Dok potrošači i dalje osjećaju visoke cijene hrane, hrvatski poljoprivrednici suočavaju se s drukčijom stvarnošću. Gorivo, energija, mineralna gnojiva i veterinarske usluge poskupljuju znatno brže od proizvoda koje prodaju. Pritom se pojedine grane, osobito svinjogojstvo i proizvodnja krumpira, suočavaju i s padom prodajnih cijena. Posljedice takvog raskoraka mogle bi se osjetiti u ulaganjima, opsegu domaće proizvodnje i dugoročnoj prehrambenoj sigurnosti Hrvatske.
Hrvatska poljoprivreda ulazi u završnicu 2026. godine s problemom koji je znatno ozbiljniji od uobičajenih godišnjih oscilacija cijena. Najnovija prognoza Državnog zavoda za statistiku, objavljena 17. studenoga, pokazuje da se cijene dobara i usluga za tekuću poljoprivrednu proizvodnju povećavaju pet puta brže od cijena proizvoda koje poljoprivrednici prodaju. Dok se za poljoprivredne proizvode očekuje prosječno povećanje cijena od 2,2 posto u odnosu na 2025., proizvodni inputi poskupljuju 11 posto. Razlika od 8,8 postotnih bodova upozorava na sve nepovoljniji odnos između onoga što proizvođač mora platiti da bi proizveo hranu i onoga što za svoj proizvod može dobiti na tržištu.
Riječ je o prognozi izrađenoj na temelju stvarnih kretanja od siječnja do rujna te procjena za posljednja tri mjeseca godine, a ne o konačnom godišnjem obračunu. Također, statistika prati promjene cijena proizvodnih inputa, a ne stvarne ukupne troškove i dobit svakog gospodarstva. Ipak, pokazatelji su dovoljno izraženi da otvore ozbiljno pitanje održivosti dijela domaće proizvodnje. Ako cijene goriva, gnojiva, zaštitnih sredstava i usluga rastu brže od prodajnih cijena, poljoprivrednik mora proizvesti više, smanjiti druge troškove ili prihvatiti slabiju ekonomsku računicu. Nijedna od tih mogućnosti nije jednostavna, osobito za mala i srednja gospodarstva koja nemaju velike financijske rezerve.
Energija je postala jedan od najvećih rizika poljoprivredne proizvodnje
Najizraženiji podatak iz DZS-ove prognoze odnosi se na energiju i maziva, čije bi cijene tijekom 2026. trebale porasti čak 44,4 posto u odnosu na prethodnu godinu. Mineralna gnojiva poskupljuju 16,7 posto, veterinarske usluge 8,3 posto, sredstva za zaštitu bilja 3,6 posto, a stočna hrana 1,6 posto. Sjeme i sadni materijal jedina su među tim važnijim skupinama za koju se predviđa blago pojeftinjenje, od 0,7 posto.
Takvi odnosi posebno pogađaju poljoprivredu jer se energija ne koristi samo za pogon traktora i kombajna. Ona je potrebna za navodnjavanje, rad poljoprivrednih strojeva, grijanje plastenika, hlađenje i čuvanje proizvoda, proizvodnju stočne hrane te brojne druge procese bez kojih suvremena proizvodnja nije moguća. Poskupljenje energije stoga se može prelijevati na više različitih troškova istodobno.
Slična je situacija s mineralnim gnojivima. Njihova proizvodnja i cijena snažno ovise o energetskim troškovima i međunarodnim tržištima sirovina. Kada gnojivo poskupi, proizvođač mora odlučiti hoće li prihvatiti veći trošak, smanjiti količinu gnojiva ili promijeniti proizvodnu tehnologiju. Smanjivanje uporabe može u pojedinim okolnostima povećati učinkovitost, osobito ako se temelji na analizi tla i preciznoj gnojidbi, ali neselektivno smanjenje može ugroziti prinose i kvalitetu proizvoda.
Posebno je zabrinjavajuća dugoročnija usporedba. Prema DZS-u, cijene energije i maziva u poljoprivredi u 2026. mogle bi biti čak 128 posto više nego 2020., a cijene gnojiva približno 103 posto više. To pokazuje da poljoprivrednici ne osjećaju samo jednokratno poskupljenje, nego posluju u troškovnom okruženju koje se u nekoliko godina bitno promijenilo.
