Trumpove izjave o 'preseljenju naroda' treba staviti u kontekst činjenica o kojima piše židovski historičar Ilan Pappe u knjizi indikativnog naslova – Etničko čišćenje Palestine[1]
Posebnu pozornost treba skrenuti da drugo poglavlje, vrlo snažnog naslova: Težnja za isključivo židovskom državom (podcrtao S.A.) Ilan Pappe se ne plaši Židovima Izraela poručiti da je u korijenima cionističke ideje težnja za državom koja bi trebala biti isključivo židovska. Istovremeno Pappe pojašnjava: Eretz Izrael je bio naziv za mjesta koja su sveta za židovsku religiju i nije bio korišten kao ime buduće sekularne države.
Skrivenim vjerskim motivima sadržanim u cionističkom kolonijalnom projektu Pape suprotstavlja bitnu činjenicu: Povratak u Eretz Izrael prema židovskoj religiji moguć je tek nakon dolaska obećanoga Mesije. Je li novi Mesija među nama ili sve treba prirediti za njegov dolazak? Čini se da se igranje s vjerskim motivima etničkog čišćenja zapetljalo u svojim vlastitim pripovijestima.
Da postoji snažna veza između židovstva i cionizma, sasvim je jasno. No Pappe analizira put cionizma od njegovih ateističkih, pa čak i socijalističkih intencija u počecima do pokreta koji je kooptirao većinu vjernika židovske religije „Cionizam je – pojašnjava Pappe - sekularizirao i nacionalizirao židovstvo“. Bila je to „mješavina nacionalističke ideologije i kolonijalističke prakse“[2]. U nerazriješeni odnos židovske vjere i nacije Židova, cionizam je ušao kao pokret koji Židovima želi omogućiti njihovu nacionalnu državu. Pokazat će se međutim da je taj projekt u Palestini nemoguće realizirati bez provokacija, sukoba, pobuna, krvi, logora i rata.
U Palestini je do britanske okupacije 1918. godine živjelo svega pet posto židovskog stanovništva. Gotovo dva tisućljeća to je stanovništvo živjelo u relativnom miru s palestinskim sljedbenicima islama i kršćanskim Palestincima. Prije samo stotinu godina u Palestini je dakle bilo samo pet posto Židova. Tih pet posto Židova živjeli su svoju vjeru bez ambicija da preuzmu, pokore, osvoje, porobe Palestinu. Dolaskom već prvih cionista stvari se mijenjaju.
Još 1911. godine jedan Palestinac (Said al-Husayni, član osmanskog parlamenta) ustvrdio je da „Židovi namjeravaju stvoriti državu na tom području koji će uključivati Palestinu, Siriju i Irak“ [3] Dakle prije više od stotinu godina mogla se prepoznati intencija cionizma. Bilo je također vidljivo da ta inicijativa gleda ne samo na Palestinu nego i na susjedne zemlje.
Na orijentiranje cionista prema Palestini kao lokaciji za židovsku državu utjecala su protestantska misionarska društva čiji je cilj bio preoteti Palestinu od Otomanskoga carstva. Tako su se – stav je Pappea - udružili kršćanski milenarizam i europski kolonijalizam.
Pappe detektira i promjene orijentacije u cionističkom pokretu: Socijalistički dio cionista pokleknuo je pod idejom židovskog nacionalizma, što je dovelo do pomaka od univerzalnih socijalističkih vizija prema nacionalističkim. Nacionalistička orijentacija otvorila je put prema etničkom čišćenju nežidovskog stanovništva u Palestini.
Poseban paradoks bio je tretiranje Palestinaca u Balfourovoj deklaraciji: Balfour je naime u svojoj deklaraciji (pismu Rotschildu) za 95 posto Palestinaca koristio termin – nežidovsko stanovništvo. Pet posto su dakle bili Židovi a 95 posto su – ostali. Upravo tako kako je taj termin iskorišten da bi se Židovi stavili u središte – tako će se i na svim političkim razinama Palestince, premda su na počecima cionističkog pokreta bili apsolutna većina - tretirati kao manjina, kao one Druge.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća Palestinaca je u Palestini bilo između osamdeset i devedeset posto. Prema dokumentima iz tog vremena[4] igra Britanaca sastojala se u tome da se velikoj većini daju ista prava kao i židovskoj manjini. Palestinci su u početku protestirali a kada su (zabrinuti zbog dolaska sve većeg broja Židova) vidjeli da ponuđeno moraju prihvatiti – tada je židovska zajednica odustala. To je postao obrazac mnogih kasnijih prevara.
