O Svijete
ne ranjavaj Zemlju
ne ušutkuj Zrak
ne presušuj Vodu
ne ljuti se na Vatru
Pusti me
da krenem k sebi
kao prema cilju
Pusti me da govorim
s njima svima
Glas mi mora
vikati
hučati
Pusti me da hodam
i zborim
Dok god u meni
plamti plamen
možda jednom dotaknem
ono što izgovaram...
Biografija: Pitanje jezika u biti je pitanje identiteta, ali kada je riječ o kreativnom pisanju, stav da se pisac može izraziti samo na vlastitom jeziku čini mi se uskim, prenategnutim, 19. stoljećem sličnim konceptu identificiranja jezičnog standarda izraženog kroz književne kanone i ideje nacije, kaže Sanja Čanak-Raič, romanopiskinja, prevoditeljica, stručnjakinja za odnose s javnošću i vrlo aktivna korisnica platforme X, ex-Twittera. Unatoč činjenici da je Twitter, kao medij, stekao planetarnu popularnost zahvaljujući eksplozivnom razvoju mobilnih platformi tijekom proteklog desetljeća, još uvijek nije omiljeni izbor među korisnicima društvenih mreža u Hrvatskoj.
Pišem cijeli život, pa se može reći da je pisanje moja profesija, odnosno pisanje općenito, odnosno izražavanje misli i njihovo formuliranje u riječi i rečenice, kaže Sanja. Proučavala sam prekrasnu francusku i španjolsku književnost, a u to vrijeme bavila sam se i profesionalnim pisanjem, pa sam tijekom svojih ranih dana u novinarstvu osjetila i naučila razliku između „pisanja“ (za sebe) i pisanja (za druge). Navodnici služe kao vidljiva razlika u položaju u odnosu na objekt. Pisala sam uglavnom kraće forme – priče, a neke od njih su i objavljene. Profesionalno pisanje, u mom slučaju, jedan je od glavnih alata moje profesije prevoditelja i/ili PR-a. Priroda posla uvijek je diktirala da pišem (bez navodnika) „za druge“ koji su birali temu, oblik izražavanja i kanon izvještavanja, posebno ako je pisanje bilo vezano uz politiku, kaže nam Sanja.
Vrlo rano sam shvatila da kada je riječ o književnosti i bavljenju književnošću na autorskoj i kreativnoj razini, s pisanjem isključivo kao intimnom opcijom, strast može ili nestati ili biti ugušena stvarnošću života ili moje profesije, ili možda preživjeti u osobnoj sferi pojedinca. U praksi, riječ „preživjeti“ značila je postati hobi, alternativa pravom profesionalnom pisanju i pisanju za vlastito uživanje. To je i uvijek će biti osobni izbor. Što se tiče korištenja društvenih mreža u književne svrhe, zalažem se da o njima ne možemo govoriti kao o budućnosti i kao o jednoj od mogućnosti izražavanja sebe ili bavljenja medijskim aktivnostima, jednostavno zato što su se dogodile davno. To nije ni tema o kojoj treba razmišljati za milenijalce, jer oni žive kroz društvene mreže koje koriste za potpuno autentično izražavanje. Mi smo se samo pridružili općem trendu.