Kraj tanana šadrvana
gdje žubori voda živa,
šetala se svakog dana
sultanova kćerka mila.
Svakog dana jedno ropče
stajalo kraj šadrvana
kako vrijeme prolazilo
sve je blijdje, blijedje bilo.
Jednog dana zapita ga
sultanova kćerka draga:
Kazuj ropče odakle si,
iz plemena kojeg li si?
Ja se zovem El Muhammed
iz plemena starih Azra,
što za ljubav život gube
i umiru kada ljube.
prijevod: Aleksa Šantić 1923.
Azra — legenda o ljubavi jačoj od života
U starim arapskim predajama, na rubovima pustinje i mitologije, postoji priča o plemenu Azra – plemenu čije ime, izvedeno iz arapske riječi al-ʿaẓrāʾ (djevica, čista), označava ljubav kao najviši, gotovo sakralni oblik postojanja. Prema legendi, mladići iz tog plemena živjeli su u uvjerenju da ljubav ne može biti dijeljena, odgođena ili zatomljena; da ona, ako nije uzvraćena, postaje rana koju može izliječiti jedino smrt. Kada bi izgubili voljenu osobu, ili kad bi im ljubav bila zabranjena, odlazili bi u pustinju ili u rat — da bi umrli zaljubljeni, čisti, neokaljani kompromisom. U njihovom svijetu život bez ljubavi nije imao smisla, jer ljubav nije bila tek osjećaj, nego metafizičko stanje, dokaz da duša postoji.
Ta priča, drevna i potresna, prelazila je stoljećima iz usta u usta, dok nije stigla do srca jednog njemačkog pjesnika, Hajnriha Hajnea. Rođen 1797. u Düsseldorfu, Hajne je bio jedan od posljednjih romantičara i prvi od modernih pjesnika — ironičan, melankoličan, razapet između razuma i osjećaja. Njegova poezija, premda obilježena osobnim tugama i egzilom, uvijek je tražila univerzalnu istinu o čovjeku, ljubavi i slobodi. Kada je 1851. godine objavio zbirku Romansero, u nju je uvrstio i pjesmu Azra, inspiriranu upravo tom arapskom legendom.
U Hajneovoj interpretaciji, Azra postaje simbol one ljubavi koja ne poznaje granice između života i smrti. Pjesnik je u njoj pronašao odraz vlastitog iskustva — bolne čežnje za idealom koji nikada ne može biti ostvaren u stvarnosti. Azra, u njegovim stihovima, više nije samo mitološki lik nego arhetip vječne, nedostižne žene, s kojom se duša može sjediniti tek nakon smrti. Time Hajne oživljava središnji motiv romantizma: ljubav kao most između zemaljskog i božanskog, kao jedini put prema istinskoj slobodi.
U biografskom smislu, Azra označava i jednu od posljednjih pjesnikovih ispovijesti. Napisao ju je u razdoblju bolesti, iscrpljen dugotrajnim egzilom u Parizu, kad je, gotovo nepokretan, diktirao svoje stihove iz bolničkog kreveta. Taj kasni Hajne, razapet između sjećanja na mladost i osjećaja blizine smrti, u legendi o plemenu Azra prepoznao je vlastitu sudbinu: život posvećen ljubavi, umjetnosti i gorkoj svijesti da ono najuzvišenije nikada ne pripada ovome svijetu.
Zbog toga Azra nije samo pjesma o jednoj legendi, nego i epitaf cijelom romantičnom dobu. Ona govori o generaciji pjesnika koji su vjerovali da je osjećaj jači od razuma, da je ideal stvarniji od stvarnosti, i da je smrt samo posljednji oblik vjernosti. Pleme Azra, s onu stranu pustinje i vremena, postaje metafora za sve one koji su voljeli više nego što su živjeli.
Hajne je kroz tu priču pronašao posljednju istinu o sebi: da čovjek može biti slobodan tek kad prihvati da je ljubav, u svojoj čistoti i boli, jedina stvar zbog koje vrijedi umrijeti. Tako je legenda iz Jemena postala europska poema o vječnoj ljudskoj čežnji — o nemogućoj ljubavi koja ne prestaje ni kad prestane život.
Azra je postala jedna od najprepoznatljivijih balada jugoslavenske glazbe, a sam naziv nadahnuo je i Branimira Johnnyja Štulića, koji je po toj pjesmi dao ime svom legendarnom zagrebačkom rock bendu Azra.
pjesma je već desetljećima živjela u narodnoj, sevdalijskoj tradiciji kroz glasove Safeta Isovića, Himze Polovine i drugih velikana bosanskohercegovačke sevdalinke.
Njemački pjesnik Heinrich Heine napisao je „Azru“ 1851. godine, ali je poema vrlo brzo pronašla put do orijentalnog i balkanskog kulturnog prostora, gdje je prepoznata kao motiv koji duboko odražava filozofiju sevdaha – ljubav kao bol, čast i smrt u jednom dahu.
U drugoj polovici 20. stoljeća, stihovi „Kada umrem, ljubav da mi žališ...“ (u različitim prepjevima i verzijama) postali su dio sevdalijske lirike koja je prirodno povezala orijentalnu poetsku tugu s Heineovim romantizmom.
Safet Isović je jedan od prvih koji je „Azru“ unio u repertoar s ozbiljnošću klasične sevdalinke. Njegova izvedba, snimljena 1960-ih godina, naglašava melankoliju, elegičan ton i dostojanstvenu jednostavnost – u duhu izvornog sevdaha koji ne dramatizira emociju nego je pretvara u tiho sjećanje. Himzo Polovina, liječnik i interpret sevdalinke osebujnog senzibiliteta, dao je pjesmi drukčiju nijansu: više narativnu, s osjećajem blage teatralnosti, kao da pripovijeda priču o Azri kao o stvarnoj djevojci izgubljenoj u vremenu.
Osim njih, „Azru“ su u različitim verzijama izvodili i Safet Džinović, Hanka Paldum, Nada Mamula i drugi pjevači koji su pjesmu prenosili s koljena na koljeno kao svojevrsni most između orijentalne i europske poetike.
U tom kontekstu, može se reći da su Safet Isović i Himzo Polovina bili najuspješniji interpretatori Azre u okviru sevdalinke — oni su pjesmi vratili njezino izvorno, „pustinjsko“ porijeklo, njezinu bolnu čistoću i osjećaj da je ljubav nešto za što se, ako treba, i umire. Balašević je kasnije taj mit preveo u urbani, jugoslavenski kontekst — ali su Isović i Polovina zadržali Azru u njezinom arhetipskom obliku, kao pjesmu o ljubavi koja ne prestaje ni kad prestane život.
Drugim riječima: Heine ju je napisao, Istok ju je osjetio, a sevdalinka ju je – otpjevala.
Istina, atutor sevdalinke Kraj tanana šadrvana je njemački pjesnik Heinrich Heine. Pjesma u originalu na njemačkom ima naslov „Der Asra“ , što ne označava žensko ime Azra, nego pripadnika plemena starih Azra iz Yemena.
Prvi je pjesmu je preveo Aleksa Šantić 1923. godine i objavio u svojoj knjizi pjesama Heinrich Heine pod nazivom „Iz Hajneove lirike“. Pjesmu Azra su prevodili osim Šantića, Vladimir Nazor i Dobriša Cesarić.
Pripremio: Vidmir Raič
Fotografija. Petar Kolovrat