Search

Oglasi

/
VIKTOR KOVAČIĆ: Otac moderne hrvatske arhitekture – 13/18
Kultura

VIKTOR KOVAČIĆ: Otac moderne hrvatske arhitekture – 13/18

piše: Božidar Brezinščak Bagola, autor knjige „U sjeni ljepote”

 

Ovaj serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove najopsežnije dosad objavljene romansirane biografije o zagrebačkom arhitektu Viktoru Kovačiću. Na našem news portalu serijal će u više nastavaka biti objavljen u cijelosti. Serijal započinjemo na dan rođenja (28. VII. 1874.) Viktora Kovačića, najzagrebačkijeg arhitekta, često nazivanog i ocem moderne hrvatske arhitekture. Njegov stan u Massarykovoj danas je sastavni dio Muzeja grada Zagreba.

 Uvodna napomena

Muzej grada Zagreba izdao je 2000. godine monografiju »Stan arhitekta Viktora Kovačića« s fotokopijom krsnog lista iz koje se vidi da je rođen 28. VII. 1874. u Ločen dolu kraj Rogaške Slatine, a kršten dan kasnije u župnoj crkvi Sveti Križ pri Slatini. Rođen je dakle u roditeljskom domu svoje majke Marije, a zavičajno pravo stekao je u Humu na Sutli, rodnom kraju svog oca Antuna, postolarskog majstora. Osnovnu i obrtnu školu pohađao je u Grazu, odakle je 1891. godine pomalo zagonetno pobjegao u Zagreb i zaposlio se kao praktikant u ateljeu Hermana Bolléa. Iz Zagreba je također pomalo zagonetno krenuo u Beč, na Akademiju primijenjenih umjetnosti, gdje je kao student na javnom natječaju osvojio prvu nagradu i dobio trogodišnju stipendiju ugarskoga ministarstva za kulturu. Tijekom studija bio je nagrađivan i javno pohvaljen od Adolfa Loosa, najpoznatijeg predvodnika moderne arhitekture. Nakon diplomiranja vraća se u Zagreb, zauzima se za nov pristup zvanju arhitekta te s istomišljenicima osniva Kluba hrvatskih arhitekata. Njegovi natječajni radovi bili su javno zapaženi i nagrađivani: zgrada Rossia na Terazijama u Beogradu, regulacija Tomislavova trga u Zagrebu, regulacija Kaptola i Dolca, crkva sv. Blaža i palača Burze (danas Hrvatska narodna banka). Međutim, malo se zna o njemu kao čovjeku i umjetniku. Njegovoj »osebujnoj i markantnoj ličnosti« možemo se jedino inspirativno diviti, a moje divljenje, pretočeno u ovu romanesknu cjelinu, odnosi se ponajprije na njegovu genijalnost. 

     Viktor Kovačić živio je burno, stvaralački nemirno, pod snažnim utjecajem Nesusvremenih razmatranja njemačkog filozofa Friedricha Nietzscea i mudroslovnih rasprava u bečkim i zagrebačkim kavanama. Usprkos svim nedaćama i životnim neprilikama uspio se održati i djelima dokazati kao snažna osobnost koja se inteligencijom duha suprotstavljala poluinteligentima, kojoj je ponajprije stalo do izvorne radosti stvaranja u sjeni ljepote, do izvorne radosti življenja u svoj punini i neizrecivosti. 

Image

Božidar Brezinščak Bagola - U SJENI LJEPOTE - romansirana biografija Viktora Kovačića, hrvatskoga arhitekta (Alfa, 2014.)

13/18 nastavak

Klub hrvatskih arhitekata pred raspadom

Viktor Kovačić je kao tajnik Kluba hrvatskih arhitekata bio nazočan na mnogim prigodnim svečanostima, rado se družio s uglednim članovima tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Matice hrvatske, Društva hrvatskih književnika, Društva svetog Jeronima, Društva za pučku prosvjetu i mnogih drugih. 

