Aktualni konflikt između Rusije i Europe, koji je kulminirao agresijom Rusije na Ukrajinu u veljači 2022. godine, ima duboke povijesne, političke, geopolitičke i sigurnosne uzroke. Ovaj konflikt nije nastao preko noći, već je rezultat niza složenih faktora koji su se razvijali tijekom nekoliko desetljeća.
Iz ruske perspektive, jedan od glavnih uzroka napetosti između Rusije i Europe, posebno prema SAD-u je širenje NATO-a prema istoku. Nakon kraha Sovjetskog Saveza i kraja Hladnog rata, NATO je uključivao sve više zemalja bivšeg Varšavskog ugovora i sovjetskih satelita, uključujući bivše sovjetske republike kao što su Estonija, Latvija i Litvanija. Rusija, koja je svjesna da NATO ima vojnu prisutnost blizu svojih granica, smatra to prijetnjom svojoj sigurnosti.
Rusija je više puta upozoravala da bi širenje NATO-a prema Ukrajini i Gruziji (dvije zemlje koje su izrazile želju za članstvom u NATO-u) predstavljalo crvenu liniju koju Rusija neće tolerirati. Za Kremlj, ovaj proces širenja saveza smatra se pokušajem "okruživanja" Rusije i smanjenja njezinog strateškog utjecaja u Europi.
Ruska želja za obnovom imperijalnog utjecaja
Ukrajina se nalazi na ključnoj geografskoj i političkoj raskrsnici između Rusije i Europe. Za Rusiju, Ukrajina nije samo susjedna zemlja, već i strateški važan prostor, koji je povijesno smatran dijelom ruskog kulturnog i političkog prostora. Rusija vidi gubitak Ukrajine prema Zapadu kao prijetnju svojoj moći i prestižu.
U isto vrijeme, Ukrajina, posebno nakon proeuropskih revolucija 2004. godine (Narančasta revolucija) i 2014. godine (Euromaidan), željela je jačati svoje veze s Europskom unijom i NATO-om. Rusija je to shvatila kao prijetnju svojoj sferi utjecaja. Ukrajina se stoga našla u "međuigri" između Zapada i Rusije, a njezine ambicije prema EU i NATO-u bile su osnovni razlog za ruske političke i vojne reakcije.
Pod vladavinom predsjednika Vladimira Putina, Rusija je izražavala ambiciju obnove svog utjecaja u bivšim sovjetskim republikama, uključujući Ukrajinu. Putin se protivi ideji da bivše sovjetske zemlje, koje su povijesno bile pod ruskom dominacijom, postanu dio zapadnih političkih i vojnih saveza. Za Rusiju, ovaj povratak u "zone utjecaja" smatra se ne samo geopolitičkim ciljem, već i načinom obnove nacionalnog prestiža, nakon što je Sovjetski Savez srušen početkom 1990-ih.
Ruska vanjska politika prema Ukrajini, Gruziji i drugim bivšim sovjetskim republikama postala je sve više autoritarna i intervencionistička, a želja za širenjem ruskog političkog i vojnog utjecaja postala je ključna za razumijevanje njezinih akcija.
Konflikt oko ukrajinskog identiteta
Dugoročni kulturni i politički sukobi između Ukrajine i Rusije imaju značajnu ulogu. Rusija često promatra Ukrajinu kao ključnu komponentu svoje kulturne i povijesne baštine. Međutim, Ukrajina je razvila svoj vlastiti nacionalni identitet, a tijekom vremena, posebice od neovisnosti 1991. godine, sve više teži jačanju vlastitog suvereniteta i europske orijentacije.
Tijekom Ukrajinske borbe za neovisnost i proeuropske reforme, ruski nacionalisti i vlasti smatrali su te težnje "anti-ruskim" pokušajem i prijetnjom vlastitom identitetu i kulturnom naslijeđu. Ovaj kulturni sukob kulminirao je u prosvjedima na Maidanovom trgu u Kijevu 2014. godine, što je dovelo do smjene proruske vlasti, a zatim i ruske vojne intervencije u Krimu i istočnim ukrajinskim regijama Donbasu.