„Cionistički projekt – piše Pappe - mogao se ostvariti samo kroz stvaranje čisto židovske države u Palestini, kao sigurnog utočišta za Židove od progona i kolijevka za novi židovski nacionalizam. I takva država je morala biti isključivo židovska ne samo po svojoj društveno-političkoj strukturi nego i po svom nacionalnom sastavu.“[5]
O političkom i vojnom oblikovanju židovske isključivosti (koja je dolazila iz vjerskih/teoloških dimenzija), Pappe piše: …krajem 1930-ih vođe cionističkog pokreta su uspjele prevesti apstraktnu viziju židovske isključivosti u konkretnije oblike/planove. Cionističke pripreme za eventualno preuzimanje zemlju silom, ne uspije li im se dodijeliti diplomacijom, uključivalo je izgradnju učinkovite vojne organizacije…“[6] Tako je rođena Hagana.
„Hagana je brzo postala vojni ogranak Židovske agencije, cionističko upravno tijelo u Palestini koje se na kraju razvilo u tijelo za provođenje planova cionističkog vojnog preuzimanja cijele Palestine, te etničkog čišćenja domaćeg stanovništva.“[7]
„Do kraja britanskog mandata 1948. – piše Pappe - židovska je zajednica posjedovala oko 5,8% zemlje u Palestini.“[8] Tih 5,8 posto vlasništva pokazalo se dovoljnim da Ujedinjene nacije židovskoj zajednici daju 56 posto Palestine. To deset puta više od postotka vlasništva. Na ovu provokaciju Palestinci nisu mogli pristati, a to se nepristajanje pokazalo povodom za veliku nesreću Palestinaca koja će uslijediti. Interesantno je da se Židovi Izraela stalno pozivaju na ovo odbijanje podjele Palestine ne spominjući prevaru sadržanu u obećanim postotcima zemlje koja je inače bila u vlasništvu Palestinaca.
Pappe analizira i ulogu Židovskog nacionalnog fonda koji je od svog osnivanja, dakle 1901. Godine „bio glavno cionističko oruđe za kolonizaciju Palestine“.[9] Poslovi te organizacije dijelom su bili i poslovi pripreme za buduće vojne aktivnosti. Riječ je o topografskim snimanjima palestinskih sela, iznalaženje argumenata za tvrdnje o hebrejskom podrijetlu tih sela, mapiranje sela, njihovo snimanje iz zraka. Filmski je laboratorij bio skriven u tvrtku za navodnjavanje i bavio se obavještajnim poslom. „Krajnji rezultati i topografskih i orijentalističkih napora bile su detaljne datoteke koje su cionistički stručnjaci postupno sastavljali za svako Palestinsko selo. Do kasnih 1930-ih ova je 'arhiva' bila gotovo potpuna. Precizno su zabilježeni detalji o topografskom položaju svakog sela, njegovim pristupnim cestama, kvaliteti zemljišta, izvorima vode, glavnim izvorima prihoda, društvenopolitičkom sastavu, vjerskom opredjeljenju, imena njegovih muhtara/starješina, odnos prema drugim selima, dob pojedinih muškaraca (šesnaest do pedeset godina) i još mnogo toga.“[10]
Za razumijevanje kasnijih zbivanja u Palestini indikativna je i sljedeća slika: „U hotelu u New Yorku 1942. nalazimo Ben-Guriona kako na stol postavlja zahtjeve za židovsku državu nad cijelom području Palestine… Vodeći cionisti nisu iznosili svoje stavove u javnosti, već su svoje misli povjeravali samo svojim bliskim suradnicima ili ih unosili u svoje dnevnike. Jedan od njih, Yossef Weitz, napisao je 1940.: 'naše je pravo iseliti Arape' i 'Arapi trebaju otići!’ Pojavio se i sam Ben-Gurion, pišući svom sinu 1937. uvjeren da je to jedini pravac djelovanja otvoren cionizmu: 'Arapi će morati otići, ali za to je potrebna povoljna okolnost, kao što je rat.’“[11]
Rat je tako ušao u svakodnevicu palestinskog naroda. Nepripremljen na mrežu koja mu je ispletena oko nogu, palestinski se narod bunio i bio kažnjavan, pokušavao boriti pa bio iseljavan, dizao pobune pa bio osuđen na odabir – iseljenje ili likvidacija.
