Dok izdvajanja za mirovine, plaće i socijalna prava nastavljaju rasti, sredstva povezana s Nacionalnim planom oporavka i otpornosti smanjuju se za čak 70 posto. Hrvatska tako ulazi u razdoblje u kojem će održavanje investicija sve više ovisiti o drugim europskim fondovima, domaćim prihodima i sposobnosti države da kontrolira rashode.
Prijedlog proračuna koji je Vlada uputila Hrvatskom saboru otvara pitanje važnije od samog povećanja državne potrošnje. Može li Hrvatska nastaviti graditi škole, bolnice, željeznice i komunalnu infrastrukturu, povećavati mirovine i financirati nove socijalne programe ako se dosadašnji izdašni europski izvori počnu smanjivati? Odgovor će uvelike odrediti gospodarsku i socijalnu politiku zemlje u godinama koje dolaze.
Hrvatski državni proračun za 2027. godinu na prvi pogled djeluje kao nastavak dosadašnje politike povećavanja javnih izdvajanja. Prihodi bi trebali porasti za 710 milijuna eura u odnosu na rebalansirani plan za 2026., dok su rashodi veći za 879 milijuna eura. Vlada pritom predviđa gospodarski rast od 2,1 posto, inflaciju od 2,7 posto i nastavak smanjivanja udjela javnog duga u bruto domaćem proizvodu. Međutim, iza tih pokazatelja nalazi se strukturna promjena koja bi u sljedećim godinama mogla postati jedno od najvažnijih pitanja hrvatskih javnih financija. Razdoblje iznimno snažnog investicijskog poticaja iz europskog Mehanizma za oporavak i otpornost završava, a država istodobno preuzima sve veće trajne obveze prema umirovljenicima, zaposlenima u javnom sektoru i korisnicima socijalnih prava.
Vlada premijera Andreja Plenkovića proračun predstavlja kao spoj socijalne sigurnosti, razvojnih ulaganja i fiskalne stabilnosti. Takvo je usmjerenje razumljivo u okolnostima povećanih troškova života, demografskih izazova i potrebe za modernizacijom infrastrukture. No proračunska stabilnost ne mjeri se samo time koliko država planira potrošiti, nego i time koliko pouzdano može financirati preuzete obveze, koliko njezini prihodi ovise o gospodarskim kretanjima i koliko investicija može održavati bez izvanrednih izvora financiranja.
Država troši 4,18 milijardi eura više nego što planira prihodovati
Prema prijedlogu Ministarstva financija, prihodi državnog proračuna za 2027. iznose 37,287 milijardi eura, a rashodi 41,472 milijarde. Razlika od približno 4,18 milijardi eura predstavlja planirani manjak državnog proračuna. U odnosu na 2026. godinu, za koju je nakon rebalansa predviđen manjak od 4,02 milijarde eura, nominalni deficit tako dodatno raste.
Istodobno Vlada najavljuje da će manjak opće države iznositi 2,9 posto BDP-a, a udio javnog duga pasti na 55,3 posto BDP-a. Naizgled različiti pokazatelji proizlaze iz različitih metodologija. Manjak državnog proračuna obuhvaća prihode i rashode državne razine prema proračunskim pravilima, dok se manjak opće države prema europskoj metodologiji ESA 2010 izračunava nakon uključivanja drugih dijelova javnog sektora i statističkih prilagodbi. Zato se planiranih 4,18 milijardi eura državnog manjka ne može izravno poistovjetiti s deficitom opće države od 2,9 posto BDP-a.
Ni smanjivanje udjela javnog duga u BDP-u ne znači nužno da će se nominalni dug smanjivati. Njegov se udio može smanjiti i kada gospodarstvo, odnosno nominalni BDP, raste brže od ukupnog duga. Upravo zato proračunske projekcije treba promatrati zajedno s pretpostavkama o gospodarskom rastu, inflaciji, kamatama i budućem zaduživanju. Za 2027. predviđena je mogućnost zaduživanja državnog proračuna do 9,7 milijardi eura, pri čemu se 5,8 milijardi odnosi na planiranu otplatu glavnice postojećeg duga. Ukupan iznos zaduživanja stoga ne predstavlja isključivo novi deficit, nego uključuje i refinanciranje ranijih obveza.