Godinama je s velikim zanimanjem čitao u dnevnim novinama napise o Slavoljubu Penkali i njegovim izumima, od mehaničke olovke i nalivpera do zračnih jastuka i zrakoplova. Usporedno s gradnjom zrakoplova izgradio je Penkala i hangar na vojnom vježbalištu  u Črnomercu, odakle je potkraj lipnja 1910. poletio prvi hrvatski pilot Dragutin Novak. Taj je događaj u Viktoru samo učvrstio ionako već jako izražen poriv za uzdizanjem, za letom u visine, nebu pod oblake... Bio je oduševljen izumom i počeo maštati o zrakoplovima koji će ljude prevoziti s kontinenta na kontinent. Zanosio se putovanjima po cijelom svijetu i tko zna gdje bi tom zanosu bio kraj, da ga zadnjeg dana u lipnju nije za hrvatsku grudu prizemljila smrt Ivana Trnskog koji je pod geslom „Sve za domovinu“ punih sedamdeset i pet godina sudjelovao u svim značajnim hrvatskim događajima. Naime, godinu dana ranije Viktor je nazočio velikoj proslavi devedesetog rođendana tog slavnog čovjeka iz plejade hrvatskih preporoditelja. U živom sjećanju zadržao je svečarske govore Ksavera Šandora Gjalskog, predsjednika Društva hrvatskih književnika, Krste Pavletića, potpredsjednika Matice hrvatske, te uglednih profesora Augusta Musića i Franje Markovića. Svi su oni u svojim govorima naglašavali kako je Trnski do kraja života ostao rodoljub romantičarskog nadahnuća, osoba koja je na svaki način željela pomiriti sraz »starih« i »mladih«. I jedni i drugi otpratili su zaslužnog pokojnika na posljednji počinak s dužnim poštovanjem i zahvalnošću.

Međutim, sraz između starih i mladih, pa čak i sraz između mladih međusobno, nije bilo lako pomiriti. Gradsko zastupstvo slobodnog kraljevskog grada Križevaca povjerilo je ljeti 1910. godine Stjepanu Podhorskom, predsjedniku Kluba hrvatskih arhitekata, izradu projekta za obnovu crkve Sv. Križa. Oko samog pristupa obnovi došlo je do velikog razilaženja između Podhorskog koji je obnovu zasnivao na načelu konzervacije i očuvanja narodne baštine i Ise Kršnjavija koji je u Hrvatskoj bio glavni promotor hostoricističke doktrine i Bolléov ideološki pokrovitelj. Tijekom žestoke rasprave u javnim glasilima Podhorsky se nekoliko puta pismom obratio tadašnjem Zemaljskom povjerenstvu za očuvanje umjetnih i historičkih spomenika, te molio slavni naslov »da proti ovakovim nedostojnim podvalama jednog kapricioznog čovjeka energično postupa«. Nažalost, energično postupanje bilo je za uvaženog arhitekta krajnje nepovoljno, jer mu je bila uskraćena profesura na tadašnjoj Srednjoj tehničkoj školi, na čijem je čelu bio Bollé.

Predsjednik Kluba hrvatskih arhitekata zacijelo je u svojim nastojanjima i polemičkim okršajima očekivao bezrezervnu podršku od svojih klupskih kolega, a ponajviše od samog tajnika Viktora Kovačića. No, ta je podrška po svemu sudeći izostala, zbog čega je predsjednik dao Klubu ostavku, uz obrazloženje da se ne slaže s njegovim radom. Posebno negodovanje izrazio je prema onim članovima koji su istodobno bili članovi Društva inžinjera i arhitekata te su se mimo klupskih pravila bavili građevnim poduzetništvom. To negodovanje bilo je u prvom redu namijenjeno Kovačiću i Ehrlichu, vlasnicima istoimenog poduzeća, koji su vrlo vješto koristili poznanstva i članstva u raznim društvima i udruženjima.

Tijekom srpnja 1911. započela je izgradnja crkve sv. Blaža. Kovačić je nad njenim križištem projektirao armirano-betonsku kupolu. No, pri izradi kupole nije naišao na podršku struke. Najveće protivljenje i skepsu iskazali su upravo lokalni građevinari i inžinjeri koji nisu imali nimalo povjerenja ni u Kovačića i njegove mogućnosti da izradi vrlo zahtjevan tehnički projekt kupole, ni u mogućnosti armiranobetonskih konstrukcija koje su za njih predstavljale novinu i veliku nepoznanicu. Protivljenje i javno iskazivanje nepovjerenja od strane domaćih zavidnika išlo je uvijek u prilog Kovačićevoj buntovnosti, raspirujući u njemu polemički žar. Sastavio je nekoliko iskričavih osvrta na sveprisutnu poluinteligentnost i lajavost dobrostojećih građevinskih inžinjera, ali se glede njihova objavljivanja u zadnji čas predomislio. Poslije mnogih neprospavanih noći domogao se spoznaje da je pametnije ne izazivati vraga s „halbcilindrom“ na glavi koji se jednako uspješno dodvorava i mota oko gradske riznice na Griču i oko duhovnog stola na Kaptolu. 