2. Vjerski fanatizam posljednje dionice cionizma
Sve je više Židova koji podižu svoj glas protiv ubijanja u njihovo ime. To daje nadu da će se proizvodnja lažne svijesti (ideologije) o „pravu Izraela na postojanje“ uskoro urušiti. To možda najavljuje buđenje židovskih zajednica koje će konačno shvatiti da su im pravi prijatelji oni koji javno osuđuju zločine cjelokupne sudske i izvršne vlasti u Izraelu. Ponajviše egzekutora u Gazi i na Zapadnoj obali, koji su pokazali zavidnu svirepost u izvršenju zadataka Netanjahua i njegove svite. Ukoliko međutim sve ostane na kritici „Trumpove ideje“ o preseljenju Palestinaca (kao u peticiji objavljenoj u New York Timesu), onda je riječ o skrivanju Židova svijeta iza riječi američkog predsjednika koji nije rekao ništa što se ranije nije govorilo i pokušalo provesti.
Oni koji su ubijani u Holokaustu (njihovi nasljednici i oni koji se na njihovu vjeru i politiku pozivaju) svojom su šutnjom pomogli i pomažu i dalje, da se u njihovo ime čine zločini. Gdje su ograđivanja od tih zločina? Zašto napadaju kritičare zločina u Palestini a izostankom kritike prema izvršiteljima zločina - odobravaju etničko čišćenje?
Izraelska se administracija poziva na pravo Izraela kao države da postoji. Poziva se na to kao na pravo Židova, te na taj način (poistovjećujući nacionalno i vjersko) uvlači židovsku vjeru u provaliju zla.. Izrael naime nema pravo postojati ako je to država aparthejda, rasnih zakona, a sada i zločinačke politike prema svojim građanima drugoga reda. Nijedna država svijeta na bi smjela imati takva prava.
Izraelska vojska pokušava etnički 'očistiti' Izrael od sljedbenika islama, čime pokazuje da su pokrenute akcije dio plana koji se poziva na vjeru kao takvu. Palestince se želi iseliti „njihovoj braći“ u arapske zemlje, čime se slijedi i razvija izraelski aparthejd i rasistička politika slična onoj iz Južnoafričke republike. Pitanje koje se mora podcrtati glasi: Zašto židovske asocijacije po svijetu još uvijek uglavnom šute? Tome treba pridodati i pitanje: Zašto povremeno pletu mrežu oko nežidova koji osuđuju zločine u Palestini i koji pokušavaju pronaći korijene zla koje je zahvatilo Bliski istok. Njihova kritika zločina u Palestini vratila bi povjerenje u te zajednice kao mjesta dijaloga i razumijevanja. Bez toga te zajednice ostaju mjesta zakulisnih igara, pritisaka na političke institucije zemalja u kojima obavljaju svoju vjersku funkciju, mjesta realiziranja onoga što je Finkelstein nazvao industrijom Holokausta.
Potpisivanje još jednog primirja u Palestini (Veljača 2025.) bio je početak još jedne prevare. Gaza je nakratko ostavljena na miru. Zapadna obala postala je prostor novih zločina. Takozvani doseljenici (takozvani zato što su skoro svi Židovi u Palestini doseljenici) igraju se armije bez uniformi. Zastrašuju Palestince, oduzimaju im kuće ili te kuće spaljuju, protjeruju Palestince ili ih ubijaju. Na djelu je nova dionica već poznate i od najviše vlasti podržane politike - organizirane krađe palestinske zemlje.
Koloniziranje Palestine u ime prava židovskog naroda na biblijske granice - pokazuje još jednu dimenziju svoje brutalnosti. U ime Boga nastavlja se ubijanje ljudi i otimanje njihove zemlje. Židovski Bog kao da je sišao u politiku i kao da traži od politike da mu raščisti put za silazak na zemlju. Kako drukčije razumjeti put cionističke ideje od nacionalnog socijalističkog romantizma do vjerskog fanatizma?
Židovski rabini sve češće govore o dolasku Mesije. Spominje se i rok do kojega bi trebalo sve prirediti – veljača 2027. godine. I sam Netanjahu dobio je svojevremeno od svojih vjerskih poglavara instrukciju o tome da mora požuriti s pripremama. Podrazumijevaju li one etničko čišćenje cijele Palestine ili Zapadne obale ili samo Jeruzalema? Hoće li Bog koji koketira s politikom pristati na rješenje koje nije finalno?