Europski novac ostaje ključan za investicije, ali mijenja se njegov izvor
Najvažnija promjena u prijedlogu proračuna odnosi se na financiranje razvojnih projekata. Vlada za 2027. planira 3,4 milijarde eura u okviru provedbe programa iz višegodišnjeg financijskog okvira Europske unije za razdoblje od 2021. do 2027. godine. To je 25 posto više u odnosu na plan za 2026. i pokazuje da se intenzivira korištenje sredstava iz redovitih europskih fondova.
Istodobno se sredstva iskazana uz Nacionalni plan oporavka i otpornosti smanjuju na 900 milijuna eura, što je 70 posto manje nego u planu za 2026. godinu. Ta razlika jasno pokazuje promjenu investicijskog ciklusa. NPOO, koji je Hrvatskoj omogućio iznimno velika ulaganja u obnovu, javnu infrastrukturu, energetiku, digitalizaciju i reforme, završio je svoju glavnu provedbenu fazu. U sljedećem razdoblju veći dio tereta financiranja razvojnih projekata preuzimaju redoviti europski fondovi, nacionalni proračun i drugi izvori.
Pritom je potrebno razjasniti važnu računovodstvenu pojedinost. Europski Mehanizam za oporavak i otpornost imao je rok za dovršetak reformskih i investicijskih pokazatelja do 31. kolovoza 2026., dok je rok za završne isplate Europske komisije 31. prosinca iste godine. Stoga se 900 milijuna eura iskazanih uz NPOO u planu za 2027. ne može automatski tumačiti kao nova europska isplata u toj godini. Za potpunu ocjenu potrebno je utvrditi odnosi li se ta proračunska stavka na domaća plaćanja, obračune, prijenose već primljenih sredstava ili druge obveze povezane s dovršetkom programa.
To nije samo tehničko pitanje. Razlika između novca koji Europska unija tek treba uplatiti, sredstava koja su već primljena i rashoda koji će se iz njih financirati presudna je za razumijevanje stvarnog stanja javnih financija. Veliki iznos u proračunu sam po sebi ne znači da država raspolaže jednako velikim iznosom novih, slobodnih sredstava.
Mirovine, plaće i socijalna prava zauzimaju više od polovice proračuna
Hrvatski proračun sve je snažnije određen rashodima koji se ne mogu jednostavno smanjiti ili odgoditi. Za jačanje socioekonomskog statusa građana u 2027. planirane su ukupno 22,2 milijarde eura. Od toga se 11,2 milijarde odnosi na mirovine i mirovinska primanja, 9,2 milijarde na plaće zaposlenih u javnim i državnim službama, a 1,8 milijardi na socijalne naknade.
Te tri skupine rashoda zajedno čine približno 53,5 posto ukupnog državnog proračuna. To ne znači da je riječ o nepotrebnoj potrošnji, nego pokazuje koliko je velik dio proračuna unaprijed određen zakonima, ugovorima, stečenim pravima i redovitim funkcioniranjem javnih službi. Mirovine se usklađuju prema propisanoj formuli, plaće proizlaze iz sustava koeficijenata i kolektivnih ugovora, a socijalna prava vezana su uz zakonske kriterije. Prostor za promjenu takvih rashoda znatno je uži nego kod pojedinih investicijskih projekata.
Upravo tu nastaje ključna fiskalna napetost. Dok europski fondovi mogu financirati gradnju škole, bolnice ili prometnice, redovito funkcioniranje tih objekata zahtijeva trajne nacionalne prihode. Nova škola nakon izgradnje treba nastavnike, održavanje i energiju, bolnica liječnike, medicinske sestre i opremu, a prometnica ili željeznička pruga stalna ulaganja u sigurnost i održavanje. Europska sredstva mogu znatno smanjiti početni trošak investicije, ali ne uklanjaju sve njezine buduće obveze.
Zbog toga se uspješnost investicijskog ciklusa ne bi smjela mjeriti samo vrijednošću izgrađenih objekata i povučenih sredstava. Jednako je važno može li država dugoročno financirati njihovo korištenje, održavanje i potrebne zaposlenike, bez neprekidnog povećavanja proračunskog manjka.