Kad su jedne večeri za kavanskim stolom dvojica moćnih poduzetničkih dodvorica gradskom poglavarstvu opetovano i glasno tvrdili da kupola na Blaževoj crkvi ne može biti stabilna i da će se već prvog dana urušiti, Kovačić je ustao i pred svima u kavani predložio dvojici nevjernih Toma neobičnu okladu. Rekao je da će nakon dovršenja kupole prvu noć sam sjedeći na stolcu probdjeti ispod nje. Ako se kupola uruši, njih dvojica će platiti sve troškove njegova sprovoda i sahrane, ako pak izdrži i on ostane živ, njih dvojica počastit će njega i sve izvođače radova svečanom večerom. Oklada je popraćena pljeskom prepune kavane i već za nekoliko dana imala je u gradu daleko veći odjek od svih mogućih pisanija u dnevnim novinama. 

Viktor Kovačić osjećao se slavodobitnikom, nimalo nije sumnjao u izdržljivost kupole, u vijenac svoje slave. Tom vijencu pridodala je zlatnu grančicu i milostiva Kulmer, omiljena grofica svih žitelja podno Zagrebačke gore. Po svom komorniku osobno je pozvala slavnog arhitekta na razgovor i jednog rujanskog poslijepodneva poslala kočiju kojom se odvezao u starinski dvorac poviše župne crkve u Šestinama. U srdačnom razgovoru uz čaj i pecivo obradovala ga poznavanjem i iskrenim priznanjem da joj se od svih novosagrađenih vila njegove najviše sviđaju. Kako je sama namjeravala graditi ljetnikovac u Novom Vinodolskom, htjela se posavjetovati s najdražim joj projektantom. Prihvatila je njegov savjet i zajedno su otputovali na lice mjesta. Tu je Kovačić već na prvi pogled osmislio projekt i na komad trgovačkog papira nacrtao omanju vilu s ugaonom ložom te povećom „predvericom“, kako je sam nazvao terasu na katu. Građevina se odlično uklapala u krajolik, grofica je bez ijedne primjedbe potpisala narudžbu i poduzeće „Kovačić & Ehrlich“ počelo je s gradnjom.

Radovi na izvedbenim projektima za crkvu sv. Blaža te brojne usputne narudžbe Viktoru naprosto nisu omogućavali uredno obavljanje tajničkih poslova u Klubu hrvatskih arhitekata. Uspio je doduše nagovoriti predsjednika Podhorskog da povuče svoju ostavku, što je ovaj i učinio, ali i njemu je na prvom mjestu bila izgradnja crkve u Križevcima, te je Klub arhitekata postojao jedino još na papiru. 

Viktor Kovačić, nekad zagrijan tajnik i pobornik strukovnih načela, nije mogao sebi dozvoliti mogućnost naprasnog raspada kluba, pa je stoga smislio najbezbolnije rješenje. Uspio je nagovoriti nekolicinu članova odbora, sazvati okrnjenu sjednicu te iznijeti na njoj sljedeći prijedlog: „Klub prestaje obstojati u onom času kad su nova pravila po oblasti potvrđena i svi njegovi članovi stupaju kao izvršujući članovi u Društvo umjetnosti te stvaraju u njemu selekciju arhitekata«. Prijedlog je bio jednoglasno izglasan, ali ne i doslovno prihvaćen od onih kojima je bio upućen. Samo su neki članovi postali „izvršujući“ u stvaranju selekcije arhitekata, a sam Kovačić našao se gotovo na samom rubu poslovne karijere. 

U siječnju 1912. izvođači radova na crkvi sv. Blaža tužili su Viktora Kovačića gradskom poglavarstvu da nije na vrijeme predao izvedbene projekte i da će zbog toga gradnja znatno kasniti. Gradonačelnik Janko Holjac zatražio je da se Kovačića isplati za obavljeni dio ugovora, te da se gradnja preda nekom drugom arhitektu. Viktor nije imao ništa protiv isplate. Gradonačelnik Holjac bio mu je kolega po struci. Diplomirao je arhitekturu na bečkoj akademiji likovnih umjetnosti kod Friedricha Schmidta, predstavnika historicizma, osobito zaslužnog za širenje neogotike. Kao ovlašten civilni arhitekt projektirao je kompleks isusovačke crkve i samostana u Palmotićevoj ulici, nadbiskupsku tiskaru na Kaptolu i mnoge druge poslovne i stambene objekte. U dva mandata bio je zagrebački gradski zastupnik, a od ožujka 1910. gradonačelnik. Za njegova mandata dovršena je elektrifikacija tramvaja, uređeno Strossmayerovo šetalište, nastavljena je izgradnja kanalizacijskog sustava te asfaltiranje prometnica. Bio je bez daljnjega najvažnija ličnost na polju arhitekture i politike. Cijenio je Kovačićevu nadarenost i sposobnost, zato mu se ovaj nije imao razloga protiviti, dapače, s laskavim zahvaljivanjem prihvaćao je prijedlog da se nadzor nad gradnjom po njegovim izvedbenim projektima povjeri nekom drugom arhitektu - Stjepanu Podhorskom, Lavu Kaldi ili Rudolfu Lubynskom. Od predložene trojice arhitekata Kovačić je mjesecima nastavio javno agitirati za Lubynskog. Hvalio je njegove projekte Evangeličkog centra u Gundulićevoj i Svećeničkog doma u Palmotićevoj, a ponajviše projekt za zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevu trgu. Agitacija je uspješno vođena i nadzor nad gradnjom župne crkve sv. Blaža povjeren je u srpnju 1912. nakon duge i žučne rasprave arhitektu Lubynskom.