U ime Boga i „spasenja“, ljudi se ubijaju. Ususret dolasku Mesije, koji bi trebao donijeti spas čovječanstvu, zatvaraju se i muče Palestinci, onemogućuje se njihov život u njihovoj domovini, nudi im se nova neprihvatljiva ponuda – napuštanje Palestine. Neprihvaćanje te ponude bit će izgovor za nova kažnjavanja na sličan način na koji je neprihvaćanje prve podjele na Izrael i Palestinu bio nepravedan i postao izgovorom za kasnije obračune s domorodačkim stanovništvom.
Providne izlike o borbi protiv Hamasa (u osnivanju kojega je sudjelovao i sam Izrael) mogu zadovoljiti samo navijače cionističko-neokolonijalnog osvajanje rajskih predjela Mediterana.
U ime spasa čovječanstva u Palestini se ubija ideja moralnoga čovjeka i nada da je moguće društvo u kojemu se moral respektira. Zločin u ime pretpotopnog obećanja da će se pojaviti Mesija (koji nije Isus Krist), te da će židovski narod donijeti spas čovječanstvu, politička je igra onih vremena usmenosti i oblikovanja prvih snažnih teoloških hijerarhija. Ubijanje je tako put prema miru, spasitelj je onaj čiji dolazak treba pripremiti krvlju žrtvovanih Palestinaca.
Morbidno…
Filozofijski gledano vrlo je zanimljivo na koji način Gazu vidi tek ustoličeni vladar svijeta, Donald Trump. Nakon što je sugerirao legaliziranje židovskih naselja izgrađenih na otetoj palestinskoj zemlji uspio je, uz inauguraciju, izgovoriti i nekoliko riječi o sudbini nekoliko milijuna ljudi. Uz pogled usmjeren negdje prema budućnosti, imperator Novoga Rima pohvalio je lokaciju Gaze. U zanosu je otkrio konture svoje poslovne vizije. Vidio je rivijeru za bogate novorimljane i nove milijarde za svoju obiteljsku i poslovnu nomenklaturu. Palestinci mu nisu ulazili u kadar.
Kako razmišljati o visokopozicioniranoj osobi koja tako otvoreno poziva na zločin? Kako nazvati vladara koji opravdava otimanje tuđe zemlje, koji ne želi čuti ništa o ubijanju Palestinaca čak i nakon potpisanog primirja? Kojim imenom nazvati vladara koji, umjesto da se bori za pravdu, sanja o novim nulama na svom računu?
Za filozofiju nije naivno postavljanje ovakvih pitanja. Riječ je o ubijanju za novac, 'legaliziranju' državnog terorizma proglašavanjem teroristima svih onih koji se pokušaju braniti. Riječ je o nemoralu podignutom na razinu ne samo službene politike jedne države nego na planetarnu razinu.
Odredbeni razlog volje Donalda Trumpa nije umno htijenje, nije svjetski mir, nije zajednica naroda... Njegov odredbeni razlog je kumuliranje ekonomske, političke, medijske, pa i teološke moći. Trumpa naravno ne interesira istina ili pravda, ili pravo naroda da živi u svojoj zemlji, ili pravo čovjeka da prakticira svoju vjeru. Interesantna je samo igra kumuliranja kapitala i moći u koju se ulazi samo sa snažnim, beskrupuloznim igračima koji imaju mrežu podružnica po cijelome svijetu.
Zamišljati poslovne komplekse zgrada na lijepim obalama Gaze, na ruševinama i grobnicama, može samo osoba kojoj ljudski život, pa prema tome niti čovjek, ne znači ništa.
U tome se, naravno, ne razlikuje od najvećeg dijela ranijih predsjednika Sjedinjenih američkih država. Dugi je popis država u kojima je ubijana ideja čovjeka od strane američke administracije. Uključujući tlo na kojemu su i sami 'ujedinjenici' zapravo doseljenici koji su kao primjer budućim vremenima, istrijebili svoje Palestince.
Donald Trump je ideju reality show programa unio na najvišu razinu svjetske politike. S pobjedom na izborima omogućio je prvi reality show iz ovalnog ureda Bijele kuće. Priznao je pobjedu cirkusa nad politikom, pobjedu cirkuske politike (koja ljude dresira poput životinja, da bi te iste dresirane ljude prodavala dresiranim gledateljima).[12]
Cirkuski karakter te politike najbolje je oslikao dolazak Muska s djetetom u Ovalni ured.
