Treba uredno starjeti,
treba starjeti brže.
Najgori su oni
koji se dobro drže.
Koji su ostavili jelo,
pušenje i piće
i sve poduzimali
da na sebe ne liče.
Majke koje su odavno
stale pred rajske dveri,
a još su bezobzirno
mlađe od svojih kćeri.
Strašan će biti susret,
jer vrijeme će nas stići -
moji mladi starci,
moji stari mladići.
I tako će sve oteti
što je pripadalo nama;
treba se bezuvjetno
predati godinama.
Arsen Dedić, hrvatski pjesnik, skladatelj i pjevač (Šibenik, 28. VII. 1938 – Zagreb, 17. VIII. 2015). Za glazbu se počeo zanimati rano, a već kao petnaestogodišnjak svirao je u kazališnom orkestru. Godine 1957. iz rodnoga se Šibenika preselio u Zagreb, gdje je 1964. diplomirao flautu na Muzičkoj akademiji. Tijekom studija počeo je pisati tekstove za zabavnu glazbu i nastupati kao pjevač u vokalnim sastavima (Prima, Zagrebački vokalni kvartet, Melos) te kao flautist u Zagrebačkom jazz kvartetu i Kvartetu flauta. Od 1960-ih skladao je šansone, pop-skladbe i šlagere (u početku pod pseudonimom Igor Krimov) te je redovito sudjelovao na festivalima.
Autorski se premijerno predstavio 1963. na Splitskom festivalu skladbom »Onaj dan«, a iduće godine objavio je singl »Okus soli« (prepjev skladbe »Sapore di sale« svojeg uzora, talijanskoga kantautora Gina Paolija). Do kraja 1960-ih pretežno je pisao skladbe za festivale, a samostalnu kantautorsku karijeru započeo je albumom Čovjek kao ja (1969), svojevrsnom retrospektivom prethodno napisanih skladbi (»Moderato Cantabile«, »Sve što znaš o meni«, »Kuća pored mora«). Idući album Arsen 2 (1971) sadrži neke njegove najbolje autorske skladbe (»Takvim sjajem može sjati«, »O, mladosti«, »Ne plači«, »Balada o prolaznosti«).
Podjednako cijenjen, dvostruki LP Homo volans (1973) pripada najambicioznijem dijelu Dedićeva opusa. Kombinirajući vlastiti autorski rukopis (»Tvoje nježne godine«) s rafiniranim poetskim reinterpretacijama (»Modra rijeka«, na stihove Maka Dizdara), Dedić na tom i idućim ostvarenjima (Otisak autora, Porodično stablo u suradnji s Kornelijem Kovačem, Dedić – Golob sa Zvonimirom Golobom i dr.) potvrđuje ulogu vodeće osobnosti na tadašnjoj jugoslavenskoj kantautorskoj i šansonijerskoj sceni. Tu poziciju održavao je kasnijim, razmjerno zapaženim ostvarenjima kojima uspostavlja intenzivniju komunikaciju s pop-rock publikom: Kantautor (1985., reinterpretacije drugih autora, poput Johna Lennona, Leonarda Cohena, Jacquesa Brela), Kino Sloboda (1987), Svjedoci – Priče (1989., nove inačice starijih pjesama u suradnji sa Zoranom Predinom), Tihi obrt (1993), Ministarstvo (1997), Kinoteka (2002) i dr.
Veći dio Dedićeva ranog opusa, a osobito albumska trilogija Čovjek kao ja, Arsen 2 i Homo Volans, pripada antologiji hrvatske kantautorske pjesme. Nadahnute životnim dvojbama, prolaznošću, ljubavlju, nostalgijom, samoćom i posljedičnom tjeskobom, njegove ključne skladbe, istodobno intimne i univerzalne, progovaraju jedinstvenim glazbeno-poetskim jezikom ujedinjujući mediteranski senzibilitet i romantični, kontinentalni, urbani ugođaj (osobito onaj Zagreba 1960-ih i 1970-ih). Na posredan ili izravan način utjecao je i na oblikovanje hrvatske i jugoslavenske kantautorske pop i rock-glazbe (Goran Bregović, Zoran Predin, Branimir Štulić, Bora Đorđević, Josipa Lisac, Natali Dizdar, Zvijezde i dr.).
Usporedno s kantautorskom karijerom, bio je aktivan i u drugim glazbenim poljima. Od 1967. skladao je i scensku (Hölderlin, 1973; Domagojada, 1975; Inspektorove spletke, 1977; Diogeneš, 1989; Mjesec dana na selu, 1990., i dr.), filmsku (Živa istina, 1972; Glembajevi, 1988., i dr.) i televizijsku glazbu (U registraturi, Prosjaci i sinovi i dr.). Objavio je više zbirki pjesama (Brod u boci, 1971; Hotel Balkan, 1987; Pjesnik opće prakse, 1993; Čagalj, 2000; Zabranjena knjiga, 2003; Padova, 2004; Brzim preko Bosne, 2005; Službena duša, 2006; Kino Sloboda, 2008; Zidne novine, 2009; Kapi za oči, 2012., i dr.), a 1997. objavljene su mu i izabrane pjesme (Stihovi). Odlikuje ih komunikativnost, zavičajna nostalgija, a česte su teme ljubavi, smrti, prijateljstva i stvaralaštva.
Dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada. Osvojio je Zlatnu arenu za glazbu iz filmova Donator (1989) Veljka Bulajića i Pont Neuf (1997) Željka Senečića, osam diskografskih nagrada Porin te Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007).
Supruga Gabi Novak renomirana je hrvatska pjevačica s kojom je i profesionalno surađivao (album Gaby & Arsen, 1980). Sin Matija Dedić cijenjeni je hrvatski jazz-pijanist i skladatelj.
Citiranje:
Dedić, Arsen. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/
AI ilustracija: Vidmir Raič, koncept