Pored sveprisutnog Elona Muska, čini se da se većina tehnološkog sektora ujedinjuje oko figure Donalda Trumpa, njegovog političkog i ekonomskog projekta te njegove libertarijanske i autoritarne vizije. Najupečatljiviji dokaz za to je slučaj Marka Zuckerberga. Iako je ovaj milijarder nekoć bio blizak Demokratskoj stranci, on je sada podržao Trumpa. Istog onog Trumpa kojemu je prije nekoliko godina udario zabranu objave sadržaja na Facebooku i Instagramu.
Svakako, postoji nekoliko objašnjenja za ovu promjenu, među kojima ne treba isključiti ni oportunizam. Međutim, ukoliko pažljivije promotrimo političku ekonomiju tehnoloških divova (i vidimo koliko je taj sektor profitabilan), dobit ćemo bolji uvid u logiku ovog „zaokreta“.
Kako funkcionira ovaj sektor? Zacijelo, svaki proizvod ima svoje specifičnosti, ali neke točke su im zajedničke. Prvo, tehnološke tvrtke djeluju tako da kontroliraju podatke svojih korisnika. Ovi podaci, koji se distribuiraju besplatno, hrane algoritme koji, zauzvrat, stvaraju idealizirani „život“ sa stajališta tvrtke. Ovaj idealizirani život koristi se za usmjeravanje potreba korisnika putem preporuka, oglašavanja i – uz pomoć umjetne inteligencije – „istina“ koje valja slijediti. Cilj ovog paralelnog „života“ koji stvara tehnologija je da se na korisnicima zaradi i da ih se učini ovisnima, diktirajući ponašanja koja tehnološi kapital odabere.
Big Tech ima predatorski pogled na svoje korisnike. Po svojoj prirodi, njihov pristup korisnicima je ekspanzionistički. Kako bi njihovi algoritmi radili što bolje i bili što profitabilniji, tvrtke moraju kontrolirati što veći dio populacije. Kako bi to postigao, Big Tech ne koristi samo tehnologiju, već i masovno koristi financijske institucije. Uz podršku centralnih banaka, njihova kapitalizacija na tržištu dionica postala je ogromna, a njihove se dionice mogu koristiti za ostvarivanje kontrole nad svim „inovativnim“ tvrtkama u sektoru.
To im omogućuje da se zaštite od potencijalnih konkurenata i prošire svoje baze podataka. U tom procesu, velike tvrtke omogućuju manjim tvrtkama da se grupiraju zajedno za vlastitu korist, ali kasnije, njihov jedini cilj postaje to da ih ove veće apsorbiraju. Tako se manje tvrtke zapravo solidariziraju s interesima vlastitih predatora.
U tom smislu, politička ekonomija Big Techa još uvijek se nije iscrpila. Međutim, njegov centralni element itekako je očit: radi se o rentijerskom sektoru koji se nastoji emancipirati od konkurencije i promjena u (njegovom) ekonomskom okruženju. Srž ovog rentizma jeste makinacija tehnologijom i korisnicima.
Borba za društvenu i ekonomsku hegemoniju
Kako bi ostvarile profit, velike tehnološke tvrtke čine porezne optimizacije u velikim razmjerima. One također trebaju jeftine i obilate resurse. Digitalna ekonomija nije „dematerijalizirana“ kako se često misli: naprotiv, ona se uvelike oslanja na velike količine jeftine energije i vrlo opipljive sirovine. Podaci se pohranjuju na servere koji troše mnogo energije, a terminali koji se koriste za to zahtijevaju neobuzdanu potrošnju više ili manje rijetkih metala.
Ova će potrošnja brzo rasti iz dva razloga. Najprije zbog toga jer se ovisnost korisnika održava stvaranjem novih potreba, koje pretpostavljaju „inovacije“, a one troše energiju i sirovine. Dobar primjer za to je umjetna inteligencija koja zahtijeva nove materijale i neviđenu količinu anergije, ali i druge „inovacije“, kao što su novi modeli mobilnih telefona ili kriptovalute. Prema Međunarodnoj agenciji za energiju, podatkovni centri, umjetna inteligencija i kriptovalute mogli bi potrošiti 1000 teravat sati do 2026., što je ekvivalent trenutnoj potrošnji jedne kompletne zemlje kao što je Japan.
Ovome valja pridodati hegemonijsku dimenziju Big Techa. Vidjeli smo da je to centralni element njihovog poslovnog modela: ove tvrtke moraju doprijeti do sve više ljudi u sferama koje su sve prisutnije u njihovim svakodnevnim životima. Drugim riječima, čak i kada bi pojedinačne inovacije u tehnologiji trošile manje energije i resursa (što je rijedak slučaj), potreba da se dopre do što većeg broja ljudi višestruko povećava potrebu za trošenjem tih resursa. Ovo je zamka u koju upadaju promotori logike „zelenog rasta“, što posebno vrijedi za ovaj sektor.
