San je davna i zaboravljena istina
koju više niko ne ume da proveri,
sada tuđina peva ko more i zabrinutost,
istok je zapadno od zapada, lažno kretanje je najbrže..
Sada pevaju mudrost i ptice moje zapuštene bolesti,
cvet između pepela i mirisa,
oni koji odbijaju da prežive ljubav
i ljubavnici koji vraćaju vreme unazad.
Vrt čije mirise zemlja ne prepoznaje
i zemlja koja ostaje verna smrti
jer svet ovaj suncu nije jedina briga..
Ali jednoga dana
tamo gde je bilo srce stajaće sunce,
i neće biti u ljudskom govoru takvih reči
kojih će se pesma odreći,
poeziju će svi pisati,
istina će prisustvovati u svim rečima
na mestima gde je pesma najlepša,
onaj koji je prvi zapevao povući će se
prepuštajući pesmu drugima.
Ja prihvatam veliku misao budućih poetika:
jedan nesrećan čovek ne može biti pesnik,
ja primam na sebe osudu propevale gomile:
ko ne ume da sluša pesmu, slušaće oluju,
ali:
Hoće li sloboda umeti da peva
kao što su sužnji pevali o njoj?
Miljković, Branko, (Niš, 29. I. 1934.– Zagreb, 12. II. 1961.). Nakon studija filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1953–57), djelovao kao slobodni umjetnik. Preselivši se 1960. zbog posla u Zagreb, ubrzo počinio samoubojstvo. Proslavio se kao pjesnik intelektualac, trajno zaokupljen problemom ljudske egzistencije i motivom smrti. Zauzimao se za savršenstvo pjesme, držeći da »nema velike poezije bez stroge i određene forme«. Vrstan versifikator i jedan od obnovitelja soneta u srpskom poslijeratnom pjesništvu. Značajnije su mu zbirke: Uzalud je budim (1957), Smrću protiv smrti (s Blažom Šćepanovićem, 1959), Poreklo nade (1960), Vatra i ništa (1960), Krv koja svetli (1961). Pisao eseje i kritike. Prevodio pjesme sa slovenskoga, ruskoga i francuskoga jezika.
Izvor biografije:
Miljković, Branko. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 14.10.2025. https://www.enciklopedija.hr/clanak/miljkovic-branko.
Fotografija: Vidmir Raič