Andriya sam upoznao 2020. godine u Münchenu tijekom Erasmus programa. Tada smo razgovarali o društvenom poduzetništvu, obrazovanju, ljudskim pravima i građanskom angažmanu. Kasnije sam imao zadovoljstvo sudjelovati u njegovoj inicijativi „Tjedan protiv rasizma“, koja je okupljala mlade iz cijele Europe oko ideje solidarnosti i jednakosti. Nitko od nas tada nije mogao ni naslutiti da ćemo svega nekoliko godina kasnije razgovarati o rovovima, ranjavanjima i spašavanju života pod neprijateljskom vatrom.
Andriy više nije samo aktivist — danas je i ukrajinski padobranac, vojnik koji je preživio bojište, ranjavanje i gubitke koji nadilaze riječi. Andriy više ne piše aktivističke EU projekte, već vlastitom krvlju ispisuje novu europsku povijest.
U ovom iscrpnom intervjuu, Andriy govori o svom putu od aktivista do padobranca, o tome kako je rat promijenio njegov pogled na život i odnos prema vjeri. Govori o traumama ranjavanja, gubitku suboraca i fizičkom oporavku nakon čak osam operacija. Dijeli s nama i bolna razmišljanja o miru, pravdi, odgovornosti Rusije, te nepravovremenim reakcijama međunarodne zajednice.
Razgovaramo i o nadi, osobnim snovima, obnovi Ukrajine, ulozi kulture i dokumentarnog filma te o važnosti podrške koju Ukrajina prima iz inozemstva.
Jedna od ključnih tema u razgovoru s Andriyom je i humanitarna kampanja „Gradimo mostove nade”, koju provodi Udruga DoDo (Dobro Dobrim), jedna od najvećih humanitarnih organizacija u Hrvatskoj. Riječ je o crowdfunding inicijativi pokrenutoj putem međunarodne crowdfunding platforme Bona Fides Invest, čiji je cilj dostava prijeko potrebne pomoći ljudima u ratom pogođenim dijelovima Ukrajine. Andriy pritom posebno ističe koliko je važno da ne zaboravimo one koji žive pod stalnim granatiranjem i bez osnovnih uvjeta za život.
Za kraj, iz Andriyovih odgovora izbija nešto što ni rat, ni ranjavanja, ni gubici ne mogu uništiti: nada. I vizija života nakon rata. Zato s radošću najavljujemo da ćemo, čim se oporavi od zahtjevnih operacija, ugostiti Andriya u Hrvatskoj, na prelijepom otoku Lošinju, u sklopu APOX Film Festivala, gdje će svojim pričama i filmovima inspirirati mnoge.
Andriy, upoznali smo se u Münchenu 2020. godine tijekom Erasmus programa, a kasnije sam imao čast biti dio tvoje inicijative „Tjedan protiv rasizma”. Toliko se toga promijenilo u samo nekoliko godina. Možeš li ispričati kako si od rada na ljudskim pravima i civilnog aktivizma dospio do toga da postaneš padobranac u ukrajinskoj vojsci? Gledajući unatrag, jesi li tada mogao zamisliti da ćeš se samo nekoliko godina kasnije naći na bojištu, boreći se za opstanak Ukrajine? Kada bi mogao razgovarati s Andriyem iz 2020. godine, što bi mu rekao?
Naravno da mi je bilo teško zamisliti sebe kao padobranca jer je to za mene bila prevelika promjena — na svim razinama. To se odnosi i na fizičku i na ideološku stranu. Cijeli život sam se smatrao izrazito civilnom osobom. Štoviše, uvijek sam bio zagovornik mirnog rješavanja sukoba. Činio sam sve kako bi se poštovala prava svih ljudi u našoj zemlji. I u mom idealnom svijetu, tako bi i trebalo biti. No susjedna zemlja odlučila je uskratiti nam naše temeljno pravo — pravo na život. Zato me uniforma ukrajinskog vojnika koju sam odjenuo promijenila ne samo izvana, već i iznutra. Više nemam nikakvih iluzija da Rusi mogu djelovati u skladu s pojmovima poput ljudskih prava i demokracije. Moraju odgovarati pred međunarodnim pravom. Što bih savjetovao sebi od prije pet godina? Da se bolje fizički pripremim i više pazim na tjelesnu kondiciju. To nikad nije suvišno. I da skinem ružičaste naočale. Jer ponekad život zahtijeva teške odluke koje ti se možda neće svidjeti.
