Pojedinosti našeg mjesta
1.
Cijela je ulica puna zlih slutnja:
Miriše tek ispečeni kruh!
Postolar pjeva neobuzdane pjesme
Čopora svoje djece, opasnih igrača.
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
Oni mašu s otoka.
Oni viču iz rupa.
Oni živi ništa ne dokazuju,
A mrtve ih stiže šutnja doba…
— Sve najavljuje djelo odsutnih!
2.
Opasna je svaka točnost:
Kad se divi tratinčici, na primjer;
I tišina trešnje
U njoj je rumena kap
Vječnost za svako carstvo.
Između tratinčice i Heraklita
Proročke slučajnosti nemaju gospodara:
U jednoj igri za djecu, more i Sibilu.
A trenutak mnoštva —
To je poniženje s rojevima muha.
3.
Kome se obratiti za činjenice,
Poslije Platona?
Jedinstvene Kristove grudi
Probodene su. A pjeva se
Slučajno: od sjećanja do nemogućeg.
Raspitujući se o činjenicama,
Odsutni su druga strana zgode
I visine nad njima prazne su:
Skrenuvši s puta
Oni su na smetištu zaustavljeni slučaj.
4.
Mnoštvo je prepušteno samoći;
Unutrašnjost mu je oceanska —
Pučinom svjetlucaju otoci…
Poniženje i riječi izjednačeni su.
Svi su složni da ne mogu nestati!
O, nevino pričanje!
Uvijek ljepše od vremena!
To bdijenje među riječima
U kojem me oslovljava slavuj,
Kad preostaje jedino nemoguće.
5.
O, nevina ljubavi! Iznutra nebo,
Izvana zemaljska oluja!
Zamršeni slučaj anđela koji sanja
S obe strane vremena,
Tvoja je tajanstvenost…
Ruža je tvoje unutarnje kazalište.
Preostale riječi su posve nerazumljive:
Tišina snijega nad kojom samo zvijezda prolazi!
I sve što točno vidiš
S tobom dijeli nesreću.
6.
Svako jutro uspinjao si se na Topanu
U pet sati i četrdeset minuta —
Topao, ponizan i bezbrižan: u svojoj vjeri.
Svega su te ispunjavale bilješke anđela —
Zamršene, nepovratne riječi iz Imotskoga.
Ministrant i ulični apologet Golgote —
Toliko vrtoglavica bijaše u svakoj riječi!
I nitko ti nije opraštao tvoj beskraj: borove, jezero, stijene!
A vrijeme je bilo u priči o svecima
I o jednoj ljubavi, koja je tek tražila svoje riječi…
7.
U fantomskoj oluji monomanije
Duša postavlja do sada nepoznato pitanje:
Kako se piše o izvanjezičnom?
To je naša svakodnevna činjenica!
Kraj jedne zablude pretvoren u mjesto zaborava…
S više tišine biva opasniji,
S više tvari biva bolniji moj slučaj;
Ali riječi zato ispravljaju zgode:
One i tijelo isto čine
Povezujući dvije točke oblikom…
8.
Za mojom prijateljicom
I zrak ostaje neshvatljiv!
Gdje su bili uvojci zamršeni
Uzalud sada poričem grijeh… Uzalud plavetnilo!
Za njom se ne mogu sklopiti oči.
Ne mogu sanjati: Bijeg je beznadna okrutnost.
Svi njegovi darovi ostavljaju me patnji.
I ptice su ovdje bjegunci!
S mojom prijateljicom, bilo gdje,
Svaka je zgoda bezvremena.
9.
Sve što je izvanjezično istom poučava…
— Ah, te pjesme, zapetljane lukavstva patnje;
Gdje se riječi kroz tjeskobu provlače
Umjesto zanosa i stare čistoće svoje…
Uvijek sam uzalud napuštao tu muku!
Gledam: Nad nama velika tišina poniženja.
Uzalud su riječi, zgoda ostaje bezimena…
A onda, jedne noći, bukne cijeli arhipelag —
Likovi spaljeni u susretu. I da bi uopće
Sve to nešto bilo, postalo je hir…
10.
Naša kuća u Imotskom podignuta je
U prizoru starih priča. To bijaše vjerodostojno:
Kao da je svaka riječ pitanje vile!
Naivna je prolaznost svega toga… Bezlična mudrost
I po svemu nepozunat osjećaj.
Bezimena strana vremena,
Nakon svega još opasnija: s pouzdanjem u činjenice!
Dvoboj doba i ponora — cijeli je slučaj;
Tema koja predstavlja izlaz
Sveden na san u kojem tvar nije napuštena.
11.
Stari dom s gospodskim obvezama:
Tamo su znali kako se što čini,
Kad je vrijeme za koju zgodu
I tko to zahtjeva, u kojem sjaju…
Ne ulazi: Ništa nije preostalo.
Razvaline su slikovita šutnja pada;
Neuspjeh koji godine uljepšavaju…
A sanjarenje riječima vraća mjesto
Na kojem će se opet znati
Ono što je zaboravljeno: Pitanje upućeno šutnji.
