralno zločinačko ubijanje ljudi koji imaju drugačije religijske obrede.
Umjesto razumijevanja i ljubavi prema Drugome na djelu je proizvodnja mržnje. Tu mržnju umnažaju novi akceleratori mržnje: masmediji digitalni mediji, društvene mreže, umjetna inteligencija. Nekritičko korištenje tih medija dio je politike hijerarhija da se umjesto pokoravanju velikom cilju pokoravamo vlasnicima tih novih sustava pokoravanja.
Ideja žrtve bitna je za svaku hijerarhiju. Na ideji žrtve gradi se narativ žrtvovanja građanskih sloboda, kritičke riječi, slobodnog iznošenja stavova. Uspoređuju se žrtve u ratovima za slobodu i žrtvovanje slobode građana koji nisu dio hijerarhije. Zavođenje reda strahom i propagandom usmjereno je prema božanskoj nedodirljivosti vrhova hijerarhija.
Usmjeravanje religijskih vrhova prema političkim i vojnim ciljevima može biti samo proizvod birokratskog ateizma u vrhovima vjerskih institucija. Zaljubljeni u nadmorske visine svojih likova, vrhovi zaboravljaju da cilj ne može biti pokornost njima nego Onome kojemu i sami služe. Uspostavljanja kraljevskih božanstava na zemlji praksa je odustajanja od moralnih društvenih zajednica. No dok je nekada moral bio važnim sredstvom svake zajednice, vrijeme novih medijskih akceleratora uvelo je čovjeka u doba u kojemu je moral - prošlost. Čovjek je postao rob jer je prestao biti moralno biće. Dopustio je da se s njim u ime Objave upravlja kao sredstvom za održanjem na životu božjih posrednika. Čovjek se odrekao sebe, svoje slobode, kreativnosti, svoje Istine, da bi u ropskom služenju hijerarhijama zaradio svoju nadnicu.
Prenošenje pak prava na Boga moglo je donekle funkcionirati unutar zatvorene vjerske zajednice ljudi koji vjeruju u istoga Boga. Židovska je država po preporuci Mojsija, bila božja država jer je židovski kralj bio Bog. Problem je međutim što je kratak put do poistovjećivanja neprijatelja države s neprijateljima Boga. Opasnost poistovjećivanja građanskog i religijskog prava vode društvu u kojemu dogme postaju propisi. Riječ je o teokratskom uređenju koje funkcionira samo na razini ideologije.
U doba Mojsija samo je Mojsije imao pravo posredovati u objavama i tumačenju božjih riječi, nakana, zakona... Po obrascu Mojsijevog posredovanja izrasli su kasnije sveci, pape i slični vrhunaravni interpreti Boga koji je jedini pravi kralj. Logikom stvari interpreti utihnuloga i odsutnoga Boga postali su zemaljski bogovi, a njihove riječi - zakon kojemu se pokorava naivno tlo. U vrijeme Mojsija svi su Židovi između dvadeset i šezdeset godina nosili oružje. Zakletvu su polagali vjeri i Bogu. Otuda 'božja vojska' i 'Bog nad vojskama', kako tumači Spinoza. Onome od plemenskih starješina koji bi se odmetnuo nije slijedila kazna, nego osveta.
Budući da su Židovi Boga doživljavali kao kralja, vjerovali su također da je njihova država Božja. Židovi su se osjećali kao božji sinovi. Problem su za takvu teokraciju drugi narodi. Budući da drugi narodi nisu prihvaćali njihovoga Boga Židovi su ih doživljavali ne samo kao svoje nego i božje neprijatelje. Svoju su mržnju, kaže Spinoza, doživljavali kao oblik pobožnosti. To ilustrira psalmom CXXXIX st. 21 i 22.
Mržnja kao oblik pobožnosti, zamka je koncepta teokracije. Vjera se dokazuje mržnjom. Mržnja se mjeri stupnjem vjere u Boga. S odmakom od dvije tisuće godina može se s dosta prava reći da je takav oblik mržnje/pobožnosti i dalje određuje koordinate društvenoga karaktera Židova. Sposobnost većine židovskih vojnika da ubijaju s osmjehom, njihova uvjerenost da stječu milost božju mučenjem, granatiranjem, uništavanjem... sve to govori u prilog tezi o šizoidnom karakteru sljedbenika teokracije. Nevjernik je božji neprijatelj i njega se smije, može, pa i treba sebi podvrgnuti kao niže biće, kao predstavnika niže rase, njega se može kamatariti, lihvariti, ali i ubiti ako ne prihvati ulogu koja mu je namijenjena.
