Uvođenje zabrana pušenja, bilo djelomičnih ili potpunih, predstavlja jedan od najsloženijih izazova suvremene javnozdravstvene politike. Iako se naizgled radi o mjeri s jasnim ciljem – smanjenju morbiditeta i mortaliteta povezanog s uporabom duhana – konkretna provedba takvih mjera suočava se s nizom političkih, ekonomskih, kulturnih i društvenih prepreka koje često relativiziraju njihovu učinkovitost. Primjeri Francuske, Butana, Novog Zelanda i drugih zemalja pokazuju kako zabrane, unatoč dobrim namjerama i inicijalnoj podršci, rijetko donose željene učinke ako nisu dio šire strategije koja uključuje edukaciju, socijalnu podršku i gospodarsku kompenzaciju.
Francuska je 1. srpnja 2025. načinila simbolički i politički značajan korak u redefiniranju vlastitog odnosa prema pušenju uvođenjem zabrane na više javnih prostora na otvorenom. U kontekstu zemlje koja je desetljećima bila poistovjećivana s kulturom cigarete – što je bilo gotovo arhetipski povezano s francuskom kinematografijom, modom i društvenim normama – ovaj potez ima dodatnu težinu. Ipak, unatoč mjerama, udio pušača u Francuskoj još uvijek iznosi gotovo 29 posto, što je znatno iznad prosjeka Europske unije. To otkriva duboko ukorijenjene obrasce ponašanja i otpor promjenama, ali i pokazuje da čak i simboličke promjene imaju transformativni potencijal kada su dio dosljedne strategije.
Primjer Butana, koji je 2004. godine postao prva zemlja na svijetu koja je potpuno zabranila uvoz i prodaju duhana, ukazuje na ograničenja čak i najradikalnijih mjera. Iako je zabrana bila utemeljena na budističkim etičkim načelima i konceptu bruto nacionalne sreće, njezin učinak bio je kratkotrajan. Do 2020. godine, zbog povećane aktivnosti krijumčara i javnozdravstvenih rizika tijekom pandemije, zabrana je ukinuta, a vlada je odlučila fokus preusmjeriti na edukaciju i pomoć u prestanku pušenja. Ovaj zaokret bio je potaknut spoznajom da zabrana, iako politički čista i ideološki utemeljena, nije rezultirala stvarnim padom prevalencije pušenja. Umjesto toga, stvorila je sivu zonu u kojoj su zakonske zabrane izgubile svoj normativni i edukativni učinak.
Novi Zeland je pokušao primijeniti inovativniji i postupniji pristup. Zakon iz 2022. godine predviđao je da nitko rođen 2009. ili kasnije nikada neće moći legalno kupiti cigarete. Takav model ciljao je dugoročnu transformaciju društva kroz generacijski prijelaz, izbjegavajući oštre zabrane koje često izazivaju politički i društveni otpor. Ipak, nakon promjene vlasti 2023. godine, novi konzervativni kabinet ukinuo je zakon, obrazlažući odluku fiskalnim razlozima. Prihodi od poreza na duhanske proizvode povezani su s planiranim poreznim rasterećenjima, čime je otvoreno potvrđeno da financijska ovisnost države o prihodima od duhana ostaje jedan od glavnih kočničara ambicioznijih javnozdravstvenih politika. To je posebno važno u kontekstu činjenice da pušenje uzrokuje milijune smrti godišnje i da više od 80 posto svjetskih pušača danas živi u zemljama sa srednjim ili niskim prihodima.
Ipak, trendovi na globalnoj razini nisu obeshrabrujući. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u razdoblju od 2000. do danas udio pušača u svijetu smanjen je s više od 32 posto na manje od 20 posto. Više od 6 milijardi ljudi – otprilike tri četvrtine svjetske populacije – sada je obuhvaćeno nekom od mjera kontrole duhana, uključujući zabrane oglašavanja, porezne politike, grafička upozorenja i javne kampanje prestanka pušenja. Te mjere, iako različito implementirane, pokazuju značajan potencijal, osobito u zemljama koje uspijevaju uskladiti regulatorni okvir s edukacijom i prevencijom.
Hrvatska, međutim, u ovom kontekstu predstavlja iznimku unutar Europske unije. Sa stopom pušenja od oko 37 posto među odraslima, Hrvatska je među državama članicama s najvišom prevalencijom pušenja. Štoviše, u razdoblju od 2019. do 2023. godine bilježi se blagi rast te stope, unatoč postojanju osnovnih mjera kontrole – poput zabrana oglašavanja i pušenja u zatvorenim prostorima. Usporedbe radi, prosjek EU-a iznosi oko 19 posto dnevnih pušača, dok zemlje poput Švedske i Norveške bilježe udjele ispod 10 posto. Teški pušači, definirani kao osobe koje dnevno konzumiraju 20 ili više cigareta, u Hrvatskoj su najbrojniji među ženama – čak 8,1 posto, što je najviša stopa u EU. Posebno zabrinjava podatak da gotovo 26 posto 15-godišnjaka u Hrvatskoj već ima iskustvo s pušenjem, što nas svrstava među vodeće europske zemlje po ranoj izloženosti duhanu.
U svjetlu ovih podataka, nameće se pitanje zašto se Hrvatska nije ozbiljnije uključila u provedbu strožih javnih politika. Jedan od razloga može biti fiskalna struktura: prihod od trošarina na duhan čini značajan dio državnog proračuna, što stvara otpor prema politikama koje bi ga dugoročno mogle smanjiti. No to je kratkovidna logika – prema procjenama, više od 10.600 smrti godišnje u Hrvatskoj može se izravno pripisati pušenju, a teret koji to predstavlja zdravstvenom sustavu i produktivnosti društva višestruko nadmašuje proračunske prihode.
U konačnici, iako postoji široka međunarodna podrška ideji „društva bez dima“, njezino ostvarenje nije ni jednostavno ni linearno. Uspjeh ovisi o sposobnosti vlada da nadvladaju kratkoročne fiskalne interese, političke pritiske i kulturne otpore. Primjeri Butana i Novog Zelanda pokazuju da zabrane same po sebi nisu dovoljne – bez sustavne edukacije, potpore korisnicima i transparentne političke volje, svaka zabrana ostaje simbolički akt bez stvarnog učinka. Hrvatska, s izuzetno visokom stopom pušenja, nalazi se u poziciji da ili nastavi po inerciji, ili da iskoristi iskustva drugih zemalja i razvije vlastiti, dugoročni model javnozdravstvene transformacije.
Budućnost bez duhana, dakle, nije iluzija, ali nije ni neizbježna. Ona zahtijeva stratešku dosljednost, političku hrabrost i spremnost na redefiniranje odnosa između zdravstvene skrbi, fiskalne politike i javne dobrobiti. Samo tako zabrane pušenja mogu prestati biti birokratske formulacije i postati temelj održivog zdravlja budućih generacija.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Adriapress.hr