Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba
Uvodna napomena
Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost.
Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti.
Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)
11/18 nastavak
Natječajni projekt za novu Vladinu palaču
Gradske vlasti na čelu s Khuenom Hedervaryjem i onodobnim ministrom kulture Izidorom Kršnjavim odobrile su rušenje Bakačeve kule i Kaptolski je trg izgubio svoj zaokružen izgled. Viktor Kovačić znao je danima šetati Kaptolom i Gornjim gradom, fotografirati graditeljske spomenike Zagreba, otkrivati ljepotu arhitektonskih detalja i promišljati njihov izvorni karakter. U teoretskim razmišljanjima o gradogradnji i zaštiti spomenika bio je vrlo blizak stajalištima Karla Henricija, Camilla Sittea i Adolfa Loosa. Njegova kreativna duša dokazivala se izvornim stvaralaštvom u dosluhu s dušom naroda i potrebama vremena. Samovoljni izumi bez saveza s osjećajnim životom naroda imaju, po njemu, tek neznatnu vrijednost. Gradogradnja se ne smije shvatiti kao običan prometni i građevni obrazac, već mora uzimati u obzir povijest naroda, potrebe sadašnjosti i ciljeve budućnosti. Arhitekti moraju gajiti interes za dušu naroda.
Klub hrvatskih arhitekata uspostavio je vrlo dobru suradnju s kolegama diljem Europe. Arhitekt Otto Wagner osobno je pozivao članove kluba na internacionalni arhitektonski kongres u Beču, što je značajno doprinosilo njihovom ugledu i ulijevalo im samopouzdanje. Otvoreno i argumentirano sudjelovali su u javnim raspravama, predlagali svoje predstavnike u odbore za gradnju, zahtijevali izmjene uvjeta kod raspisivanja pojedinih natječaja.
Godine 1907. Klub hrvatskih arhitekata javno je zahtijevao da se izmijene uvjeti oko raspisa natječaja za novu zgradu Vlade na Markovu trgu. Predstavka je bila uvažena i natječaj raspisan u skladu s njihovim zahtjevom. Na natječaj je pristiglo šest radova. Svoje projekte prijavili su Hugo Ehrlich, Viktor Kovačić i Stjepan Podhorsky, no žiriju ni jedan nije odgovarao, budući da su u njemu glavnu riječ vodili mađaroni. Preporuku su dobili projekti Viktora Kovačića i Lava Kalde, a konačna izvedba povjerena je slabo poznatom Lavu Kaldi i Ivanu Štefanu. Sve su to zakuhali Vladini činovnici, koji su na kraju od svake prihvaćene natječajne osnove preuzeli ponešto, te je krajnji rezultat bio katasatrofalan i poražavajući. Takav ishod digao je na noge kulturnu javnost, a hrvatski umjetnici i intelektualci poslali su Vladi protestni apel. Kovačić je zgradu nazvao djelom kolonijalnog odnosa hrvatske kulture prema imperijalnim tendencijama Austrije i Mađarske, a jedina dobra stvar koja mu se tom prilikom dogodila bilo je partnersko zbližavanje s arhitektom Hugom Ehrlichom.
Ehrlich je bio rođeni Zagrepčanin, pet godina mlađi od Kovačića. Odrastao je u obitelji imućnog židovskog graditelja i poduzetnika. U Beču je završio Visoku tehničku školu kod arhitekta Karla Königa, u čijem je ateljeu tijekom školovanja radio kao suradnik. Poslije završenog studija nije se vratio u Zagreb, već je ostao u Beču, gdje je dobio namještenje u ateljeu Humberta Walchera, stručnjaka za restauriranja srednjovjekovnih dvoraca. Njegov prvi rad vezan uz grad Zagreb bio je upravo natječajni projekt za novu Vladinu palaču, koji nije dobio preporuku, ali je privukao Kovačićevu pozornost. Poveznica njihovih razgovora bio je arhitekt Adolf Loos kojeg je nekoliko godina ranije poznati bečki fiziolog dr. Theodor Beer pozvao da načini nacrte za adaptaciju vile na obali ženevskog jezera, vile “koja će svojom modernošću zasjeniti sve što se u to vrijeme gradilo u Austriji”. Loos je još iste godine dovršio nacrte i započeo radove, ali je dvije godine kasnije došlo do njegova ideološkog razilaženje s naručiteljem. Radovi su bili povjereni Maxu Fabianiju, višegodišnjem suradniku Otta Wagnera. Međutim, ni s njime nije naručitelj bio zadovoljan. Do Ehrilcha su polako stizale glasine da bi upravo on mogao biti treća sreća za naručitelja, što se i dogodilo. Početkom 1908. otputovao je u Ženevu i preuzeo radove na preuređenju vile Karma na obali ženevskog jezera. Viktor mu je na odlasku čvrsto stisnuo ruku i poželio da dovrši Loosovo djelo u svom izvornom stilu te podari hrvatsku zraku svjetlosti europskoj arhitekturi.