Hoće li nakon europskog investicijskog vala ostati dovoljno prostora za razvoj?
Vlada za 2027. planira 1,4 milijarde eura za prometnu i komunalnu infrastrukturu te regionalni razvoj, 600 milijuna za istraživanje, razvoj i konkurentnost gospodarstva, približno 600 milijuna za zdravstvenu i obrazovnu infrastrukturu te 200 milijuna za energetsku učinkovitost i prilagodbu klimatskim promjenama. To su važna razvojna područja, ali njihov stvarni učinak ovisit će o brzini provedbe, kvaliteti projekata i sposobnosti nadležnih institucija da planirana sredstva pretvore u dovršene investicije.
Posebno je osjetljivo područje prometne infrastrukture. Hrvatska i dalje ima velike potrebe za modernizacijom željezničke mreže, razvojem javnog prijevoza, obnovom lokalnih prometnica i poboljšanjem povezanosti pojedinih regija. Slična je situacija s vodovodnom i kanalizacijskom mrežom, gospodarenjem otpadom i energetskom infrastrukturom. Riječ je o ulaganjima koja mogu povećati produktivnost gospodarstva i kvalitetu života, ali su često financijski prevelika da bi ih lokalne zajednice ili pojedina javna poduzeća mogla provesti bez europske potpore.
U takvim okolnostima važna je razlika između investicija koje stvaraju dugoročnu gospodarsku vrijednost i onih koje prvenstveno povećavaju javne rashode. Modernizirana željeznica može smanjiti troškove prijevoza, pouzdanija elektroenergetska mreža omogućiti nova ulaganja, a kvalitetnija vodna infrastruktura povećati otpornost gospodarstva i sigurnost opskrbe. Međutim, ni takvi učinci nisu automatski. Potrebni su kvalitetno projektiranje, realne procjene troškova i provjera koristi koje građani i gospodarstvo stvarno ostvaruju.
Obrana, zdravstvo i demografija dodatno povećavaju pritisak na rashode
Prijedlog proračuna pokazuje i promjenu državnih prioriteta. Ministarstvu obrane planirano je 2,05 milijardi eura, a u okviru posebno prikazanih strateških prioriteta za obrambenu sposobnost i sigurnost predviđeno je 1,5 milijardi eura. Riječ je o različitim proračunskim obuhvatima koje ne treba poistovjećivati. Povećana obrambena ulaganja odražavaju promijenjeno europsko sigurnosno okruženje i potrebu za modernizacijom opreme, infrastrukture i sposobnosti Oružanih snaga.
Istodobno se nastavljaju velika ulaganja u zdravstvo i obrazovanje. Proračun Ministarstva zdravstva iznosi približno 5,1 milijardu eura, a Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih 4,9 milijardi. Među istaknutim projektima nalaze se Nacionalna dječja bolnica u Zagrebu, za koju je Vlada navela 237 milijuna eura, ulaganja u školske objekte i nastavak izgradnje dječjih vrtića. Za mjere populacijske, obiteljske i demografske politike ukupno je predviđeno 1,1 milijardu eura.
Sve te potrebe imaju svoju društvenu i gospodarsku opravdanost, ali se financiraju iz istog ograničenog fiskalnog prostora. Svaki dodatni trajni rashod smanjuje mogućnost financiranja drugih programa ako se prihodi ne povećavaju odgovarajućom dinamikom. Upravo zato javna rasprava o proračunu ne bi trebala ostati na pitanju kojem je ministarstvu dodijeljeno više novca, nego bi trebala obuhvatiti rezultate koje pojedina ulaganja donose.
Usporavanje gospodarstva povećava rizik za proračunske prihode
Vladine projekcije za 2027. predviđaju rast gospodarstva od 2,1 posto, nešto sporiji od očekivanih 2,3 posto u 2026. Glavni pokretači rasta trebali bi ostati osobna potrošnja i investicije, dok se rast zaposlenosti usporava na 0,8 posto. Takve pretpostavke važne su jer prihodi državnog proračuna snažno ovise o gospodarskoj aktivnosti, potrošnji, plaćama i zaposlenosti.