Andriy Volyk sa svojim mačkom
Spomenuo si da se nikad nisi zamišljao u vojsci, a sada si padobranac. Što ti je bilo najteže u prijelazu iz civilnog života na bojište? Prije rata si radio na građanskom obrazovanju, ljudskim pravima i raspravama o društvenoj pravdi kroz filmove u sklopu organizacije STAN. Kako je to iskustvo oblikovalo tvoje razmišljanje i djelovanje kao vojnika? Vidiš li svoju trenutačnu borbu kao nastavak iste misije?
Najteže mi je bilo prihvatiti da moram slušati naredbe. Sviđale se one meni ili ne, ako si vojnik, moraš ih izvršavati. No kao rezultat toga, vojska postaje dobro uigran mehanizam, a to u konačnici spašava živote. Govorim iz vlastitog iskustva. Čini mi se da i javne osobe i vojska imaju sličnu misiju — zalagati se za pravdu i služiti svom narodu. Ponekad čak i po cijenu života i zdravlja. Dakle, da — kao vojnik samo sam promijenio oblik svoje službe, ali suština je ostala ista: braniti prava Ukrajinaca.
Rat iz ljudi zna izvući ono najgore, ali isto tako i ono najbolje? Jesi li svjedočio trenucima dobrote i čovječnosti na bojištu koje nikada nećeš zaboraviti?
Na bojištu smo svi braća. Dijelimo zadnji komad kruha i spremni smo spašavati jedni druge čak i pod vatrom. Nisam samo vidio djela dobrote — doživio sam ih. Kad sam bio ranjen, moji suborci su, unatoč teškom putu i opasnostima, učinili sve da me evakuiraju. Nikada neću zaboraviti njihov čin.
Kako humor preživljava u ratu? Koji je bio najsmješniji ili najapsurdniji trenutak koji si doživio u rovu?
Možda je najapsurdnije to što na mjestu gdje možeš poginuti svakog trenutka — prestaneš se bojati smrti. Konstantno se šališ na njen račun. Razmišljao sam zašto je to tako. I došao sam do zaključka da ti to pomaže da smanjiš stres. Kao da se nasmiješ svom strahu u lice, i nakon toga on više nema moć nad tobom. A najsmješniji trenutak bio je kad nam je mali miš usred noći pao na glavu iz drvenog stropa dok smo spavali u zemunici. Bilo je jako smiješno. Prvo smo se prestrašili, a onda smo se dugo smijali.
jedan od napada na vozilo kojim se Andriy kretao sa svojim suborcem
Mnogi vojnici kažu da rat potpuno promijeni čovjeka. Što se najviše promijenilo u tvom pogledu na svijet, vrijednostima ili osobnoj filozofiji otkako si postao vojnik?
Počeo sam više cijeniti jednostavne trenutke i shvatio da ti ne treba puno da bi bio sretan. Razgovor s obitelji i prijateljima, šalica obične kave, topla voda, mekani krevet i tišina — i sretan si. Prije vojske to mi se činilo banalnim, a sada mi to predstavlja ogromnu vrijednost.
Teško si ranjen u listopadu 2024. Možeš li se vratiti u taj trenutak — što se dogodilo i kako si preživio? Dirljivo si pisao o vojnicima koji su ti spasili život tijekom evakuacije. Nažalost, jedan od njih, Yarik, poginuo je nekoliko dana kasnije. Kako se osobno nosiš s tugom zbog gubitka suboraca? Kako te to iskustvo promijenilo?