Natječaj za uređenje Kaptolskog trga i okolice
Krajem travnja 1908. godine na sjednici odbora grada Zagreba, u prisutnosti gradonačelnika Slavka Cuvaja, odlučeno je raspisati javni regulatorni i arhitektonski natječaj za uređenje Kaptolskog trga i okolice. Početkom svibnja odluku je prihvatilo gradsko zastupstvo, a Gradsko poglavarstvo objavilo je oglasom otvaranje natječaja u lipnju i zatvaranje u rujnu.
U natječajnom programu tražilo se regulatorno rješenje tri velike gradske cjeline: Kaptolskog trga, Dolca i Vlaške ulice. Natječaj je raspisan samo za hrvatske arhitekte, kako bi se spriječilo masovno pojavljivanje austrijskih i mađarskih arhitekata. Osnovna je namjera bila financijska zaštita domaćeg tržišta i poticanje umjetnički kvalitetnog arhitektonskog stvaralaštva kod malobrojnih domaćih arhitekata.
Poslije raspisa natječaja, sredinom srpnja, na stranicama dnevnih novina Ustavnost i Agramer Zeitung povela se rasprava o regulatornim pitanjima, a sudjelovali su vodeći zagrebački stručnjaci: Izidor Kršnjavi, Hermann Bollé, Milan Lenuci i drugi. Rasprava se jednim dijelom bavila hipotetskom pretpostavkom: kako bi se prema današnjim shvaćanjima odvijala regulacija Kaptola da su, kojim slučajem, ostala sačuvana sjeverna i južna kaptolska gradska vrata, središnja Bakačeva kula na zapadnom obrambenom zidu s prislonjenom zgradom knjižnice i zgrada kaptolske vijećnice? Stručna rasprava je dakako pružila određene idejne poticaje natjecateljima, a istodobno je pokazala vrlo velike razlike u mišljenjima nekih članova ocjenjivačke porote.
Tijekom kolovoza i početkom rujna, na molbu Kluba hrvatskih arhitekata, produžen je rok za predaju natječajnih radova do konca rujna. Ocjenjivačka porota bila je interdisciplinarno sastavljena od povjesničara umjetnosti Izidora Kršnjavog, arheologa don Frane Bulića, arhitekata Corneliusa Gurlitta iz Dresdena, Karla Königa iz Beča, Ćirila Ivekovića iz Zadra, Josipa Vancaša iz Sarajeva, Ede Schöna i Janka Holjca iz Zagreba, zatim od predstavnika zagrebačkog poglavarstva i zastupstva, te članova zagrebačkog Kaptola.
Početak rada ocjenjivačke porote bio je izuzetno zanimljiv. Naime, arhitekt Hermann Bollé na svoju je ruku prije samog početka službenog rada poveo sve članove na kratak obilazak i upoznao ih s višegodišnjom obnovom prvostolne crkve u Zagrebu. Nakon obilaska Bollé je nepozvan ušao u dvoranu i prisustvovao radu porote. Sjednica je počela čitanjem zapisnika o otvaranju i popisivanju pristiglih natječajnih radova. Za predsjednika porote izabran je prof. dr. Cornelius Gurlitt, a za zapisničara arhitekt Edo Schön.
Za vrijeme stanke predsjednik porote bio je upozoren na postupak arhitekta Bolléa i odmah na početku drugog dijela sjednice ocijenio je nepozvano Bolléovo sudjelovanje u radu porote kao krajnje nedobronamjeran pokušaj utjecaja na prosuđivanje članova porote. Uz suglasnost svih članova arhitekt Bollé je udaljen sa sjednice, a u nastavku je izabran tročlani pododbor za analizu tehničke i ekonomske provedivosti natječajnih radova.