Viktor Kovačić mogao je u miru predahnuti i skupiti toliko potrebnu energiju za novonadošle narudžbe. Prva je na red došla stambena zgrada novinara i odvjetnika dr. Ede Franka. Naručitelj je htio imati zgradu poput firentinske palače i Viktor je renesansnu eleganciju dočarao već samim proporcijama građevine s rustikom u prizemlju, plastičnim balkonima na svakoj od fasada, simuliranim arkadama u zoni prvog kata te pravim i slijepim arkadama ispod naglašena krovišta.

Odvjetnik Frank bio je prijatelj bana Nikole Tomašića, političara i pisca, doktora znanosti koji je poznavao gotovo sve važnije jezike onog vremena: grčki, latinski, njemački, mađarski i talijanski. Za vrijeme saborskih rasprava često je zauzimao stav sveučilišnog profesora koji se s katedre obraća studentima. Tako je jednom strogo opomenuo zastupnike: "Sjedite i mirno slušajte! Budete se nešto naučili!" Kad je došao na ogled Frankove stambene zgrade, upoznao se s arhitektom Kovačićem i nakon razgledavanja srdačno mu stisnuo ruku te izrazio želju da baš on u potpunosti preuredi unutrašnjost i preoblikuje pročelje s portalom na njegovoj obiteljskoj kući. 

U zimskim mjesecima 1913. Viktor je radio na monumentalnom portalu zasunske komore sjevernoga gradskog vodovodnog rezervoara na Jabukovcu, projektirao je grobnicu obitelji Franck na Mirogoju, mauzolej markiza Etienne de Piennesa u Vrbovcu, regulaciju Svačićeva trga, rekonstrukciju reprezentativne dvorane nadbiskupskog dvora Bauer u Brezovici, pregradnju i interijerno uređenje palače Tomašić, te pravio skice za pregradnju barokne palače Kušević.

Vila Kušević, smrt Miroslava Kraljevića i Ljerke Šram

Sredinom travnja 1913. godine umro je Miroslav Kraljević, jedanaest godina mlađi hrvatski slikar s kojim je Viktor počeo surađivati  pri izradi natječajnog projekta za regulaciju Kaptola te nastavio suradnju pri izradi natječajnog projekta za crkvu Sv. Blaža. Bili su njih dvojica srodne duše, tankih živaca, obojica su živjeli brzo i opasno. Njihov modernitet hranio se kratko vrijeme senzibiliziranim živčevljem, općom neumjerenošću, slobodom, alkoholnim parama, duhanskim dimom, barovima i salonima. Često bi dugo u noć razmjenjivali svoje poglede na umjetnost, slikarstvo i arhitekturu. Kraljević je od malih nogu bio u doticaju sa slikarstvom, jer su na obiteljske večere kod njegova strica dolazili umjetnici poput Celestina Medovića i Otona Ivekovića. Od rane je mladosti pisao stihove i bilježio svijet oko sebe. Školovao se u Beču i Münchenu. Na izložbi Hrvatskog društva umjetnosti u Zagrebu bio je nagrađen stipendijom koja mu je omogućila nastavak školovanja u Parizu. Na Montparnasseu započeo je svoju posljednju i najplodniju fazu stvaralaštva. Zaposlio se kao crtač u jednoj zabavnoj reviji. Većina njegovih crteža bila je erotskog karaktera. Najradije je crtao demonske, fatalne žene, žene kakve su oduvijek privlačile Viktora, a neke od njih ostavile trajni biljeg u njegovom ćudljivom ponašanju.