Ako zbrojim sve situacije na bojištu u kojima sam mogao poginuti, bilo ih je mnogo. Općenito vjerujem da sam se ponovno rodio ukupno pet puta — uključujući svoj službeni rođendan. U svim ostalim situacijama smrt mi je bila jako blizu, a ja sam još živ. To mi je vrlo simbolično i znači da imam važnu misiju u ovom životu. Što se tiče ranjavanja — neprijateljski dron me uočio dok sam obavljao borbeni zadatak i ispustio eksploziv na mene. Nisam odmah shvatio što mi se dogodilo, dok nisam vidio krv. Odveli su me u obližnju zemunicu, gdje su mi stavili podveze na desnu ruku i nogu. Bol koju sam osjećao bila je neopisiva. Sjećam se da sam vikao i molio da mi odrežu ruku i nogu jer više nisam mogao izdržati. Započela je evakuacija. Isprva su me nosili Oleksandr Katyukha i Yaroslav Lantsev u posebnoj stolici. Mogu samo zamisliti koliko im je bilo teško, jer su me nosili uskom stazom kroz područje koje su stalno nadlijetali neprijateljski dronovi i granatirali artiljerijom. Kasnije su im se pridružili još jedan suborac, Oleksandr Veselovskyi, i još trojica vojnika koje nisam poznavao. Sva šestorica su me nosili na nosilima do evakuacijskog vozila. U jednom trenutku operacija spašavanja je mogla propasti — neprijateljski dron je uočio vozilo i spremao se napasti. Srećom, u blizini je bilo izgorjelo vozilo i greškom su eksploziv bacili na njega. Ta greška mi je spasila život. Kasnije sam saznao da je Yarik tjedan dana kasnije poginuo u napadu ručnom bombom, a u ožujku ove godine i Vesely, kako smo zvali Sashka Veselovskog. To je težak gubitak i s njim se ne možeš pomiriti. Tijekom naše službe ti su ljudi postali moja obitelj. I dugujem im život. Moja je dužnost učiniti sve da Ukrajina pobijedi.
mjesto na kojem je Andriy ranjen
Prošao si kroz nekoliko operacija i sada si u fazi rehabilitacije. Koji su najveći izazovi u oporavku i kakva je podrška najpotrebnija ranjenim vojnicima poput tebe? Kako javnost može bolje podržati veterane?
Ukupno sam imao osam operacija, a čeka me još jedna vrlo komplicirana operacija na živcima u desnoj ruci. Potrebno je pokušati vratiti pokretljivost prstiju, ali nema jamstva da će to u potpunosti uspjeti. Imao sam veliku sreću s liječnicima; učinili su i još uvijek čine sve što mogu za moj oporavak. Da, fizički više neću biti isti kao prije i to je ponekad teško prihvatiti, ali učim kako biti što samostalniji. Najbolje što društvo može učiniti za veterane jest stvoriti uvjete za potpuni oporavak — da se osjećamo kao ravnopravni ljudi, a ne kao teret.
Morao si ponovno učiti hodati nakon ranjavanja. Što još želiš ponovno naučiti u mirnodopskim uvjetima — bilo da je riječ o starom hobiju, vještini ili jednostavno načinu gledanja na svijet?
Jako bih volio opet potrčati ili voziti bicikl. Ne znam kad će to biti moguće, ni hoće li uopće biti moguće, jer mi je iz desne noge izrezano mnogo mišića, pa sada hodam sa štakom da održim ravnotežu. No jako bih volio ponovno osjetiti taj duh slobode dok prelaziš velike udaljenosti. Jako mi to nedostaje.
Kako je tvoje iskustvo na bojištu utjecalo na tvoj odnos prema vjeri ili duhovnosti?
Nikada se nisam smatrao osobom duboke vjere. Išao sam u crkvu za blagdane i ponekad se molio. Ali na bojištu se sve promijenilo — osjetio sam snagu molitve. Ona mi je pomogla da preživim najteže trenutke emocionalne borbe: kad sam išao u borbenu misiju, kad sam prolazio kroz opasno područje — stalno sam čitao molitvu. Budio sam se i tonuo u san s molitvom. Rekao bih da se na bojištu Božja prisutnost osjeća gotovo fizički. I vrlo mi je simbolično što su mi, kad sam došao k svijesti na intenzivnoj nakon ranjavanja, donijeli mali paketić s kojim su me doveli u bolnicu. U njemu su bili podvez koji mi je zaustavio krvarenje i papirić s molitvom koju je moja majka prepisala. Vjerovala je da će me zaštititi — i ja sam vjerovao. Vjerojatno sam upravo zbog toga još uvijek živ nakon svega što mi se dogodilo.
Iz tvoje perspektive vojnika i dugogodišnjeg civilnog aktivista — što vidiš kao stvarne razloge ruskog rata protiv Ukrajine? Mnogi ljudi još uvijek imaju ograničeno razumijevanje ukrajinsko-ruskih odnosa. Koje su najveće povijesne pogreške koje treba ispraviti? Koje je dublje značenje ovog rata za Ukrajinu, demokraciju i cijeli svijet?
