Navek je nekak bilo
Živio sam u Primorskoj banovini
u Zetskoj i u NDH,
u DFJ, u SFRJ
a uvijek sam bio ja.
Kako god nas je rezalo
navék je nekak bilo
šljive su bile plave
jaje je bilo bilo.
Ljubili smo Bebu i Aniku,
pjevali pjesme stare,
slušali termodinamiku
i starom žicali pare.
I tako te proglašavam kraljicom
ilirskih lijevih zemalja
i desnih i komada Pulje
i Grčke, a sebe za kralja.
Ljevicom nosim tebe,
desnom mač, ko pravi dasa;
kročimo na ustoličenje
uz klicanje širokih masa.
Ivan Slamnig hrvatski književnik, prevoditelj i književni znanstvenik (Metković, 24. VI. 1930 – Zagreb, 3. VII. 2001). Diplomirao 1955. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je radio kao profesor na Odsjeku za komparativnu književnost. Kao lektor predavao je na slavističkim katedrama u Firenci, Bloomingtonu, Chicagu, Amsterdamu i dr. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1988. Bio je redoviti član HAZU od 1992. Književnim, znanstvenim i prevoditeljskim radom bavio se od 1949., a prve je pjesme objavio u Krugovima (1952), nakon čega su slijedile zbirke Aleja poslije svečanosti (1956), Odron (1956), Naronska siesta (1963), Limb (1968), Analecta (1971), Dronta (1981), Ranjeni tenk (2000) i dr. Pjesništvo mu se odlikuje ludizmom i artizmom, poigravanjem jezikom u svim njegovim varijantama, te oslanjanjem na baštinu hrvatske i europske književne tradicije, pri čem do izražaja dolazi ironija. Novi pjesnički tekst u Slamniga nastaje iz poticaja stvarnosti i postojećih književnih predložaka, elemente kojih preuzima i preoblikuje. U pjesmama, pisanima slobodnim ili vezanim stihom, spaja svakodnevicu i erudiciju, a prema tradiciji odnosi se sa stanovitom začudnosti. Mnoge njegove pjesme funkcioniraju kao dosjetke, imaju parodijski karakter, čemu uvelike pridonosi upotreba slanga, dijalekta, stranih jezika pa i pogrješno napisanih riječi. Njegovo je pjesništvo kritika proglasila svojevrsnom redefinicijom hrvatske poezije. Slamnigova proza (zbirke priča Neprijatelj, 1959. i Povratnik s Mjeseca, 1964., te roman Bolja polovica hrabrosti, 1972) pripada dionici »proze u trapericama«, u čijem je središtu »škvadra« u svakodnevnim situacijama, koja govori zagrebačkim slangom, a u pravilu se izdvaja jedan glavni lik kojega odlikuje iznimna lucidnost. U romanu Bolja polovica hrabrosti, koji kritika smatra prvim hrvatskim postmodernističkim romanom, isprepleću se dva pisma-jezika (šatrovački i puristički), tradicija i inovacija, čvrsto organizirana fabula i fragmenti, sudbina ljudi i sudbina umjetničkih formi. Kroz ljubavnu priču tematizira problem sudbine romana, ali i svakodnevice kao građe romana. Slamnigovu prozu odlikuje i česta infantilna naracija, citatnost, pseudocitatnost i digresivnost. Pisao je i radiodrame (Knez, 1959; Carev urar, 1964; Plavkovićev bal na vodi, 1966), u kojima je također vidljiva jezična virtuoznost i kombinatorika. Prevodio je s više jezika (engleski, ruski, talijanski, švedski i dr.), također i zajedno s A. Šoljanom, s kojim je preveo i priredio mnoge antologije i pjesničke zbirke (Američka lirika, 1952; Suvremena engleska poezija, 1956; poezija T. S. Eliota, A. Bloka i dr.). U znanstvenom radu (Disciplina mašte, 1965; Svjetska književnost zapadnog kruga, 1973; Hrvatska versifikacija, 1981; Stih i prijevod, 1997) u proučavanju povijesti hrvatske književnosti, komparativne književnosti, poezije i proze dao je vrijedan prilog književnoj znanosti.
izvor biografije: http://www.enciklopedija.hr/
fotografija: Vidmir Raič