VLADIMIR ( VLADO ) GOTOVAC, hrvatski književnik i političar (Imotski, 18. IX. 1930 – Rim, 7. XII. 2000). Studij filozofije završio na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1963. Urednik na zagrebačkom radiju i televiziji, 1971. preuzeo Hrvatski tjednik te kao glavni urednik formulirao program nacionalnog pokreta. Početkom 1972. uhićen, osuđen i zatvoren na četiri godine, 1977. ponovno optužen zbog zagovaranja nacionalnog programa u razgovoru za strane novine, a 1981. osuđen i zatvoren na dvije godine s četverogodišnjim gubitkom građanskih prava. U javni se život vratio potkraj 1980-ih. Predsjednik Matice hrvatske 1990–96. Jedan od utemeljitelja HSLS-a 1989. i predsjednik stranke 1996–97., utemeljitelj LS-a 1997; saborski zastupnik 1992–2000.
U književnosti se javio 1952. pjesmama u časopisu Tribina. Uređivao je časopise Međutim (1953) i Razlog (1969). Uz petnaest pjesničkih zbirki, objavljivao je eseje, napose filozofske i likovne problematike, priče, radiodrame i angažirane publicističke tekstove. Filozofičnost i egzistencijalni kompleks odlikuju njegovu poetiku, na dodiru krugovaške i razlogovske formacije, s tematiziranjem metafizičke slobode i odnosa pisca i njegova djela, a postupak mu određuje krilatica »o stihovima koji su najprikladniji za pisanje eseja«. Nastale dijelom na temelju zatvorskih bilježaka (Zabranjena vječnost, 1989; Crna kazaljka, 1991), Gotovčeve zbirke, sve do zaključne Čekati sjevernije (1995), drže se polemična i zaoštrena odnosa prema zbilji i aforističnosti, kao i eseji, nerijetko razlomljeni u obliku bilježaka, napomena i zapažanja (Princip djela; Autsajderski fragmenti, Tijek odnosa). Kao esejist i filozofski pisac katkad hermetičan, Gotovac je kao angažirani intelektualac, publicist i govornik razgovjetan i jasan, njegovi su iskazi (proslov posljednjemu broju Hrvatskoga tjednika prigodom sloma nacionalnog pokreta u prosincu 1971., govor pred zapovjedništvom JNA u Zagrebu 1991) poistovjećeni s kolektivnim težnjama. Osobno iskustvo razmotrio je u knjizi Moj slučaj (1989), a književno u zbirci citata Poetika duše (Djela, I–VII, 1995).pjesnik, esejist, filozof, novinar, govornik i političar rođen je u Imotskom, 18. rujna 1930. Osnovnu školu pohađao je u Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreču, a gimnaziju u Imotskom i Zagrebu gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Prvi svoj rad objavio je 1952. Od 1955. do uhićenja 1972. (kada je bio glavni urednik Hrvatskog tjednika), Gotovac je zaposlen kao novinar i urednik Redakcije kulture i drame na Radioteleviziji Zagreb. Osuđen je na četiri godine zatvora i tri godine gubitka građanskih prava, kao i prava zaposlenja u državnoj službi, prava na objavljivanje i zabranu javnog nastupa. Zboj interview-a Švedskoj televiziji 1977., ponovno je osuđen na dvije godine zatvora i četiri godine gubitka građanskih prava.
V. Gotovac se konačno zapošljava na Hrvatskoj radioteleviziji kao savjetnik direktora 1990. Kratko nakon toga, izabran je za predsjednika Matice hrvatske (osnovana 1842.). Na toj dužnosti ostaje do veljače 1996., kada je izabran za predsjednika Hrvatske socijalno liberalne stranke koje je jedan od osnivača. Nakon raskola na 7. Saboru HSLS-a okuplja istinske hrvatske liberale i osniva novu političku stranku centra – Liberalnu stranku. Na Osnivačkom saboru stranke izabran za predsjednika Liberalne stranke.
Glavna djela:
Zbirke pjesama:
Opasni prostor (1961.)
I biti opravdan (1963.)
Osjećanje mjesta (1964.)
Čujem oblake (1965.)
Zastire se zemlja (1967.)
Približavanje (1968.)
Prepjevi po sjećanju (1968.)
Čarobna spilja (1969.)
Sporne sandale (1970.)
Sadržaj vjetra (1971.)
Zabranjena vječnost (1987.)
Crna kazaljka (1991.)
Čekati sjevernije (1995.)
Crna jedra (1995.)
Proza:
Princip djela (1966.)
U svakodnevnom (1970.)
Tri slučaja (1981.)
Moj slučaj (1989.)
Isto (1990.)
Zvjezdana kuga (1995.)
Znakovi za Hrvatsku (1996.)
izvor biografije:
https://vladogotovac.org/
https://www.enciklopedija.hr/ Pojedinosti našeg mjesta
fotografija: Vidmir Raič