Kad je posljednji put posjetio Miroslava u bolnici za plućne bolesti u Brestovcu i spomenuo mu da pravi skice za pregradnju barokne palače Kušević, bolesnik je s vidljivim uzbuđenjem, premda već sav sušičav i nasmrt bolestan, pričao o blistavom političaru Svetozaru Kuševiću iz Požege s kojim je neko vrijeme aktivno sudjelovao u političkom životu Hrvatske. Nekoliko dana kasnije, na sahrani prerano umrlog slikara, prilikom izražavanja sućuti članovima obitelji, Viktor je na svoje veliko iznenađenje ugledao među ožalošćenima gospođu Olgu, rođenu Kušević, dražesnu kćerku sjajnog političara, te joj s posebnim suosjećanjem pružio ruku. Poslije sahrane Olga mu je predstavila svoju rođakinju iz Kutjeva, Maju Turković. Sve troje odsjeli su u jednoj od boljih gradskih kavana i budili uspomene koje su ih vezivale na prerano umrlog Miroslava, a gospođe su tijekom razgovora uspjele puno toga saznati o nadarenom arhitektu i zložbi koja se tog proljeća održavala u Umjetničkom paviljonu. 

Vladimir Lunaček u svom je osvrtu na tu izložbu, objavljenom u Obzoru, posebno pohvalio hrvatske arhitekte.

U ovoj izložbi vidi se, da imade u nas neosporivih talenata koji se moraju pustiti da dođu do riječi, a ne smije se njihovo znanje ili umjetnička nadarenost patronizirati tobože sveznajućom kancelarisjkom empirikom... Naša arhitektura u posljednje je vrijeme počela da se razvija i to ne na uštrb grada Zagreba i provincije. U posljednje se vrijeme baš pod utjecajem ove mlade arhitektičke generacije pretresalo svako javno građevno pitanje, i ako vazda ne uspije tomu pitanju nametnuti i umjetničku sadržinu, nekoliko je puta to ipak uspjelo... U ovoj se izložbi vidi nastojanje da se graditeljstvu u nas po mogućnosti podade ne karakter mode, već karakter naš, koji rezultira iz naše tradicije, iz naše kulturne i političke prošlosti i iz naših sadanjih prilika... Neki su arhitekti kao Sunko i Kovačić u gradnjama dviju crkava nastojali da nastave u graditeljstvu onaj stil koji je kod nas valjao dok je još Hrvatska i hrvatski narod i plemenski i politički bio pošteđen od tuđinskih najezda. Jedna i druga crkva naliče jedna drugoj po čitavoj dispoziciji i karakteru svojem. U njima je jedna kombinacija starih naših crkava koje nalazimo dobro uzdržane po Bosni a najviše po Srbiji. Kovačić je učinio i crpao svoje studije na nekim srpskim crkvama koje nose na sebi biljeg kasnije bizantinsko-sirske građevne škole. Slobodna u naokrug postavljena kupola sa prozorima, sa sviju strana zatvorena građevnim četvorinama odaje glavni karakteristikon uzora koji su mu u tom pogledu služuili. Toranj koji je nekako poodmaknut od crkve i čitave građevne mase crkve upire se na talijanski uzor, kako ga nalazimo u gornjoj Italiji i u Dalmaciji. Ovim novim tonom  koji je uveo Kovačić u naše graditeljstvo, poimence crkovno, prekinuo je on jednom za vazda da se crkve kod nas izgrade po šablonama gotskim, kako je to činio građevni savjetnik Hermann Bolle kroz godine i godine pregrađujući sve gotski, do čega je sam došao, i to tako gotski kako se to uči u njemačkim školama, a ne kako se gotika osjeća... Kovačić je u više prilika istupio protiv ovakovog gotizovanja naših crkvenih građevina, nije mu se vjerovalo, jer je tobože mlad, ali sada mu se vjerovati može. Crkva sv. Blaža, koja je u nacrtima izložena u ovoj umjetničkoj izložbi i koja je gotovo dovršena u krupnim svojim građevnim masama, podat će gradu novu sliku u graditeljstvu, nove pobude za potraživanje novih ciljeva... Kovačić je vrlo dugo vremena proučavao sve osnove ove crkve i s pravom umjetničkom savjesnošću štošta mijenjao... Kovačiću kao Zagorcu iz Huma na Sutli, gdje su rasijane sjajne stare crkve i župni i vlasteoski dvorovi u nedalekoj okolini, kao da je srcu priraslo uskrisenje naše domaće hrvatske arhitekture, koja kakogod se još vidjeva samo u ostacima, i kakogod je izgrađena u tuđim stilovima, ipak imade nešto naše, nešto toplo, nešto od velikog kulturnog nivoa. 