Rusija vidi svoju poziciju u globalnom geopolitčkom okruženju kao izazvanu američkom hegemonijom i zapadnim političkim normama. Sukobi oko Ukrajine nisu samo regionalni, već i dio šireg sukoba između Rusije i zapadnih sila predvođenih SAD-om. Putinova retorika često uključuje optužbe na račun SAD-a i NATO-a, koje smatra odgovornima za destabilizaciju globalnog poretka i širenje utjecaja na račun ruskih interesa.
Pritisak sa Zapada u obliku sankcija, diplomatskih pritisaka i vojne potpore Ukrajini stvorio je osjećaj "obrane Rusije od vanjskih neprijatelja", što je dodatno produbilo tenzije između Rusije i Europe.
Ekonomski i energetski interesi
Rusija je jedan od najvećih izvoznika energije u Europu, posebice prirodnog plina i nafte. Kontrola energetskih resursa i njihovog transporta igra ključnu ulogu u geopolitičkim napetostima. Europa, koja ovisi o ruskim energetskim resursima, suočava se s prijetnjom energetske sigurnosti, a Rusija koristi svoje energetske resurse kao političko oružje. Također, s ruskim napadima na Ukrajinu, ekonomija regije postaje sve više podložna sankcijama i trgovinskim blokadama, što dodatno komplicira odnose.
Aktualni sukob između Rusije i Europe, konkretno kroz invaziju na Ukrajinu, nije nastao samo zbog jedne specifične političke odluke ili događaja, već je rezultat niza duboko ukorijenjenih geopolitičkih, kulturnih, sigurnosnih i ekonomskih faktora koji su se razvijali tijekom godina. Temeljni uzroci ovog konflikta leže u pitanjima nacionalnog identiteta, teritorijalne kontrole, geopolitičkih rivaliteta, širenja zapadnih vojnih saveza, kao i povijesnih napetosti između Rusije i njezinih susjeda.
U tom kontekstu, aktualno nerazumijevanje između SAD-a i Europe ima nekoliko uzroka koji proizlaze iz političkih, ekonomskih, sigurnosnih i ideoloških razlika. Iako su SAD i Europska unija (EU) ključni saveznici i dijele mnoge zajedničke vrijednosti, postoji niz područja na kojima se njihovi interesi ne podudaraju ili dolazi do napetosti. Nakon dolaska Trumpa na vlast, isplivale su razlike u vanjskoj politici i pristupu globalnim krizama, što je ključnih izvora nesuglasica između SAD-a i Europe.
Trumpov protekcionizam
Različit pristup globalnim krizama i geopolitici vidljiv je u pristupu prema Rusiji. Dok su SAD pod predsjednikom Donaldom Trumpom, a potom i pod Joeom Bidenom, nastavile agresivnu politiku prema Rusiji, uključujući sankcije i potporu Ukrajini u sukobu s Rusijom, mnoge europske zemlje, osobito one koje ovise o ruskim energentima (kao što su Njemačka, Italija i Mađarska), često su bile oprezne prema strogim sankcijama ili stavu prema Rusiji. Europske zemlje su, s obzirom na njihovu energetsku povezanost s Rusijom, imale dodatne izazove u vođenju politike prema Kremlju, dok je SAD nastojao biti čvršći u svojim zahtjevima za izolaciju Rusije. Trump je odmah na početku svog drugog predsjedničkog mandata to stubokom promjenio i de faccto, „rehabilitirao” Putina na međunarodnoj sceni.
Osim Rusije, SAD i Europu razdvaja i pristup prema Iranu i Bliskom istoku. SAD je, pod predsjednikom Trumpom, napustio Nuklearni sporazum s Iranom (JCPOA), dok su europske zemlje (Francuska, Velika Britanija i Njemačka) bile snažno posvećene očuvanju tog sporazuma i smanjenju napetosti u regiji. Ova razlika u pristupima izazvala je napetosti u transatlantskim odnosima.
Ekonomske nesuglasice bivših saveznika igraju značajnu ulogu u napetostima između SAD-a i Europe. Trgovinski sporovi i protekcionizam je agenda nove američke politike. Pod Trumpovom administracijom, SAD su uvele visoke carine na mnoge europske proizvode, posebno čelik i aluminij, kao i na robu iz Kine. Trumpova politika "Amerika na prvom mjestu" je izrazito protekcionistička, dok je Europa naglašavala važnost slobodne trgovine. SAD također su često kritizirale europske industrijske subvencije, a razlike u pristupu trgovinskim ugovorima i carinama dovele su do značajnih trgovinskih nesuglasica.