Ako gospodarstvo bude raslo sporije od očekivanog, prihodi od poreza i doprinosa mogli bi biti niži od planiranih. S druge strane, viša inflacija može nominalno povećati određene porezne prihode, ali istodobno povećava troškove javne nabave, investicija, usluga i pojedinih socijalnih izdvajanja. Zbog toga nominalni rast proračunskih prihoda nije dovoljan pokazatelj stvarnog jačanja državnih financija.
Posebnu pozornost zaslužuje odnos između javnih ulaganja i gospodarskog rasta. Europska sredstva proteklih su godina bila važan oslonac investicijama, građevinskoj aktivnosti i modernizaciji infrastrukture. Ako se njihov ukupni investicijski učinak smanji, a privatna ulaganja ne preuzmu veći dio gospodarskog zamaha, Hrvatska bi mogla osjetiti sporiji rast produktivnosti i slabiju dinamiku zapošljavanja. To nije unaprijed određen ishod, nego rizik koji treba pratiti kroz izvršenje proračuna i gospodarske pokazatelje.
Ovisnost o europskom novcu nije problem sama po sebi, nego ono što dolazi nakon njega
Članstvo u Europskoj uniji Hrvatskoj je omogućilo pristup financijskim sredstvima koja su znatno ubrzala ulaganja u javnu infrastrukturu, obnovu i modernizaciju gospodarstva. Korištenje tih sredstava nije znak gospodarske slabosti, nego jedna od temeljnih koristi članstva i instrument smanjivanja razvojnih razlika među državama i regijama. Problem nastaje ako gospodarstvo i javne financije ne razvijaju dovoljno vlastitih kapaciteta za nastavak ulaganja nakon završetka pojedinih europskih programa.
Zato bi proračun za 2027. trebalo promatrati kao početak postupne provjere održivosti dosadašnjeg razvojnog modela. Hrvatska mora nastaviti koristiti sredstva iz financijskog razdoblja 2021.–2027., pri čemu se dio projekata može provoditi i nakon završetka samog proračunskog razdoblja, u skladu s pravilima pojedinih fondova. Istodobno mora pripremati projekte i nacionalne prioritete za sljedeći europski financijski okvir, u kojem će se sredstva raspoređivati između sve većeg broja konkurentskih potreba, uključujući obranu, sigurnost, energetiku, konkurentnost i proširenje Unije.
Takva promjena mogla bi povećati važnost domaće porezne baze, produktivnosti rada, privatnih ulaganja i učinkovitosti javne potrošnje. Što je gospodarstvo sposobnije stvarati veću dodanu vrijednost, to država ima više mogućnosti financirati javne usluge i razvojne projekte bez stalnog oslanjanja na nove izvore bespovratnih sredstava ili zaduživanje.
Pravo pitanje nije koliko država troši, nego što će moći financirati za pet godina
Hrvatski državni proračun za 2027. godinu još je prijedlog o kojem će odlučivati Hrvatski sabor. Njegove brojke zato nisu konačne, ali već sada otkrivaju smjer u kojem se kreću javne financije. Rashodi rastu, velik dio novca unaprijed je vezan uz trajna socijalna i institucionalna prava, obrambene i razvojne potrebe povećavaju se, a jedan od najvažnijih europskih investicijskih programa završava.
U takvim okolnostima nije dovoljno zaključiti da je proračun razvojni zato što sadrži milijarde eura investicija ili socijalni zato što povećava izdvajanja za mirovine i naknade. Njegova stvarna kvaliteta pokazat će se u tome može li istodobno osigurati stabilne javne usluge, održati razvojnu dinamiku i izbjeći trajno povećavanje financijskih obveza koje budući proračuni neće moći podnijeti.
Hrvatska je tijekom proteklih godina dobila iznimnu priliku da europskim novcem ubrza razvoj koji bi samo nacionalnim sredstvima trajao znatno dulje. Proračun za 2027. otvara pitanje koliko je tu priliku uspjela pretvoriti u dugoročnu gospodarsku snagu. Jer konačni uspjeh europskih ulaganja neće se mjeriti samo milijardama koje su stigle iz Bruxellesa, nego i sposobnošću Hrvatske da jednog dana nastavi razvijati svoje gospodarstvo, infrastrukturu i javne usluge s manjom ovisnošću o takvoj pomoći.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Infografika: Vidmir Raič