Potkraj ljeta 1913. Viktor Kovačić dobio je poziv iz Kutjeva. Pismeno mu se obratio barun Petar Dragan i zamolio ga da prihvati ponudu za temeljito preuređenje i obnovu njihova dvorca. Uz pismo je priložio svu potrebnu dokumentaciju iz koje se vidi da je dvorac izgrađen na ostacima srednjovjekovnog cistercitskog samostana, kojeg su nekoliko stoljeća kasnije dobili na upravljanje isusovci, a poslije ukidanja isusovačkog reda samostan je preuređen u dvorac i promijenio je nekoliko vlasnika prije nego što je došao u posjed obitelji Turković. 

Viktor je s velikim zadovoljstvom prihvatio ponudu, otputovao u Kutjevo, potpisao narudžbu i uživao u srdačnom gostoprimstvu svojih domaćina. Obitelj Turković, tri brata i dvije sestre, mnogo je ulagala u razvoj vinogradarstva i društvenog života u kutjevačkom kraju, a bila je spremna uložiti ogromnu svotu novca u obnovu dvorca i dovesti ga do njegova najvećeg procvata. 

Dvorac se sastojao od tri krila i imao je tri razine: prizemlje, kat i potkrovlje. U dvorac se ulazilo kroz vežu po sredini glavnog južnog krila. Glavno pročelje bilo je simetrično oblikovano s jedanaest prozora, posebno izraženim srednjim erkerom u obliku tornja te naglašenim ugaonim rizalitima. Ispred glavnog pročelja bio je mali perivoj i tu je “gospon arhitekt” pravio prve skice obnove, tu bi ga u blaga predvečerja opčinjavala gospođa Maja svojom čarobnom ljepotom.

U Kutjevu je Viktor doživio neponovljiv čar romantike i najmanje čemu se mogao nadati u kasnu jesen 1913. bila je vijest o smrti Ljerke Šram, zagrebačke glumice legendarne ljepote, sjajne interpretartorice salonskih i romantičnih likova, velike ljubavi književnika Milivoja Dežmana. Ta vijest vratila je arhitekta Kovačića iz Zlatne doline u Zagreb, razderala u njemu zastor romantična hrama, spustila ga sa zvijezdanih visina u glib zavisti i jala.

Osporavano pravo zvanja ovlaštenog civilnog arhitekta

U siječnju 1914. gradsko poglavarstvo Zagreba konačno je izdalo uporabnu dozvolu za crkvu sv. Blaža. Viktor je tu vijest primio posve hladno, umoran od kojekakvih priča koje su jalom i zavišću zasjenjivale njegovo remek djelo. Na svojim samotnim šetnjama od Vrazova i Strosmayerova šetališta do industrijskog predgrađa Črnomerec često bi se zaustavljao na obronku odakle se pružao pogled na crkvu s najvećom kupolom i visokim tornjem otvorena zvonika. Bila je to u Kovačićevim očima najhrvatskija građevina, svetište duše hrvatske, poveznica hrvatskog juga i sjevera, slobodarskog Dubrovnika i kraljevskog zemaljskog grada Zagreba. I bila bi još ljepša, da se tijekom gradnje nije odstupalo od prvobitnih nacrta, da je naručiteljima i izvođačima malo više stalo do istinskog, povijesnog hrvatstva, da su imali malo više sluha za arhitektovo nadahnuće.

Nažalost, stvaralačka nadahnuća ovisila su o željama naručitelja. Građevinsko poduzeće „Kovačić&Ehrlich“ godinama je omogućavalo prodor i stvaralačko dokazivanje kvalitetnih domaćih arhitekata, sve dok nije došlo do naglog smanjivanja narudžbi. Kovačić nije razmišljao o razlozima zbog kojih je do toga došlo, već je svom svojom snalažljivošću, često i pretjeranom konkurentskom borbenošću, nastojao pridobiti što više graditeljskih ponuda. Zato nije čudno što je početkom veljače 1914. uredništvu Narodnih novina upućeno pismo sljedećeg sadržaja: 

Slavno uredničtvo! Slobodni smo podpisani arhitekti izjaviti, da Klub hrvatksih arhitekata uobće u javnosti ne obstoji, prema čemu je svako pozivanje gg. arhitekata Kovačića i Ehrlicha na taj klub posve neumjesno. Klub obstoji jedino po tom, ako se gospoda Kovačić, Ehrlich i Sunko smatraju kao klub, ako se klub može sastojati od tri člana, to jest od predsjednika, tajnika i blagajnika... Klub nije kroz dvije godine držao nikakovih sjednica... Pošto se radi lih o osobnim interesima gg. Kovačića i Ehrlicha, da proturaju svoja privatna nastojanja, traže uporište u Klubu hrvatskih arhitekata koji de facto ne obstoji. Odličnim veleštovanjem V. Bastl i S. Podhorsky, civilni arhitekti.