Po mom mišljenju, razlog je jednostavan: riječ je o izboru Ukrajinaca da žive u demokratskoj, neovisnoj državi. Naš način života i naše vrijednosti izravna su prijetnja kolonijalnim težnjama Rusije, koja je porobila susjedne republike koje navodno dragovoljno čine njezinu federaciju. Mi smo pokazali da je moguće biti neovisan narod. Jedna od pogrešaka koju vidim jest to što je Rusiji prošlo nekažnjeno ono što je učinila u Gruziji, aneksija Krima, rat u Pridnjestrovlju i slično. Nije bilo adekvatne reakcije svijeta na te postupke, a to je zapravo bio test uoči najdrskije vojne invazije 21. stoljeća. Sada se suočavamo s posljedicama takvog diplomatskog „opreza“ — i one su katastrofalne.
Andriy Volyk NGO STAN
Ako bi te netko pitao: „Kako će ovaj rat završiti?“, što bi odgovorio? Kako izgleda pravedan mir za Ukrajinu? Neki predlažu da Ukrajina treba pregovarati o prekidu vatre ili čak pristati na teritorijalne ustupke Rusiji. Kao netko tko je toliko toga žrtvovao, što bi rekao tim ljudima?
Ako Rusiji nešto ustupimo, ona se nikada neće zaustaviti. Samo će uzeti predah i nastaviti dalje — i sasvim je moguće da će sljedeći put pokucati na vrata neke zemlje članice Europske unije. Je li Europa spremna na takav scenarij? Većina nas također nije vjerovala da će nas napasti. Zato — nijedan ruski vojnik ne smije biti na ukrajinskom tlu. Pravedan mir znači kazniti one koji su počinili ratne zločine u skladu s međunarodnim pravom. Iako, kad se sjetim koliko su boli i razaranja nanijeli našoj zemlji i kako muče taoce, postavljam si filozofsko pitanje: možemo li uopće Ruse nazvati ljudima?
Pomoć koju je Ukrajina dobila od Amerike i drugih saveznika bila je presudna. Misliš li da Ukrajina dobiva dovoljno podrške i kako ocjenjuješ učinkovitost te pomoći? Što ukrajinskim vojnicima najviše treba upravo sada? Neki na Zapadu postaju umorni od rata i preispituju daljnju podršku Ukrajini. Što bi rekao onima koji misle da su njihove zemlje „već učinile dovoljno“? Može li Ukrajina pobijediti bez potpore Amerike i NATO-a?
Da imamo dovoljno potpore — rat bi već bio gotov. Moramo svi shvatiti da ovo nije rat Rusije samo protiv Ukrajine. Ovo je rat Rusije protiv cijelog civiliziranog svijeta, protiv demokracije, europskih vrijednosti, slobode — i svega onoga na što smo tako ponosni u Ukrajini. Mi smo prvi na udaru, ali ako izgubimo, nećemo biti posljednja zemlja koja će patiti zbog ruske agresije.
[EasyDNGallery|3624|Width|940|Height|1600|position||resizecrop|False|lightbox|False|title|True|description|True|redirection|False|LinkText||srcset|True]
Andriy Volyk na bojišnici
Kad bi mogao sjesti s predsjednikom Donaldom Trumpom na pet minuta, što bi ga pitao?
Postavio bih mu dva pitanja: sanja li noću o ukrajinskoj djeci koju su ubile ruske rakete i kako je Amerika, koja se prije njegovog mandata smatrala jamcem demokracije u svijetu, tako brzo izgubila taj status?
U Hrvatskoj duboko razumijemo patnju Ukrajine — i sami smo doživjeli velikosrpsku agresiju 1990-ih. Mnogi među nama vide paralele i žele pomoći koliko god mogu. Što još obični ljudi i organizacije širom svijeta mogu učiniti da pomognu Ukrajini? Koja je vrsta humanitarne pomoći najpodcjenjenija, a i dalje prijeko potrebna?
Jako sam zahvalan ljudima Hrvatske na pomoći u najtežem trenutku za našu zemlju. Istina je da samo oni koji su sami doživjeli bol mogu razumjeti bol drugih. Ako govorimo o humanitarnoj pomoći koja nam je potrebna, rekao bih da već sada moramo razmišljati o tome kako ćemo obnoviti zemlju nakon rata — već sada nam treba snažno gospodarstvo koje može brzo reagirati na razne izazove kako bismo ubrzali pobjedu. Zato bi obuke u tim područjima i potpora kroz donacije i fondove bile iznimno korisne. Sanjam o tome da moja zemlja bude samostalna i sposobna suočiti se sa svakim izazovom.
