Lov je u noći, u ulozi sam plijena
Dok ne vidi se ništa osim obasjane magle
No osjeti se strah što ključa iz dubine
Čuje se dah zvjerke što me vreba
Bića sjene koje samo pod mjesečinom živi
Tjeskobom raste i svojom kandžom hitro me goni
Neutaživa glad koja u mojoj tmini se budi
Glad koja za mojom svijetlom misli žudi
Ruka iza mene već mi je na leđima,
A put je takav da mi nema skretanja
Zidovi se stišću i postaju sve uži
Dok korak iza mene ostaje u tragu
Ne znam je li zvjerka ili misli paranoje
Ne znam što je, no taj šapat sve je glasniji
Laka suza na teškim mi je očima
Nemoćan pad pred vlastitim djelima
Dosiže me sjena, no ona me ne zagriza
Zvijer što me goni lice je priznanja
Ona kandža u sebi ga nosi
Tako da zadere gdje najviše boli
Lovi me s priznanjem koje ostavih u zaborav
Da sam sjena koja svoj odraz samo pod mjesečinom vidi
Od svoje sjene bježim
A sjena sam i sam
Mata Vrdoljak, rođen je 2007. godine u Zagrebu, trenutno je završio treći razred Humanističke gimnazije u Zagrebu. Voli film, a hobi mu je pisanje.
...
Fotograafija: Vidmir Raič