Konačno, da bi proizvela dobra, velike tehnološke tvrtke trebaju nerezistentnu radnu snagu. I to na dvije razine. Prvo, na internom planu: kako bi smanjile troškove rada, tehnološke tvrtke često ubijaju u pojam svoje zaposlenike. Imidž „cool“ tvrtke koja u uredu ima stolni nogomet odavno je stvar prošlosti. Kako podsjeća britanska spisateljica Grace Bakeley, Elon Musk uvijek se borio protiv stvaranja sindikata u Tesli. Kasnije je branio ideju o otpuštanju onih radnika koji su prijetili štrajkom, dok su ga u SpaceX više puta kritizirali da ne poštuje zakone o radu. Ova bitka protiv sindikata također je u središtu djelovanja Facebooka i Amazona.
Općenitije gledano, tehnološke tvrtke imaju malo apetita za kritičko razmišljanje o vlastitim postupcima. Kao što smo vidjeli, cilj im je izgraditi – sa njihove točke gledišta – „idealan život“ za svoje korisnike, kojemu će se oni morati prilagođavati. Prema riječima Guya Deborda, Big Tech je zamjena neživog za živo, odnosno kapitala za rad. Algoritamska reprezentacija svijeta mora imati prednost nad svime što se neposredno doživljava. Stoga je svaka radnja ili misao kritična prema dominaciji Big Techa prijetnja ekonomskom modelu tog sektora.
Pritisak na tehnološke rente
Profit velikih tehnoloških tvrtki stoga dolazi od prihoda koji se temelje na zarobljavanju materijalnih resursa i ljudskih života. Kao što je istraživačka novinarka Julia Angwin napisala za New York Times o Marku Zuckerbergu, on „ne zarađuje jer nešto inovira, nego jer se bavi politikom“. Dok su rasle pod državnom protekcijom, te su tvrtke branile postojeći poredak. Tako su mnogi hvalili liberalno demokratsko društvo koje im je omogućilo da prosperiraju.
Ipak, moć koju je Big Tech stekao uzdigla ga je do razine vlada, kojima su postali konkurentni. Vlade su reagirale na dva načina. Neki su, poput Francuske, tim kompanijama prostrli crveni tepih na poznatom samitu „Odaberite Francusku“, gdje im se pokušao dodvoriti Emmanuel Macron, koji je smanjio poreze na kapital kako bi im udovoljio. Cilj je bio iskoristiti njihovu moć za ekonomski rast.
Drugi, poput Brazila, čiji su se čelnici nedavno sukobili sa X-om, htjeli su uvesti određene regulacije velikim tehnološkim tvrtkama i učiniti da budu odgovorne državi. Onda, države poput Kine, pokrenuli se vlastite tvrtke kako bi se natjecale s američkim tehnološkim kompanijama i u tome su postigle određen uspjeh.
Ovaj sukob s vladama poprimio je različite oblike, bilo u području regulacije podataka, ekoloških propisa ili utaje poreza. Iako sve ove mjere instantno ne ugrožavaju opstanak tehnoloških grupacija, one dovode u pitanje njihov poslovni model, dovodeći pritom u pitanje njihovu hegemoniju.
Zauzvrat, tehnološki sektor pokušava se osloboditi normi, posebno u financijskom sektoru, gdje tvrtke sve više oklijevaju izaći na berzu kako bi izbjegle transparentnost i podložnost regulativama u „otkrivanju knjiga“.
Od kraja 2010-ih i zdravstvene krize situacija se pogoršala. Iako je Big Tech predatorski sektor, njihov se model temelji na poklapanju već stvorene vrijednosti. Drugim riječima, kada – kao što se događa od 2008. – rast naglo uspori, njihov model nailazi na probleme jer postaje sve teže uhvatiti veću vrijednost. Stoga su pokušali stvoriti nove „proizvode“, kao što su manje-više abortirani Metaverse, NFT i sada umjetna inteligencija. Ali razvoj tih modela je skup i ne nudi izvjestan povrat.
Meta je nedvojbeno najbolji primjer ovog trenda. Njeni izgledi za rast su slabi, njene inovacije razočaravajuće, a TikTok prijeti njenoj dominaciji. Kao što Julia Angwin ističe, Meta je primjer grupe kojoj „ponestaje ideja“. To je sasvim logično, s obzirom na sistem koji je svojstven suvremenom tehnološkom kapitalizmu, a koji je usredotočen na poklapanje.
Iako su te skupine „tehno-feudalne“ u smislu da se usredsređuju na poklapanje i rentu, one ostaju ugrađene u globalni okvir kapitalizma jer ovise o proizvodnji vrijednosti i njezinom rastu, te nisu imune na pojave konkurenata koji su sposobni koncentrirati istu moć.