Na inauguraciji Trumpa za novog predsjednika, komične figure biznisa, estrade i politike na okupu držala je jedino dobra gluma glavnog aktera. Trump je vrhunski proizvod medijskog zavođenja i manipuliranja. Trump je otjelovljeno medijsko zavođenje i manipuliranje. Trump je najsnažniji kandidat za mesiju vremena zavođenja i medijskog manipuliranja.
Istine radi treba pridodati: Surfanje na valovima pozornosti i očekivanja mase zna iznenaditi. Moć ne bira partnere po programskim knjižicama. Ne orijentira se (dok ne mora) prema jednoj u sebi zatvorenoj političkoj opciji. Medijska pjena mijenja ideologije poput baterija - kada se jedna istroši uzima se druga. U tom kontekstu mogu se očekivati i veliki potresi.
(Primjerice, jedna administracija će koristiti ukrajinski narod za slabljenje Rusije i to prodajući mu skupo oružje koje se proizvodi u SAD, ali sljedeća administracija može zaključiti da je ta opcija iscrpljena. To ne vodi nekoj generalnoj promjeni linije imperijalnog osvajanja, ali pojašnjava način rada administracije kojoj je temeljni interes zadržavanje pozicije moći u svijetu.
U unutrašnjosti Trumpovog medijskog vulkana zbiva se veliki rat orijentacija koje bi se s dosta prava moglo odrediti starim i novim fašizmom ili starim i novim nacionalsocijalizmom. (Koliko god ova dva pojma imaju različite sadržaje, imaju i neke zajedničke osnove koje omogućuju da govorimo o njihovom zajedničkom nastupu na tlu povijesti) Novi fašizam preuzeo je sve bitne odrednice starog fašizma ali su nositelji promijenjeni. Igru fašističkih obilježja preuzele su Globalne cionističke strukture poduprte teologijom preuzetom od židovstva ali i evangeličkog protestantizma. Pomoć naravno pristiže i od globalnih ekonomskih kapitalaca i vlasnika, dioničara i upravnih odbora globalnih medijskih kuća.
Sljedbenici starog fašizma (nacionalsocijalizma) pokušavaju revidirati uobičajena usvojena etablirana znanja o drugom svjetskom ratu. Slici nesumnjivih zločina prema Židovima pridodaju razmišljanja o „pravoj istini“ i svim dimenzijama Holokausta. Sljedbenici starog fašizma izronili su iz podzemlja zbog šutnje, nedostatka dijaloga, ali i vidljivog pozivanja Amerike i Izraela na moć, korporacije i ulogu führera. Nažalost to pozivanje na te argumente starog fašizma može biti znak rađanja novog fašizma/nacizma kojega svjetska javnost tek treba prepoznati i osuditi.
Nijedan fašizam/nacizam nije prihvatljiv. Uviđati njihovo postojanje ne znači podupirati ih. Kritičko promišljanje svega ne smije se međutim onemogućavati stavom da je svako kritičko promišljanje istovremeno nacističko. Postoje naprosto ljudi koji vjeruju jedino u istinu i u stalno propitivanje svega. Uvijek iznova. Onemogućavati takvo mišljenje znači utirati put novom fašizmu/nacizmu.
Mnogo je interpretacija Muskovog pozdrava na inauguraciji. Sličnost je dakako indikativna. Stvar je međutim dublja i ovakvim se pozdravim samo daje javnosti na znanje.
Židovski filozof Walter Benjamin svojevremeno je estetiziranje politike vidio i označio kao put u fašizam. Imao je i predložak i potvrdu - tridesete godine i nacionalsocijalizam u Njemačkoj.
Masovni skupovi, robotski uredno postrojeni ljudi-vojnici, ogromne zastave, snažno ozvučenje, spektakularna rasvjeta, velika obećanja velikog führera... Prosječnom građaninu željnom kakvog-takvog mira - dovoljno.
Inauguracija Donalda Trumpa na mjesto predsjednika USA imala je miris nostalgičnog podsjećanje na doba velikih monarha i još većih monarhija. Veliki kralj sa svitom koju sam bira, s „plemenitim“, odanim ali uvijek opreznim velmožama, s pukom koji je sretan kad ga svojom nazočnošću obasja svjetlo božjeg posrednika na zemlji.
No srećom, a i logikom historijskih odnosa, velika moć fašizma i nacizma stvara i veliku energiju otpora. Ona će se pojaviti i doći do izražaja kada se uloge pojedinih zemalja do kraja odrede i kada svijet dozna tko stoji iza svega.
[1] Ilan Pappe: The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford, England, 2011.