Navečer je Hrvatsko društvo inženjera i arhitekata priredilo svečanu večeru u čast uglednih gostiju – Corneliusa Gurlitta i Karla Königa.
Sutradan je nastavljen treći dio sjednice, a osnovica za raspravu bili su izvještaji pododbora. Ocjenjivačka porota dodijelila je većinom glasova prvu nagradu arhitektu Viktoru Kovačiću za projekt pod šifrom „Atrium ecclesiae, forum populi”, drugu nagradu arhitektu Stjepanu Podhorskom za projekt pod šifrom „Lada”, treću nagradu arhitektu Dionisu Sunku iz Hamburga za projekt pod šifrom „Kaptol”, dok je za otkup predložila projekt arhitekta Vjekoslava Bastla pod šifrom „Mir”.
Viktor Kovačić je uz arhitektonske crteže priložio i opširan teoretski tekst. Zatečeno stanje opisuje ovim riječima:
Zbog provedenih rušenja Kaptolski je trg prema svim stranama otvoren. Crkva stoji kao koristonosna građevina odijeljena od svoje okoline na jednoj strani. Bez priprave nalazimo se iznenada pred ovom građevinom. Bez razloga strši iz zemlje (...). Ona dva pokrajnja tornja stare utvrde pred crkvom stoje bez ikakvog saveza. Čovjek uopće ne shvaća njihovu egzistenciju. S obje strane crkve otvaraju se duboke udubine od crkvenog dvorišta (...). Prema Jelačićevom trgu zijevajući otvor gruba je pogrješka s gledišta elementarnih pojmova o izgradnji gradova. Pogled na vatrobrane zidove kuća na Jelačićevom trgu odvratan je (...). U sredini ovog vježbališta stoji jadno djelujući stup Marijin, koji se teško bori s opustjelošću trga (...).
Kod sastava mog projekta imao sam pred očima 'genia loci' obzirom na povijest i položaj mjesta. U tom pogledu nije ništa preneznatno da postane predmetom pažnje. Takovi tragovi modernomu su graditelju gradova kod njegovog rada, koji se ne sastoji u bezobzirnom rušenju i rezanju, već u prilagođavanju na tradiciju, običaje, ispunjenje ciljeva i ekonomske prilike, prava predpostavka kod rješenja zadaća (...).
Moje misli rado bih popratio s važnim riječima graditelja gradova Karla Henricia: Obrazovne umjetnosti moraju i hoće sigurno istinite biti, mogu prema okolnostima također zadatak imati, da potresu čovjeka, općenito ga moraju ipak razveseliti i ljubezno susretati. Ali tome protuslovimo, ako umjetninu onako posve slobodno i nezasjenjeno postavimo, da smo prisiljeni neprestano je gledati, tome protuslovi moderna težnja za izolacijom, kojom se stari spomenici lišavaju njihove okoline u kojoj su odrasli i postavljaju nasred velikih trgova. Time im oduzimamo na njihovom utisku i pravimo ih hladnima u njihovoj pojavi, ako ih tako gole postavimo. Sveto i uzvišeno čini nam se profanacijom, ako se pogledima i dodiru hotimično ruglu izvrgava. I posve bez obzira na takova osjećanja duševnih čuvstava, podaje oku ćutilno povećani užitak, povećaje slikovni čar, ako se između gledaoca i gledanog objekta nešto umetne, što uzrokuje prosjecanje dugo položenih linija ili djelomično sakrivenih većih površina. Uslijed toga pobuđuje se fantazija na neku vrst kombinacionog djelovanja, a to zadovoljuje kod gledanja. Slikaru stoje na razpolaganje kod takovih finoća sva moguća sredstva štafaže, arhitekt ih mora dostići grupiranjem građevnih masa. Graditelj gradova pako mora u svom planu poskrbiti se za to, da se ovi utisci izazovu pomoću konstelacije građevnih kompleksa (...).
Ovaj poredak mogao bi po obliku i sadržaju biti neprispodobiv, a tiče se povijesti naroda i crkve. Nigdje ne bi mogao nastati, ni kod Francuza, ni kod Njemaca, ni kod Engleza, već jedino radi svoje teme kod Hrvata. Mjesto, koje danas u duši naroda jedva živi, moglo bi za nj postati svetinjom.