Svinjogojstvo pod posebnim pritiskom, a ni druge grane nisu pošteđene
Iza prosječnog rasta proizvođačkih cijena od 2,2 posto kriju se velike razlike među poljoprivrednim granama. Cijene biljnih proizvoda trebale bi porasti 3,7 posto, dok se kod stoke i stočnih proizvoda očekuje rast od svega 0,2 posto. Međutim, ni ti prosjeci ne pokazuju puni opseg razlika.
Prema prognozi DZS-a, cijene svinja u 2026. mogle bi biti 21 posto niže nego prethodne godine. To je osobito nepovoljno za uzgajivače koji istodobno plaćaju skuplju energiju, veterinarske usluge i druge proizvodne inpute. Svinjogojstvo je dodatno osjetljivo na zdravstvene rizike, uključujući afričku svinjsku kugu, te na međunarodna kretanja cijena i konkurenciju velikih proizvođača na europskom tržištu.
Pad prodajnih cijena sam po sebi ne dokazuje da svako svinjogojsko gospodarstvo posluje s gubitkom. Na konačni rezultat utječu troškovi hrane, produktivnost, veličina gospodarstva, zdravstveni status uzgoja, ugovoreni otkup i potpore. Međutim, pad prodajne cijene od 21 posto u godini u kojoj ključni inputi poskupljuju predstavlja ozbiljan razlog za provjeru profitabilnosti i budućih proizvodnih planova.
S druge strane, cijene goveda trebale bi porasti 7,7 posto, ovaca i koza 12,9 posto, peradi 4,4 posto, a konzumnih jaja 8,8 posto. Takva povećanja mogu djelomično ublažiti rast troškova, ali ne znače automatski i veću zaradu. Proizvođač čija je prodajna cijena porasla osam posto može biti u nepovoljnijem položaju nego prethodne godine ako su njegovi stvarni proizvodni troškovi rasli još brže.
U proizvodnji mlijeka očekuje se pad cijena od jedan posto, što je dodatno osjetljivo zbog visokih troškova stočne hrane, energije, veterinarske zaštite i održavanja proizvodnih objekata. Mljekarstvo zahtijeva svakodnevnu proizvodnju i kontinuirana ulaganja, a mogućnosti brzog prilagođavanja promjenama cijena znatno su manje nego u nekim drugim djelatnostima.
Krumpir i maslinovo ulje pojeftinjuju, ali to nije nužno dobra vijest za proizvođače
Ni biljna proizvodnja nije pošteđena nepovoljnih odnosa. DZS predviđa pad cijena žitarica od jedan posto, krumpira od 7,2 posto i maslinova ulja od 10,5 posto. Istodobno bi cijene povrća trebale porasti 4,4 posto, voća 1,5 posto, industrijskog bilja 6,8 posto, a vina tri posto.
Pad proizvođačkih cijena krumpira ili maslinova ulja može biti posljedica različitih tržišnih okolnosti, od ponude i potražnje do međunarodne konkurencije i sezonskih kretanja. Međutim, za proizvođača je ključno pitanje koliko mu ostaje nakon podmirivanja svih troškova. Ako cijena proizvoda pada, a energija, gnojivo i zaštitna sredstva poskupljuju, ekonomika proizvodnje može se pogoršati čak i kada je prinos zadovoljavajući.
Kod maslinova ulja dodatnu složenost predstavlja činjenica da se proizvođačke cijene ne moraju kretati jednako kao cijene u maloprodaji. Troškovi prerade, punjenja, skladištenja, distribucije i trgovine, kao i prethodno ugovorene cijene i zalihe, mogu dovesti do toga da se pojeftinjenje na razini proizvođača ne prenese odmah ili u cijelosti na krajnjeg kupca. Isti mehanizam postoji kod brojnih drugih poljoprivrednih proizvoda.
Zato statističko pojeftinjenje pojedine poljoprivredne kulture ne treba automatski predstavljati kao poboljšanje položaja potrošača, kao što ni rast maloprodajne cijene ne znači da je poljoprivrednik dobio više novca.
Zašto hrana u trgovinama može biti skupa dok proizvođači zarađuju manje
Jedna od najvećih proturječnosti hrvatskog tržišta hrane jest činjenica da visoke cijene za potrošače mogu postojati istodobno s nepovoljnim otkupnim cijenama za proizvođače. Objašnjenje se nalazi u strukturi prehrambenog lanca, koji između poljoprivrednog gospodarstva i krajnjeg kupca često uključuje otkupljivače, prerađivače, skladišta, distributere i trgovce.