Jedna od najvećih humanitarnih organizacija u Hrvatskoj, Udruga DoDo (Dobro Dobrim), vodi kampanju „Gradimo mostove nade” na međunarodnoj crowdfunding platformi Bona Fides Invest (BFI) za financiranje izravne isporuke pomoći Ukrajini. Što bi poručio potencijalnim donatorima — zašto je njihova podrška važna?
Nažalost, pitanje humanitarne pomoći i dalje je akutno u regijama koje graniče sa zonom ratovanja, kao i u samom epicentru sukoba. Tamo ljudi često nemaju posao i posljedično tome ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe. Zamislite samo da nemate dovoljno pitke vode i hrane. Živite pod stalnim stresom zbog granatiranja i zvukova sirena. Vaša pomoć je prilika da tim ljudima olakšate život.
Link na kampanju:
https://bonafidesinvest.eu/hr/campaign/dodo-gradimo-mostove-nade/
APOX Film Festival u Hrvatskoj, koji organizira udruga Relive, fokusira se na dokumentarne filmove i podržava humanitarnu pomoć Ukrajini. Bi li razmotrio dolazak u Hrvatsku kao gost kako bi podijelio svoju priču i iskustvo? Kad bi mogao prikazati jedan dokumentarni film o borbi Ukrajine, koji bi to bio? Ili misliš da najvažniji film još nije snimljen?
Vrlo rado bih došao u Hrvatsku kako bih ispričao svoju priču i osobno zahvalio svima na pomoći. Već postoji mnogo vrijednih dokumentaraca koji prikazuju različite aspekte borbe Ukrajinaca za pravo da žive u slobodnoj zemlji, tako da ne bih izdvajao samo jedan. Od novijih filmova — preporučio bih da ih se pogleda više.
Kad rat završi, koje je prvo mjesto u Ukrajini koje bi želio posjetiti kao slobodan čovjek?
Otišao bih u Odesu. Želim ponovno prošetati uz obalu i osjetiti miris slane vode.
Nakon svega što si prošao - rat, ozljede, gubitci — što ti daje nadu? Koja je tvoja poruka onima koji možda gube nadu u ovim teškim vremenima?
Moje okruženje mi pomaže da se nosim sa svim teškoćama. Oko mene je toliko podrške da jednostavno nemam pravo izgubiti nadu. Imao sam mnogo podrške i dok sam bio na ratištu. Kad sam ranjen bio u bolnici, stotine ljudi su mi pisale ili zvale, čak i oni koje dugo nisam vidio. To mi je jako dragocjeno. Zato se moja nada temelji na ljudima oko mene — oni dokazuju da nakon tame uvijek dolazi svjetlo.
Kad bi mogao poslati poruku budućim generacijama Ukrajinaca, onima rođenima mnogo godina nakon ovog rata, što bi volio da zapamte?
Volio bih da zapamte da je naša snaga u zajedništvu — tada možemo prevladati svaku nedaću. I volio bih da znaju da nas je plamen ovog rata očvrsnuo i dao nam snagu da obnovimo sve što je uništeno.
aktivist za ljudska prava Andriy Volyk
I za kraj - zamisli da je prošlo deset godina. Gdje si tada i što radiš? Jesi li još uvijek vojnik? Aktivist? Filmaš? Ili nešto sasvim drugo? A gdje je Ukrajina?
Zanimljivo pitanje. Za deset godina vjerojatno ću biti prestar za aktivista ili vojnika, pa bih izabrao ulogu filmaša. Volim promatrati život i pričati priče koje ljudima daju nadu i vjeru u sutra. Prikazivat ću svoje filmove u lijepo obnovljenim gradovima neovisne Ukrajine.
Link na crowdfunding kampanju „Gradimo mostove nade” na međunarodnoj crowdfunding platformi Bona Fides Invest:
https://bonafidesinvest.eu/hr/campaign/dodo-gradimo-mostove-nade/
razgovor vodio: Zoran Rajn u lipnju 2025. godine
foto: privatni album sugovornika