Kovačić unosi u gradogradnju izrazito arhitektonski pristup koji grad doživljava kao trodimenzionalnu i složenu umjetničku tvorevinu. Umjetnička gradogradnja ne zasniva se na proizvoljnim razmišljanjima arhitekata, već polazi od komunalnih, prometnih i vlasničkih zahtjeva, ali istodobno želi postići ujedinjenje s umjetničkim, simboličkim i povijesnim vrijednostima.
Prije stvaranja prijedloga regulatorne osnove valjalo je proučiti „genius loci“, odnosno topografiju, tradiciju, običaje, ekonomske i pravne prilike dotičnog predjela grada. Posebnu pozornost trebalo je obratiti na povijesne i umjetničke vrijednosti zgrada, ulica i trgova koje međusobnim odnosima čine ambijentalnu vrijednost.
Kovačić je u svom projektu želio donekle uspostaviti nestale ambijentalne vrijednosti, predlažući uokvirenje prostora Kaptolskog trga izgradnjom pojedinačnih zgrada ili čitavih gradskih blokova. Čitav kompleks prostora trga, obrambene tvrđe, katedrale i nadbiskupskog dvora ima veliku vrijednost u povijesti grada, crkvene institucije i naroda. Pomnim umjetničkim promišljanjem i povezivanjem sakralne namjene i povijesnih vrijednosti želio je postići simboličku vrijednost arhitektonske kompozicije Kaptolskog trga. Odustao je od primjene historicističke obnove srušene Bakačeve kule ili romantične restauracije stilski usklađene s obnovljenom katedralom, već se odlučio za radikalniju i inovativniju modernističku rekonstrukciju. Predložio je uređenje dvaju trgova – manjeg, kojeg je nazvao Atrium Ecclesiae, odnosno Crkveni trg, i većeg, kojeg je nazvao Forum populi ili Narodni trg. Predlagao je srušeni zid pred katedralom zamijeniti arkadnim zidom s kulom u sredini. U kuli bi se nalazio mauzolej narodnih junaka Zrinskog i Frankopana. Prilaz s južne strane nakanio je zatvoriti kulom. Do nje bi se dolazilo iz Vlaške, Bakačeve i ulice Pod zidom. Srednjim bi otvorom prolazila kola, a postranim stubištem pješaci. Na platou bi se nalazio spomenik Nikoli Zrinskom, kao branitelju kršćanstva pred Turcima. Uz sjeverni zid, paralelno s crkvom, zamislio je podići zgradu za nadbiskupsku knjižnicu, arhiv i riznicu u koju bi se ulazilo kroz dislocirani stari katedralni portal. Prostor pred katedralom zatvarao bi trijem sa sedam otvora ukrašenih mozaicima. Na taj način bi Kaptol s katedralom prerastao u središnju gradsku akropolu, kojom suvereno dominiraju s velike daljine vidljivi Bolléovi tornjevi, ali bi to ujedno bila i promemorija slavnoj hrvatskoj prošlosti, posvećena kultu Zrinskih i Frankopana.
Za uređenje okolice Kaptola osmislio je i predlagao gradnju trgovačko-stambenih blokova s novim trgovima između Trga bana Jelačića i Draškovićeve ulice. Dolac je osmislio tako da tržnica bude pod zemljom, a da se nad zemljom nalazi prostrani trg okružen trgovačko-stambenim zgradama. Projektom je predvidio i tramvajsku liniju od Trga, preko Kaptola, do Zvijezde.
Nakon proglašenja rezultata natječaja gradsko poglavarstvo povjerilo je Klubu hrvatskih arhitekata organiziranje izložbe natječajnih radova u Umjetničkom paviljonu. Izložba je postavljena početkom listopada i bila je otvorena tri tjedna. Bila je dobro popraćena u dnevnim novinama. Tu izuzetno rijetku priliku u hrvatskoj arhitekturi Viktor Kovačić je vješto iskoristio te je veoma opširno, u nastavcima, objavio tekstualno obrazloženje natječajnog projekta u dnevnim novinama Agramer Zeitung i Hrvatstvo.
Na prijedlog prof. dr. Corneliusa Gurlitta, sredinom studenog 1908. ugledni je berlinski stručni časopis Der Städtebau pozvao arhitekta Kovačića da kod njih objavi natječajni projekt na njemačkom jeziku. Ciklus javnog predstavljanja natječajnog projekta završio je u prosincu te godine, kad je u nedjeljnom dodatku dnevnih novina Obzor ilustrovani ponovno objavio sažetak natječajnog teksta i popratio ga prvi put objavljenim starim fotografijama Kaptolskog trga.