Teško je biti Židov u svijetu kršćana, muslimana, hindusa, budista i ostalih vrsta 'nevjernika'. Teško je predstavljati se svijetu u svjetlu razumijevanja i tolerancije, a istovremeno prema svima osjećati pobožnu mržnju. Nije jednostavno kada se s povećanjem pobožnosti povećava i mržnja prema 'nevjernicima' s kojima se treba dijeliti neki teritorij. Otuda toliko svirepe pobožnosti u Gazi i na Zapadnoj obali.
Spinoza bilježi: "Ljubav Židova prema otadžbini nije, dakle, bila samo ljubav, to je bila vjera A ta ljubav, ta vjera, u isto vrijeme kao i njihova mržnja prema drugim narodima, bile su toliko podsticane i hranjene svakodnevnim obredima da su se pretvorile u njihovu prirodu. Njihovo svakodnevno služenje Bogu bilo je ne samo različito od služenja drugih naroda (što ih je razlikovalo i duboko odvajalo od ostalih naroda) nego je ta razlika išla do potpune suprotnosti. A iz ovog prezira koji su svakodnevno pokazivali prema drugim narodima nastala je vječita mržnja, čvrsto ukorijenjena u svim dušama, kakva može da bude samo mržnja koja potiče iz obožavanja i pobožnosti, a kojoj, budući da se smatra pobožnim djelom, nema ravne po žestini i postojanosti."[20]
Mržnja je dakle naličje pobožnosti, kontraindikacija vjerovanja u kralja-Boga, negativna emocija koju proizvodi poslušnost ideji vrhunaravnoga bića. Mržnja je logičan rezultat Mojsijeve odluke da Bog bude neprikosnoveni vladar zemlje Židova. Svi drugi samo su nevjernici i neprijatelji Boga. Njih se s vjerom i u vjeri treba mrziti.
Pitanje o razlozima zbog kojih milijuni građana gotovo svih država svijeta slute propast Židova u Izraelu, povezano je sa Spinozinim pitanjem o uzrocima "koji su doveli do toga da se (židovski) narod toliko puta udaljio od zakona, koji su ga često doveli do ropstva i konačno do njegove potpune propasti".[21] Priroda stvara pojedince, objašnjavao je Spinoza, a jezik, običaji i zakoni stvaraju karakter naroda. Poseban način života, preduvjerenja, zakoni i običaji, stvaraju društveni karaktera. Tu Spinoza najavljuje Nietzschea, Marxa i Webera. Da je htio da njihova (židovska) vlast bude trajnija, gotovo cinično primjećuje Spinoza, dao bi im drukčije oblike vlasti.
Dalekosežna je ovo misao. Ona govori o društvenom karakteru kao posljedici, dakle rezultatu ključnih segmenata društvenoga života. Vjera ponajviše sudjeluje u oblikovanju tog društvenog karaktera. Iz nje se filtrira mržnja kao naličje pobožnosti. Običajnost i zakonodavstvo oblici su uzemljenja pojedinačnih karaktera u karakter društva. Jezik postaje (u dubljem smislu) sredstvom komunikacije individualnog i društvenog karaktera u okružju Boga i neprijatelja.
Zastrašujuća je ali nažalost realna pomisao da jedna vjerska skupina koja se želi prepoznati u obliku nacije, može, ukoliko pristane na igru mržnje u ime Boga, dodirnuti pojam/dimenziju zločinačkog karaktera. Nijedna nacija nije zločinačka po sebi. No u svojim lutanjima i pristajanjima uz određene obrasce vjere, običajnosti i zakonodavstva - nacije mogu imati i svoje zločinačke faze. Vjera nije, piše Spinoza, obvezivala Židove "na ljubav prema drugim narodima"[22]. Oni naprosto nisu bili dio ugovora između Židova i Boga. Ljubav je bila moguća samo između supotpisnika 'ugovora s Bogom' a to su Židovi.
