Prvo, za početak, kronologija promjene značaja 25. lipnja u hrvatskom kalendaru, a zatim osvrt koji analizira šire političko i društveno značenje tih promjena u kontekstu hrvatske političke kulture i kolektivnog pamćenja u kontekstu nacionalnog identiteta.
KRONOLOGIJA PROMJENA: OD DANA NEOVISNOSTI DO DANA SABORA
25. lipnja 1991. – Dan neovisnosti
Hrvatski sabor donosi Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske, kojom prekida državnopravne veze s bivšom SFRJ. Odluka stupa na snagu odmah, ali se njezina primjena odgađa na tri mjeseca (Brijunska deklaracija, 7. srpnja 1991.) na zahtjev tadašnje Europske zajednice.
8. listopada 1991. – konačna odluka o prekidu svih veza s Jugoslavijom
Nakon isteka moratorija iz Brijunske deklaracije, Sabor na tajnom zasjedanju u podrumu INE (zbog opasnosti od bombardiranja) konačno raskida sve državnopravne veze s Jugoslavijom. Ovaj datum postaje Dan neovisnosti prema Zakonu iz 2001.
1991. – 2001. – 25. lipnja slavljen kao Dan državnosti
Do 2001., 25. lipnja se slavio kao Dan državnosti (neradni dan), u spomen na proglašenje samostalnosti.
2001. – Izmjene Zakona o blagdanima (SDP-ova Vlada)
Dan državnosti prebačen na 8. listopada (kao Dan neovisnosti), a 25. lipnja postaje radni dan, iako se neslužbeno i dalje obilježava.
2019. – HDZ-ova Vlada vraća Dan državnosti na 30. svibnja
Sabor donosi novi Zakon o blagdanima:
30. svibnja (prvo zasjedanje višestranačkog Sabora 1990.) postaje Dan državnosti (neradni dan), a 25. lipnja postaje Dan Sabora (radni dan), dok 8. listopada postaje spomendan – Dan neovisnosti, ali također radni dan.
Kalendar državnih blagdana nije neutralna kronologija već moćan politički instrument oblikovanja kolektivnog identiteta. U hrvatskom slučaju, često mijenjanje naziva i značenja ključnih datuma – osobito 25. lipnja, 8. listopada i 30. svibnja – ilustrira duboku političku fragmentaciju i borbu za interpretacijski monopol nad nacionalnom poviješću. Ova praksa stvara konfuziju, potkopava simbolički kontinuitet i odražava nedovršeni proces političke konsolidacije nakon osamostaljenja.
Povijest kao prostor borbe: tri datuma, tri narativa
25. lipnja 1991. – deklarativna suverenost
Odluka o samostalnosti 25. lipnja povijesno predstavlja formalni raskid s jugoslavenskim ustrojem, no zbog Brijunske deklaracije ona je bila svojevrsna "odgođena neovisnost". Unatoč tome, 25. lipnja je u ranoj fazi bio najprirodniji kandidat za Dan državnosti. Njegovo inicijalno slavljenje u devedesetima odražavalo je fokus na trenutak političkog raskida, a ne na povijesne pretpostavke koje su tome prethodile (npr. 30. svibnja 1990.).
8. listopada 1991. – de facto odcjepljenje
Pravi pravni raskid sa SFRJ događa se 8. listopada. Iz perspektive međunarodnog prava i simbolike odlučnosti u ratu, ovaj datum ima značajan legitimitet. Međutim, tajnost sjednice i nedostatak spektakularnosti učinili su ga manje pogodnim za masovno slavlje. Njegova kasnija afirmacija kao Dan neovisnosti bila je pokušaj "racionalnog" pristupa povijesti, ali nedovoljno emocionalno ukorijenjena.
30. svibnja 1990. – početak višestranačja
Za HDZ i širi desni politički spektar, 30. svibnja predstavlja povratak višestranačju i prvi "demokratski Sabor". Njegovo ponovno uzdizanje u 2019. sugerira rehabilitaciju Tuđmanove političke baštine i simbolički povratak na početak Domovinskog rata.
Promjene zakona o državnim blagdanima su simptom identitetskog pluralizma ili nedostatka konsenzusa? Stalne izmjene Zakona o blagdanima nisu tek zakonodavne tehnikalije, nego znak dublje politizacije povijesti. Umjesto stabilnog konsenzusa o temeljima državnosti, svaka nova vlast reinterpretira prošlost prema vlastitom ideološkom okviru. Ovaj fenomen je u hrvatskom slučaju dodatno potenciran izostankom lustracije, pluralizmom sjećanja (Domovinski rat, NDH, komunizam) i još uvijek svježim traumama rata.
Psihologija kolektivnog pamćenja: zbunjenost i distanca
Za građane, ova česta preimenovanja proizvode svojevrsnu „povijesnu dezorijentaciju”. Ne znaju točno kada slaviti, ni što se točno slavi – "državnost", "neovisnost", "Sabor"? Rezultat je gubitak emocionalne povezanosti s datumima koji bi trebali biti temelji državnog i nacionalnog identiteta. Kalendar tako postaje dokument političkih promjena, a ne narodni spomenar.
Državni praznici su stabilni blagdani u zrelim demokracijama. Za razliku od Hrvatske, većina zapadnih demokracija svoje nacionalne praznike rijetko mijenja (npr. SAD – 4. srpnja, Francuska – 14. srpnja). Stabilnost datuma pridonosi učvršćivanju državne ideje i stvaranju rituala zajedništva. U Hrvatskoj, pak, nacionalni blagdani funkcioniraju kao indikator nestabilnosti narativa o vlastitom postanku.
Promjene u obilježavanju 25. lipnja nisu samo odraz administrativne neujednačenosti, već simptom dublje krize političkog identiteta i konsenzusa o vlastitoj prošlosti. Ako država želi izgraditi čvrst identitet, mora najprije stabilizirati svoju simboličku povijest. Bez toga, svaki kalendar ostaje podložan reviziji, a društvo izloženo zaboravu.
...
Tekst: Vidmir Raič
Fotografija: Petar Kolovrat