[2] Isto str. 35
[3] Pappe citira Al Haram od 6. svibnja 2011. godine
[4] Ilan Pappe citira: Yehosua Porath, The Emergence of the Palestinian Arab National Movement, 1919–1929.
[5] Ilan Pappe: The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford, England, 2011. str. 39
[6] Isto, str. 39
[7] Pappe navodi prema: John Bierman and Colin Smith, Fire in the Night: Wingate of Burma, Ethiopia and Zion.
[8] Ilan Pappe: The Ethnic Cleansing of Palestine, Oneworld Publications, Oxford, England, 2011. Str. 42
[9] Isto, str. 41
[10] Isto, str. 43
[11] Isto, str. 47 Pappe je navodio prema: Smith, Palestine and the Arab–Israeli Conflict, pp. 167–8.
[12] Vidjeti i tekst: Sead Alić, Populistička sapunica Donalda Trumpa (pisan pred kraj Trumpovog prvog predsjedničkog mandata https://www.ceeol.com/search/article-detail?id=1024359
napisao: Sead Alić u veljači 2025. godine
FB profil https://www.facebook.com/sead....
Sead Alić, rođen je 1956. u Donjoj Vraci kod Zenice (BiH). Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je i diplomirao filozofiju i jugoslavistiku. Kao student bio je demonstrator profesoru Danku Grliću te urednik u redakciji Studentskog lista. Tijekom 1980-ih i 1990-ih radio je sljedeće poslove: urednik i voditelj na zagrebačkom Radiju 101; honorarni asistent na predmetu Marksizam na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; urednik u izdavačkoj kući „August Cesarec“; urednik i autor u televizijskom programu Z3; te copywriter i kreativni direktor u podružnicama svjetskih marketinških agencija BBDO i PUBLICIS. U suradnji s Fakultetom političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Institutom „Otvoreno društvo Hrvatska“ realizirao je seriju filmova o demokraciji, surađivao je u projektima Škole narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te producirao tridesetak dokumentarnih filmova i oko 120 televizijskih emisija u ciklusu „Knjigom u glavu“.
Magistrirao je 1985. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu s temom Iskustvo estetičke misli Waltera Benjamina (mentorica: Nadežda Čačinovič). Na poslijediplomskom doktorskom studiju književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci obranio je 2007. doktorsku disertaciju u polju znanosti o književnosti pod naslovom Filozofija i književnost. Od ideologija zavođenja do manipuliranja medij(im)a (mentor: Elvio Baccarini). Na poslijediplomskom doktorskom studiju filozofije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je 2009. doktorsku disertaciju u polju filozofije pod naslovom Filozofija medija Marshalla McLuhana (mentorica: Nadežda Čačinovič). 2012. je izabran u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika u polju filozofije, a 2017. u zvanje znanstvenog savjetnika, nakon čega ga je Senat Sveučilišta Sjever (Koprivnica/Varaždin) izabrao u znanstveno-nastavno zvanje i na radno mjesto izvanrednog profesora za humanističke znanosti u polju filozofije, gdje i danas predaje u zvanju redovitog profesora.
Dugogodišnji je aktivni član Hrvatskog filozofskog društva, u kojemu je u jednom mandatu obnašao dužnost člana Upravnog odbora, a na njegovu inicijativu je osnovana Sekcija za filozofiju medija Hrvatskog filozofskog društva, čiji je voditelj od osnivanja. Član je Hrvatskog komunikološkog društva i voditelj njegove grupe za medije. Osnivač je i voditelj Centra za filozofiju medija i mediološka istraživanja u Zagrebu. Pokretač je i dugogodišnji predsjednik Organizacijskog odbora međunarodnih simpozija Filozofija medija (Cres, Opatija, Zagreb) i Na Sjeveru s Pavlom Vuk-Pavlovićem (Koprivnica, Zagreb). Također je pokretač i glavni urednik međunarodnog znanstvenog časopisa In medias res. Osnivač je Kulturnog centra Centra Kaptol KCCK) u Zagrebu.
Objavljivao je znanstvene, stručne, esejističke i publicističke članke u brojnim domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima radova, te je objavio osam autorskih knjiga i uredio šest znanstvenih zbornika.
Sudjelovao je na pedesetak međunarodnih znanstvenih skupova te održao brojna javna predavanja iz područja filozofije medija, mediologije, komunikologije i estetike, što su glavna područja njegovog znanstvenog i stručnog interesa.
Redoviti profesor na Sveučilištu Sjever.
...
izvor biografije: http://seadalic.com/
foto: Pixabay.com