Drugi važan aspekt ekonomskih nesuglasica odnosi se na digitalne poreze. Europske zemlje, poput Francuske, poduzele su inicijative za uvođenje poreza na velike tehnološke kompanije (poput Googlea, Applea i Amazona), koje su uglavnom smještene u SAD-u. Ovaj pristup nije dobro prihvaćen u Washingtonu, jer su SAD smatra da bi te mjere mogle štetiti američkim kompanijama. Zbog toga su se razvile tenzije, jer su europske zemlje željele prikupiti poreze od globalnih tehnoloških divova, dok su SAD to smaju nepravednim i protuvrijednim postojećim pravilima.
Nije nevažno da SAD i EU imaju različite pristupe klimatskim promjenama, što je također izvor nesuglasica. Premda je američki ex-predsjednik Biden ponovno pristupio Pariškom klimatskom sporazumu i iznio ambiciozne ciljeve smanjenja emisija, tijekom Trumpove administracije SAD su izašle iz ovog sporazuma, što je izazvalo napetosti s Europom. Europske zemlje, koje su snažno posvećene klimatskim ciljevima i smanjenju emisije CO2, osjećaju da američka politika prema klimatskim promjenama "nepredvidiva" i šteti globalnim naporima u borbi protiv klimatskih promjena.
EU je razvila vlastiti ambiciozni Zeleni dogovor, koji ima za cilj postizanje ugljične neutralnosti do 2050. godine. Iako su SAD pod Bidenom podržale borbu protiv klimatskih promjena, europska zelena tranzicija stvara dodatni pritisak na industrije i gospodarstva, što se doživljava kao neusklađeno s američkim ekonomskim interesima.
Sigurnosna pitanja i autonomija Europe
Sigurnosna pitanja također stvaraju napetosti, osobito u kontekstu europske sigurnosne autonomije i vojnog suvereniteta. Autonomija Europe u sigurnosnoj politici: Europske zemlje, osobito Francuska, žele razviti veću autonomiju u obrambenoj i sigurnosnoj politici, dok su SAD tradicionalno dominantni u NATO-u. François Hollande i Emmanuel Macron iz Francuske, na primjer, pozivali su na "stratešku autonomiju" Europe, što podrazumijeva smanjenje ovisnosti o Sjedinjenim Američkim Državama u pitanjima poput obrambene industrije i vojne strategije. Ovaj pristup nije uvijek u skladu s američkom vizijom, jer SAD preferira centraliziranu kontrolu NATO-a kao ključnog instrumenta za održavanje transatlantske sigurnosti.
Razlike u pristupima sigurnosti također su bile izražene u načinu na koji europske zemlje percipiraju vojnu moć SAD-a i ulogu NATO-a. Dok su mnoge europske zemlje ovisne o američkom vojnom angažmanu, neke žele smanjiti tu ovisnost i graditi vlastite vojne kapacitete. Ovaj proces povremeno izaziva nesuglasice unutar NATO-a.
Politika i unutarnja dinamika u SAD-u i Europi također igraju ulogu u stvaranju nesuglasica. Uspon populizma u Europi i SAD-u, s osobitim naglaskom na politike nacionalizma i suverenizma, stvorio je dodatne tenzije među saveznicima. Na primjer, tijekom Trumpove administracije, SAD su postale manje predane multilateralizmu i suradnji s međunarodnim organizacijama, dok su europske zemlje, osobito u EU-u, nastavile podržavati globalnu suradnju i multilateralne inicijative.
Aktualno nerazumijevanje između SAD-a i Europe proizlazi iz složenog skupa političkih, ekonomskih, sigurnosnih i kulturnih razlika. Iako su obje strane saveznici, razlike u pristupu prema ključnim pitanjima, poput globalnih sigurnosnih izazova, klimatskih promjena, trgovine i geopolitičkih strateških interesa, čine njihov odnos napetim. U budućnosti, nastojanje za ravnotežom između zajedničkih ciljeva i diverzifikacija interesa bit će ključni faktori za daljnji razvoj transatlantskih odnosa.
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AdraPress.hr