O izložbi natječajnih projekata objavili su na stranicama dnevnih novina opširne kritičke tekstove Antun Gustav Matoš, Đuro Szabo, Dušan Plavšić i Antun Jiroušek. Matošu nije to bio prvi susret s arhitektom Kovačićem. Pohvalio ga je već nekoliko mjeseci ranije u Hrvatskoj smotri, pišući o svojim impresijama na Trećoj jugoslavenskoj izložbi u Zagrebu.
Sam umjetnički paviljon ne sviđa mi se ni najmanje... Ta pretrpana arhitektura mjenjačnice ili karikirane kockarnice velikih kazališta prava je parodija ukusne jednostavnosti Akademije... Da ne pokvari umjetničkog dojma izloženih umjetnika, aranžer izložbe, g. Viktor Kovačić, naš mladi graditelj velikog stila i vrlo originalnih namjera, moraše maskirati, sakriti sve one apsurdne linije i rebarbativne figure koje bi smetale bizarnošću neopravdanog baroka. Izložbu, upravo vajarski salon je obukao u bijelu i žutu diskreciju, davši zidovima i stropovima mekoću tapetirane sobe... No unatoč krasnome aranžmanu izvedivom u Jugosloveniji samo u našem dosta klevetanom Zagrebu, ova izložba nije potpuna slika jugoslavenske, pa ni hrvatske momentane umjetnosti.
Povodom izložbe osnova o regulaciji Kaptola Matoš je sredinom listopada 1908. na stranicama Hrvatskog prava posvetio cijeli članak samo Kovačiću, napisavši prvonagrađenom arhitektu pohvalu kakva se u ono vrijeme rijetko mogla čuti.
Viktor Kovačić, dika naših domaćih graditelja i nada hrvatske moderne umjetnosti, i opet je dobio prvu nagradu pri natječaju pod predsjedanjem evropskog žirija gdje je sudio i jedan Gurlitt i gdje je Viktoru Kovačiću od naših mjerodavnih stručnjaka dao glas i dr. Kršnjavi. Radilo se, kako je poznato, o izgradnji okoline naše kaatedrale i o novim arhitektonskim odnošajima koji trebaju vremenom nastati oko toga historijskog mjesta. Kod konkursa sudjelovahu ponajbolji naši graditelji, a Viktor Kovačić je dodao svojim sjajnim, virtuozno nacrtanim osnovama dvojezični – hrvatski i njemački – fotografijama ilustrovani tekst, pristupačan i laicima poput pisca tih diletantskih redaka, napisanih tek da se svrati pozornost naše inteligencije na izložbu tog natječajnog rada u Umjetničkom paviljonu...
Upućujem na izložbu pored koje bi i najbolji štampani opis tih sjajnih osnova bio dugačak, suh, dosadan, a možda i taman. Ovim osnovama pokazao se Viktor Kovačić i opet kao umjetnik široke evropske koncepcije, ne gubeći kod toga osjećanje za 'genij mjesta' i čuvajući u svojim krasnim projektima kao svetinju one oblike koji mu se čine najljepšim simbolima narodnog života, hrvatskog života u prošlosti i sadašnjosti... Cijelo hrvatsko javno mnijenje i svi pozvani faktori trebali bi poraditi oko toga da najljepši i najstariji dijelovi Zagreba prestanu već jedared biti karikaturom...
Hrvatska kultura nije, po Matošu, proistekla iz masovnosti, već je posljedica elitističkog djelovanja vrlo malog broja europski naobraženih i talentiranih umjetnika. Zato u drugom dijelu članka posebno naglašava da je arhitekt Kovačić umjetnik prvoklasne europske naobrazbe i umjetničkog talenta s istančanim osjećajem za graditeljsku baštinu kao sastavni dio povijesti i sadašnjosti hrvatskog naroda.