[1] Baruch de Spinoza, Teološko-politički traktat, Kultura, Beograd, 1957. Str. 1 (u verziji za tisak bit će pridodani originalni citati kao i prijevodi na njemački i/ili engleski
[2] Baruch de Spinoza, Teološko-politički traktat, Kultura, Beograd, 1957. Str. 39 (u verziji za tisak bit će pridodani originalni citati kao i prijevodi na njemački i/ili engleski
[3] U uvodu u osmo poglavlje Spinoza pojašnjava: „U njoj se pokazuje da pet knjiga Mojsijevih i K n j i g a I s u s a N a v i n a, K n j i g a o s u d i j a m a, K n j i g a o R u t i, knjige Samuilove i knjige o C a r e vi m a nisu izvorne. - Zatim se ispituje da li su one delo ,više pisaca ili samo jednog i ko je taj jedini pisac“. Baruch de Spinoza, Teološko-politički traktat, Kultura, Beograd, 1957. Str. 109 (u verziji za tisak bit će pridodani originalni citati kao i prijevodi na njemački i/ili engleski
[4] Isto, str. 110 [5] Isto, str. 12 [6] Isto, str. 12
[7] Baruch de Spinoza, Teološko-politički traktat, Kultura, Beograd, 1957. Str. 15 (u verziji za tisak bit će pridodani originalni citati kao i prijevodi na njemački i/ili engleski „Duša božja i njene vječne namjere također su urezane u našu dušu, i mi u ovom smislu naziremo dušu božju (govoreći jezikom Pisma); pri svemu tome, budući da je prirodno saznanje zajedničko svima ljudima, ono je od manjeg značenja u njihovim očima, kao što smo to već objasnili; naročito u očima Jevreja, koji su se hvalili da su iznad ostalih smrtnika i, sukladno tome, prezirali ostale ljude i znanje koje im je bilo zajedničko s njima.“
[8] Isto, str. 34 [9] Isto, str. 39
[10] „Zaista je jasno iz samog Pisma da je Bog izabrao Jevreje, ne za uvek, nego pod istim uslovima kao što-je ranije to isto učinio sa Kanaićanima, koji su takođe imali svoje prvosveštenike, kako smo to gore pokazali, i odavali Bogu verske počasti.; ali Bog ih je odbacio čim su ogreznuli u raskoši, uživanjima idolopoklonstvu.“ Str. 44
[11] Isto, str. 45 [12] Isto, str. 53 [13] Isto, str. 55
[14] „Zbog toga je Mojsije, božanskom vrlinom i po božijem naređenju, uveo religiju. u upravljanje državom, da bi narod vršio svoju dužnost ne iz straha, nego iz pobožnosti.“ Str. 65
[15] Isto,str. 66 [16] Isto, str. 89 [17] Isto, str. 155 [18] Isto, str. 157 [19] Isto, str. 185 [20] Isto, str 216 [21] Isto, str.219 [22] Isto, str. 223
napisao: Sead Alić u travnju 2025. godine
FB profil https://www.facebook.com/sead....
Sead Alić, rođen je 1956. u Donjoj Vraci kod Zenice (BiH). Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je i diplomirao filozofiju i jugoslavistiku. Kao student bio je demonstrator profesoru Danku Grliću te urednik u redakciji Studentskog lista. Tijekom 1980-ih i 1990-ih radio je sljedeće poslove: urednik i voditelj na zagrebačkom Radiju 101; honorarni asistent na predmetu Marksizam na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; urednik u izdavačkoj kući „August Cesarec“; urednik i autor u televizijskom programu Z3; te copywriter i kreativni direktor u podružnicama svjetskih marketinških agencija BBDO i PUBLICIS. U suradnji s Fakultetom političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Institutom „Otvoreno društvo Hrvatska“ realizirao je seriju filmova o demokraciji, surađivao je u projektima Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te producirao tridesetak dokumentarnih filmova i oko 120 televizijskih emisija u ciklusu „Knjigom u glavu“.
Magistrirao je 1985. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Iskustvo estetičke misli Waltera Benjamina (mentorica: Nadežda Čačinovič). Na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci obranio je 2007. doktorsku disertaciju u polju znanosti o književnosti pod naslovom Filozofija i književnost. Od ideologija zavođenja do manipuliranja medij(im)a (mentor: Elvio Baccarini). Na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je 2009. doktorsku disertaciju u polju filozofije pod naslovom Filozofija medija Marshalla McLuhana (mentorica: Nadežda Čačinovič). 2012. je izabran u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u polju filozofije, a 2017. u zvanje znanstvenog savjetnika, nakon čega ga je Senat Sveučilišta Sjever (Koprivnica/Varaždin) izabrao u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto izvanrednog profesora za humanističke znanosti u polju filozofije, gdje i danas predaje u zvanju redovitog profesora.
Dugogodišnji je aktivni član Hrvatskog filozofskog društva, u kojemu je u jednom mandatu obnašao dužnost člana Upravnog odbora, a na njegovu inicijativu je osnovana Sekcija za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva, čiji je voditelj od osnivanja. Član je Hrvatskog komunikološkog društva i voditelj njegove grupe za medije. Osnivač je i voditelj Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja u Zagrebu. Pokretač je i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnih simpozija Filozofija medija (Cres, Opatija, Zagreb) i Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem (Koprivnica, Zagreb). Također je pokretač i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa In medias res. Osnivač je Kulturnog centra Centra Kaptol KCCK) u Zagrebu.
Objavljivao je znanstvene, stručne, esejističke i publicističke članke u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima radova, te je objavio osam autorskih knjiga i uredio šest znanstvenih zbornika.
Sudjelovao je na pedesetak međunarodnih znanstvenih skupova te održao brojna javna predavanja iz područja filozofije medija, mediologije, komunikologije i estetike, što su glavna područja njegovog znanstvenog i stručnog interesa.
Redoviti profesor na Sveučilištu Sjever.
izvor biografije: http://seadalic.com/
foto: privatni album autora teksta Seada Alića