Čistim svoj život
Kroz prozor ormar stari
Čistim svoj prostor
Od nepotrebnih stvari
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život
Petkom odvoze smeće
Kada se nada budi
I kad je blago veče
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život od onih šupljih ljudi
Kojima vjetar huji kroz glave i kroz grudi
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život, da spasim dok je vrijeme
Malu jutarnju nježnost i gorko noćno sjeme
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život
Od prividnog svijeta
Od ljubavi bez traga
Od jeftinih predmeta
Gdje li sam ih kupio?
Gdje sam ih sakupio?
Čistim svoj život
To hrđa je i tmina
I ostat ću bez ičeg
Al' bolja je tišina
....
Arsen Dedić, hrvatski pjesnik, skladatelj i pjevač (Šibenik, 28. VII. 1938 – Zagreb, 17. VIII. 2015). Za glazbu se počeo zanimati rano, a već kao petnaestogodišnjak svirao je u kazališnom orkestru. Godine 1957. iz rodnoga se Šibenika preselio u Zagreb, gdje je 1964. diplomirao flautu na Muzičkoj akademiji. Tijekom studija počeo je pisati tekstove za zabavnu glazbu i nastupati kao pjevač u vokalnim sastavima (Prima, Zagrebački vokalni kvartet, Melos) te kao flautist u Zagrebačkom jazz kvartetu i Kvartetu flauta. Od 1960-ih skladao je šansone, pop-skladbe i šlagere (u početku pod pseudonimom Igor Krimov) te je redovito sudjelovao na festivalima.
Autorski se premijerno predstavio 1963. na Splitskom festivalu skladbom »Onaj dan«, a iduće godine objavio je singl »Okus soli« (prepjev skladbe »Sapore di sale« svojeg uzora, talijanskoga kantautora Gina Paolija). Do kraja 1960-ih pretežno je pisao skladbe za festivale, a samostalnu kantautorsku karijeru započeo je albumom Čovjek kao ja (1969), svojevrsnom retrospektivom prethodno napisanih skladbi (»Moderato Cantabile«, »Sve što znaš o meni«, »Kuća pored mora«). Idući album Arsen 2 (1971) sadrži neke njegove najbolje autorske skladbe (»Takvim sjajem može sjati«, »O, mladosti«, »Ne plači«, »Balada o prolaznosti«).
Podjednako cijenjen, dvostruki LP Homo volans (1973) pripada najambicioznijem dijelu Dedićeva opusa. Kombinirajući vlastiti autorski rukopis (»Tvoje nježne godine«) s rafiniranim poetskim reinterpretacijama (»Modra rijeka«, na stihove Maka Dizdara), Dedić na tom i idućim ostvarenjima (Otisak autora, Porodično stablo u suradnji s Kornelijem Kovačem, Dedić – Golob sa Zvonimirom Golobom i dr.) potvrđuje ulogu vodeće osobnosti na tadašnjoj jugoslavenskoj kantautorskoj i šansonijerskoj sceni. Tu poziciju održavao je kasnijim, razmjerno zapaženim ostvarenjima kojima uspostavlja intenzivniju komunikaciju s pop-rock publikom: Kantautor (1985., reinterpretacije drugih autora, poput Johna Lennona, Leonarda Cohena, Jacquesa Brela), Kino Sloboda (1987), Svjedoci – Priče (1989., nove inačice starijih pjesama u suradnji sa Zoranom Predinom), Tihi obrt (1993), Ministarstvo (1997), Kinoteka (2002) i dr.
Veći dio Dedićeva ranog opusa, a osobito albumska trilogija Čovjek kao ja, Arsen 2 i Homo Volans, pripada antologiji hrvatske kantautorske pjesme. Nadahnute životnim dvojbama, prolaznošću, ljubavlju, nostalgijom, samoćom i posljedičnom tjeskobom, njegove ključne skladbe, istodobno intimne i univerzalne, progovaraju jedinstvenim glazbeno-poetskim jezikom ujedinjujući mediteranski senzibilitet i romantični, kontinentalni, urbani ugođaj (osobito onaj Zagreba 1960-ih i 1970-ih). Na posredan ili izravan način utjecao je i na oblikovanje hrvatske i jugoslavenske kantautorske pop i rock-glazbe (Goran Bregović, Zoran Predin, Branimir Štulić, Bora Đorđević, Josipa Lisac, Natali Dizdar, Zvijezde i dr.).
Usporedno s kantautorskom karijerom, bio je aktivan i u drugim glazbenim poljima. Od 1967. skladao je i scensku (Hölderlin, 1973; Domagojada, 1975; Inspektorove spletke, 1977; Diogeneš, 1989; Mjesec dana na selu, 1990., i dr.), filmsku (Živa istina, 1972; Glembajevi, 1988., i dr.) i televizijsku glazbu (U registraturi, Prosjaci i sinovi i dr.). Objavio je više zbirki pjesama (Brod u boci, 1971; Hotel Balkan, 1987; Pjesnik opće prakse, 1993; Čagalj, 2000; Zabranjena knjiga, 2003; Padova, 2004; Brzim preko Bosne, 2005; Službena duša, 2006; Kino Sloboda, 2008; Zidne novine, 2009; Kapi za oči, 2012., i dr.), a 1997. objavljene su mu i izabrane pjesme (Stihovi). Odlikuje ih komunikativnost, zavičajna nostalgija, a česte su teme ljubavi, smrti, prijateljstva i stvaralaštva.
Dobitnik je mnogobrojnih priznanja i nagrada. Osvojio je Zlatnu arenu za glazbu iz filmova Donator (1989) Veljka Bulajića i Pont Neuf (1997) Željka Senečića, osam diskografskih nagrada Porin te Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo (2007).
Supruga Gabi Novak renomirana je hrvatska pjevačica s kojom je i profesionalno surađivao (album Gaby & Arsen, 1980). Sin Matija Dedić cijenjeni je hrvatski jazz-pijanist i skladatelj.
Citiranje:
Dedić, Arsen. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
izvor biografije: https://www.enciklopedija.hr/
Fotografija: Vidmir Raič