Kako bi prevladao te prepreke i učvrstio svoju tehnologiju, Big Tech je logično prisiljen rušiti sve državne regulacije i sva ograničenja u iskorištavanju prirode, ali i podržati eskalaciju s Kinom, svojim jedinim konkurentom, i dakako, reducirati sve oblike prosvjeda među stanovništvom.
Stoga je logična posljedica da se te skupine svrstavaju na stranu sjevernoameričke krajnje desnice, koju utjelovljuje Donald Trump. Za učvršćivanje svoje hegemonije nema ništa bolje od toga da se možete osloniti na najmoćniju državu na svijetu. Elon Musk je to shvatio prije svih drugih. No, ne treba zaboraviti da su kampanju novoizabranog republikanskog predsjednika uvelike financirali Microsoft, Meta, OpenAI, Google i Uber.
Trumpov program za 2025. u velikoj mjeri odražava interese ovog sektora. Njegov imperijalizam tako postaje očito pljačkaški: on će, ako je potrebno, aneksijom Kanade i Grenlanda kontrolirati mineralne i energetske resurse potrebne za razvoj umjetne inteligencije. U isto vrijeme, ovaj imperijalizam ima za cilj podvrgnuti američke „saveznike“ interesima Big Techa, ucjenjujući ih tehnološkim regulacijama. Ili će njihovi saveznici morati ukinuti te propise, ili će im SAD uvesti carine i vojno napustiti neke države.
Ova logika vrijedi i za Kinu. Trumpova administracija koristi prijetnju nametanjem carina od 60% na kineske proizvode kako bi iznudila globalni trgovinski sporazum u kojemu bi, prema najnovijim izvješćima, Washington stavio pitanje zaštite vlastitih tehnologija na vrh svojih prioriteta, ali ne bi spriječio nastavak outsourcinga u Kinu niti ograničio pristup kineskom tržištu koje je veoma važno za Big Tech.
U unutarnjoj politici država se značajno „smanjuje“ da bi pokazivala svoje mišiće prema van. Zato je potrebno da se ukinu ekološki i financijski propisi. Sama država mora se smanjiti, ali ne na bilo koji način. Radi se o razvlašćivanju države u korist privatnog sektora i to tako da se privatnom sektoru osiguraju nova tržišta s jedne strane, i s druge da se upravljanje državnom administracijom stavi pod kontrolu tehnoloških divova. Prema New York Timesu, odjel koji će voditi Elon Musk za „poboljšanje učinkovitosti javnog sektora“ poslat će šefove iz Silicijske doline u vladine agencije da ih utjera u red.
Dakle, daleko od toga da je, kako bi se izdaleka moglo pomisliti, da država skrbi o tehnološkom sektoru. Prije je riječ o tome da taj isti sektor skrbi o državi, koju će koristiti onako kako mu odgovara.
Usklađivanje interesa tehnološkog sektora s interesima krajnje desnice omogućilo je ovu vrstu odnosa. Podrijetlo ovog usklađivanja valja tražiti u potrebi Big Techa da kontrolira umove. Neki su dugo vremena vidjeli Big Tech kao avangardu „woke kapitalizma“. Ali ovo je otvaranje bilo oportunističko i bilo je namijenjeno proširivanju korisničke baze na manjine. U stvarnosti, to „otvaranje“ za cilj je imalo borbu protiv svih emancipatorskih elemenata koji su ograničavali dominaciju algoritama i potrebe tržišta naspram individualnih potreba pojedinaca.
Kako se pritisak na sektor povećavao, stvarao se neprijatelj: woke. Woke pokret je, osporavajući logiku dominacije, a time i algoritama, postao protivnik „slobode izražavanja“. Pokret je omogućio izjednačavanje ove „slobode izražavanja“ s algoritmima koji su trebali vjerno odražavati javni prostor. Na taj je način Big Tech povezao potrebe tehnološkog kapitala sa individualnom slobodom.
Naravno, takav ih je razvoj događaja približio krajnjoj desnici, koja je također nudila snažan politički odušak za njihove potrebe. Kao što ističe Grace Bakeley, „političari koji kažu 'razbijte sindikate' ne pobjeđuju na izborima, ali oni koji kažu 'deportirajte migrante' da“. Budući da kontekst niskog rasta također pogoršava probleme distribucije unutar svijeta rada, Big Tech se sasvim otvoreno počeo oslanjati na ksenofobnu, anti-woke i antisocijalističku retoriku.
Savez između tehnološkog kapitala i ekstremne desnice je, dakle, prirodan rezultat duboke evolucije suvremenog kapitalizma. Taj savez zastupa interese koji nisu interesi društva i pojedinaca koji ga čine, a da bi zadržao, šta košta da košta, predatorsku kapitalističku logiku.
napisao: Romaric Godin u siječnju 2025. godine
izvor: Sin Permiso
originalno objavljeno na: Mediapart.fr
preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba
izvor: Prometej.ba
Ilustracija: Pixabay.com, AI generated grapics