Viktor Kovačić rođen je u Humu na Sutli, u krasnom kraju koji nam već daje jednog znamenitog Kovačića – autora monumentalnog romana U registraturi. Od šeste do sedamnaeste godine bijaše Viktor Kovačić pod utjecajem čistog njemačkog odgoja, koji je – kako vidimo – njegove hrvatske instinkte još ojačao. Već u prvom poljeću svog početka na bečkoj Akademiji likovnih umjetnosti dobio je – prvi Hrvat! - na javnom natječaju držvanu nagradu od 2500 K, a na velikim europskim konkurencijama osvojio je već četiri prve nagrade – kao i sad u Zagrebu. Premda bi mogao naći sjajne nagrade i zarade u tuđini, on živi već deset godina u malom Zagrebu koji je i tom prilikom tako velik da ni o ovome prvaku moderne hrvatske kulture ne vodi pravoga računa, jer je Viktor Kovačić skoro više zaslužio svojim natječajima nego praktičnim radom kao arhitekt. Dok kod nas stvaraju kapitale paliri, tesari, i drugi razni građevni poduzetnici, taj izvrsni stručnjak, koji se znao često žrtvovati za naše rijetke kulturne pokrete, mora iz nepoznatog kuta svakom prilikom konstatovati da on ne nalazi u Hrvatskoj dosta posla i priznanja, jer je solidan umjetnik i jer je – Hrvat.
Elegancija njegove boemske otmjenosti podsjeća na engleskog gentlemena. Plava fizionomija, plavi podrezani engleski brkovi, solidna toaleta u aristokratskim, diskretnim bojama, gestovi rijetki, mimika škrta. Njegov stan – klasična garsonjera u mansardi – prava je umjetnina svojim mekanim, sivim tonalitetom i provedenim principom lapidarnosti: ništa u tom gnijezdu nije suvišno. Zagrebačke gospođe, imajući smisla za poeziju interijera, za najveću vještinu da se ni sa čime – sitnicama može postići efekat velikog stila, išle su kao na hodočašće gledati inauguraciju toga stana, možda najukusnijeg u Zagrebu, na tavanu kuće u Marovskoj ulici.
U završnom dijelu članka Matoš najavljuje Kovačićev odlazak u San Francisco te još jednom naglašava kako bi za hrvatsku kulturu Kovačićev odlazak imao podjednako nesretne posljedice kao svojedobni odlazak slikara Vlahe Bukovca. Time je na najdostojniji način promovirao Kovačića u ravnopravna člana izabrane umjetničke elite, koja usprkos popriličnom nerazumijevanju sredine može hrvatsku kulturu učiniti prepoznatljivim i sastavnim dijelom europske kulture.
Đuro Szabo u svom prikazu spominje preostale autore natječajnih radova samo radi naglašavanja umjetničke karizme arhitekta Viktora Kovačića unutar suvremenih arhitektonskih zbivanja. Njegova rješenja, piše Szabo, odlikuju se jasnoćom i uvjerljivošću u usporedbi s natječajnim projektima drugih talentiranih i školovanih natjecatelja.
Dušan Plavšić upozorio je na nužnost suradnje i nadzora autora natječajnog projekta i provedbenog programa nad čitavim procesom izrade i provedbe detaljnih regulatornih osnova. Ako bi se gradska općina odlučila za prekid suradnje s autorom i sve bi se povjerilo gradskom građevnom uredu, konačni rezultat sigurno ne bi bio zadovoljavajući po kvaliteti.
Antun Jiroušek je raspis i rezultate natječaja ocijenio kao jasnu razdjelnicu nadolazeće smjene generacija u arhitekturi Zagreba, naglasivši da je pred domaćim i stranim stručnjacima snažno potvrđena umjetnička nadarenost arhitekta Viktora Kovačića i akademske generacije okupljene oko Kluba hrvatskih arhitekata.
Nažalost, Viktor ni ovaj put nije imao sreće s realizacijom projekta. Prema njegovom projektu bila je regulirana jedino ulica Pod zidom, a sve ostalo je kasnije sagrađeno mimo njegovih zamisli, što je uistinu velika šteta za Zagreb u smislu izvorno arhitektonske nacionalne prepoznatljivosti.
napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
Viktor Kovačić (1874 - 1924.) ulaz u haustor u Masarykovoj ulici 21-23 u Zagrebu, na kojoj adresi je bio i stan arhitekta Kovačića (danas zbirka/muzej Viktora Kovačića otvorena za javnost)
*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja).
Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta.
Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924.
Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994).
Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).
Citiranje:
Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026
(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)
foto: Petar Kolovrat