Stjepan Podhorsky već je ranijih godina nekoliko puta podnosio i povlačio ostavku na članstvo i sve funkcije u Klubu. Viktor je prema svom starom drugu i suradniku u ateljeu Hermanna Bolléa osjećao veliko poštovanje, pogotovo otkad je Podhorsky na nadbiskupskom dobru u Strmcu Pribićkom kraj Krašića podigao crkvu sv. Marije s jasnim naznakama novog stila zasnovanog na elementima starohrvatske arhitekture. Istinabog, Viktor se malčice ljutio na njega, držeći da ga potkrada u nadahnućima, premda se rado sjećao njihova višednevnog boravka u hrvatskom slobodnom trgovištu Krapini, kamo ih je u rujnu 1911. pozvao i tri dana gostio u Kneippovu lječilištu legendarni trgovišni načelnik Vilibald Sluga. Naime, Podhorsky je te godine na groblju u Krapini gradio mauzolej obitelji Halper. Na gradilištu se rado zadržavao načelnik kraljevskog slobodnog i poveljnog trgovišta kojemu je uvaženi arhitekt, onako usput, spomenuo svog prijatelja, porijeklom iz Huma na Sutli, kao najsjajniju zraku svjetlosti na obzorju moderne hrvatske arhitekture. Načelnik Sluga bio je oduševljen pripovijedanjem o Kovačiću, a kad se uspostavilo da su i Kovačić i Sluga rođeni u susjednoj Štajerskoj, a tijelom i dušom srođeni s Hrvatskim zagorjem, pozvao je dvojicu arhitekata u Krapinu, platio im smještaj u najboljem prenoćištu i uživao s njima u razgledavanju pećine Hušnjakovo, gdje su prije desetak i više godina pronađene kosti krapinskog pračovjeka, zatim u razgledavanju franjevačkog samostana s knjižnicom, obnovljene župne crkve sv. Nikole i hodočasničke crkve Majke Božje Jeruzalemske na Trškom vrhu. Navečer je uglednu gospodu častio domaćom hranom i »dišečom starinom« od vina u keramičkim trilikumima Čeha, Leha i Meha, trojice legendarnih utemeljitelja slavenskih zemalja. Poslije obilne večere i nikad do dna ispražnjenih trilikuma dvojica arhitekata tom su prilikom u kasnim noćnim satima predbacivali jedan drugome loše osobine, na koje inače, u trijeznom stanju, nisu ni pomišljali. Tako je Stjepan Viktoru predbacivao izdaju kolegijalnosti, neobuzdanost u javnim istupima, sebeljubivost i nepotrebno stvaranje neprijatelja, nezasitan poriv za slavom, a Viktor je pak svom godinu dana mlađem kolegi spočitavao prijetvornost i lažnu svetost, sakralnost koja graniči s banalnošću.

Pismo s potpisima arhitekata Bastla i Podhorskog, objavljeno u Narodnim novinama, bilo je zapravo završni čin i svjedočanstvo o definitivnom raspadu Kluba hrvatskih arhitekata. Tome je uvelike kumovao Kovačićev sukob s neotesanim građevinarima i službenicima vladina građevinskog ureda, sukob koji je poprimio tolike razmjere da mu je skupina provincijskih vladinih službenika, predvođena gradskim zastupnikom Augustom Pisačićem, nastojala osporiti čak i pravo korištenja zvanja ovlaštenog i civilnog arhitekta. I vjerojatno bi u tome uspjela, da se Kovačić, sav očajan, nije pismom obratio samom banu Slavku Cuvaju: 

Trinaest sam se godina nesmetano služio ovim naslovom, izvršavao bezprikorno svoje zvanje, ispunjavao dostojno svoje mjesto kao koristan član države u svojstvu arhitekta... Time je bez moje krivnje sav moj životni trud, sva moja marljivost, vrijeme i energija što sam je u svoje nauke i u svoje znanje uložio uzaludan, te se uništuje moja eksistencija... Time mi ne preostaje ništa drugo, nego svoje dosadanje polje uspješnoga rada ostaviti i seliti poput prognanika iz vlastite domovine.

napisao: Božidar Brezinščak Bagola 2014. godine

Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).

Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.

Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.

Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.

Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.

Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.

Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.

Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.

Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.

Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).

Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.

Image

Pročelje zgrade Hrvatske narodne banke naTrgu hrvatskih velikana 3 u Zagrebu

*Viktor Kovačić hrvatski arhitekt (Ločka Vas kraj Huma na Sutli, 28. VII. 1874 – Zagreb, 21. X. 1924). Obrtnu školu i zidarski zanat izučio je u Grazu. Godine 1891. vratio se u Zagreb i radio u atelijerima G. Carneluttija, K. Waidmana i H. Bolléa, a 1899. završio je Akademiju u Beču kod istaknutoga predstavnika moderne arhitekture O. Wagnera. Iste godine otvorio je vlastiti atelijer u Zagrebu. Svestranim djelovanjem kao arhitekt, pisac i pedagog utjecao je na razvoj moderne arhitekture u Hrvatskoj. Isticanjem profesionalne etike i umjetničkoga značaja arhitekture pridonio je prevladavanju obrtničko-poduzetničkoga mentaliteta i proširio društvenu odgovornost na sva područja prostornog oblikovanja (priznavanje autorskih prava arhitekata, raspisivanje javnih natječaja). 

Priklonio se skupini modernih hrvatskih umjetnika oko V. Bukovca, a svojim programskim tekstom Moderna arhitektura, objavljenim u časopisu Život, borio se protiv historicizma i tražio da moderna arhitektura odgovara suvremenim potrebama i udobnosti. Sa skupinom istomišljenika osnovao je 1906. Klub hrvatskih arhitekata. Od 1922. bio je redoviti profesor Visoke tehničke škole u Zagrebu. Na njegovim prvim projektima u Zagrebu zamjetljiv je utjecaj secesije (dvostruka kuća u Masarykovoj ulici, 1906/07; vila Auer na Rokovcu, 1906; kuća Lustig-Perok u Kumičićevoj ulici, 1910). Zajedno s H. Ehrlichom vodio je atelijer Kovačić i Ehrlich (1910–15). Slijedeći Loosovo načelo slobodne organizacije tlocrta i građevnih masa, stvorio je prototip moderno oblikovane obiteljske kuće (Frangeš, 1912; Vrbanić, 1913; Čepulić, 1914). Najviši domet vlastita načela o sintezi tradicije i suvremenosti ostvario je u otmjenoj trokatnici Frank (1914) na uglu Mažuranićeva trga i Hebrangove ulice, na kojoj je, varirajući temu firentinskoga palazza (rustika, arkade, streha), ostvario suvremenu stambenu zgradu snažna plasticiteta. 

Posežući za građevinskim oblicima Bizanta, 1912. počeo je gradnju svoje najveće građevine do tada, crkve sv. Blaža s dominantnom armiranobetonskom kupolom, prvom takvom konstrukcijom u nas, u tlocrtnoj shemi grčkoga križa. Također je izveo više manjih projekata i adaptacija (pregradnja vile Kulmer u Novom Vinodolskom, 1912). Nakon I. svjetskog rata, napuštajući povijesne reminiscencije, jednostavnim sredstvima i reduciranom dekoracijom ostvario je prototip suvremeno zasnovane stambeno-poslovne zgrade u palačama Slaveks (1920) na Svačićevu trgu i Eksploatacija (1922) na Trgu žrtava fašizma. Godine 1923. započeo je izgradnju palače Burze, koju je dovršio H. Ehrlich nakon njegove smrti, 1924. 

Klasične elemente na pročelju (jonski stupovi) povezao je u skladnu reprezentativnu cjelinu sa strogim kubusom zgrade, a idejnim prijedlogom za zgradu nasuprot Burzi ostvario je reprezentativan ulaz u novi dio grada. - Za razvoj hrvatskoga graditeljstva osobito je važno Kovačićevo nastojanje na podizanju vrsnoće obrta, pri čemu je posebnu pozornost poklanjao unutarnjem uređenju (adaptacija vlastitoga stana na mansardi kuće u Masarykovoj ulici 21–23 u Zagrebu, koji je Muzej grada Zagreba uredio i otvorio za javnost 1994). 

Na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu bio je posmrtno nagrađen Velikom nagradom (1925).

Citiranje:

Kovačić, Viktor. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013.- 2026

(izvor: https://www.enciklopedija.hr/)

foto: Petar Kolovrat

Podijeli članak:

Povezani članci

Web shop

Najnovije

notification icon
Želite li primati najnovije vijesti s Adriapress.hr portala?
Back To Top