Cijena koju građanin plaća u trgovini ne sastoji se samo od vrijednosti poljoprivredne sirovine. U nju ulaze prerada, pakiranje, transport, skladištenje, energija, plaće, najamnine, porezi i trgovačke marže. Kod složenijih prehrambenih proizvoda vrijednost primarne poljoprivredne sirovine može predstavljati relativno mali dio konačne cijene.
To ne znači da je svako povećanje maloprodajne cijene opravdano niti da je svaka razlika između otkupne i prodajne cijene dokaz pretjerane zarade posrednika. Za takav zaključak potrebni su podaci o stvarnim troškovima i maržama u svim dijelovima lanca. Međutim, upravo je nedostatak jasne usporedbe tih podataka razlog zbog kojeg se u javnosti često stvara pogrešan dojam da svi sudionici prehrambenog tržišta jednako sudjeluju u poskupljenjima.
DZS-ova prognoza pokazuje da barem na razini promjene cijena poljoprivrednih inputa i proizvođačkih cijena takva ravnoteža ne postoji. Troškovi nabave ključnih dobara i usluga rastu znatno brže od cijena poljoprivrednih proizvoda, a pojedine grane suočavaju se i s njihovim padom. Stoga je opravdano istražiti kako se rast troškova raspoređuje između proizvođača, prerađivača, trgovaca i potrošača.
Treće tromjesečje pokazuje da pritisak nije samo statistička prognoza
Dodatnu potvrdu nepovoljnih kretanja donose podaci DZS-a za treće tromjesečje 2026., objavljeni 13. studenoga. U razdoblju od srpnja do rujna proizvođačke cijene poljoprivrednih proizvoda bile su 0,7 posto niže nego u istom razdoblju prethodne godine, dok su cijene dobara i usluga potrebnih za proizvodnju porasle 12,2 posto. Posebno su snažno porasle cijene energije i maziva, za 55,4 posto, te gnojiva, za 23,8 posto. Istodobno su proizvođačke cijene svinja pale 26,6 posto, a cijene stoke, peradi i stočnih proizvoda u cjelini 3,5 posto.
Takav odnos potvrđuje da problem nije ograničen na godišnju prognozu, nego se već očituje u stvarnim tržišnim kretanjima. Ipak, potrebno je razlikovati rast cijena inputa od rasta ukupnih troškova poslovanja. U poljoprivrednoj proizvodnji važni su i rad, amortizacija strojeva, zakup zemljišta, kamate i investicije, koje navedeni indeks tekućih inputa ne obuhvaća u cijelosti. Stoga se iz razlike između 12,2 posto rasta cijena inputa i 0,7 posto pada proizvođačkih cijena ne može izračunati koliko je poljoprivrednicima smanjena dobit. Može se, međutim, zaključiti da se odnos između prodajnih cijena i cijena ključnih proizvodnih dobara i usluga pogoršao.
Mala gospodarstva imaju najmanje prostora za prilagodbu
Rast proizvodnih troškova ne pogađa jednako sve poljoprivrednike. Velika gospodarstva u pravilu imaju više mogućnosti za zajedničku nabavu, korištenje suvremene mehanizacije, skladištenje proizvoda i pregovaranje s otkupljivačima. Manji proizvođači često su prisiljeni prihvatiti cijene koje određuje tržište, bez mogućnosti odgađanja prodaje ili stvaranja većih zaliha. Njihova ekonomska računica dodatno je osjetljiva kada se rast troškova poklopi s lošijom proizvodnom godinom, nepovoljnim vremenskim prilikama ili slabijim otkupnim cijenama.
Dugoročno, takvi pritisci mogu ubrzati koncentraciju proizvodnje, odustajanje od pojedinih kultura i smanjivanje broja gospodarstava. To ne mora nužno značiti proporcionalan pad ukupne proizvodnje jer veća i produktivnija gospodarstva mogu preuzeti dio tržišta. Međutim, posljedice za ruralni prostor mogu biti znatno šire od same količine proizvedene hrane. Poljoprivreda u mnogim hrvatskim područjima nije samo gospodarska djelatnost, nego i temelj lokalne zaposlenosti, održavanja zemljišta, opstanka obiteljskih gospodarstava i naseljenosti.
Zbog toga se održivost poljoprivrede ne može promatrati isključivo kroz količinu dodijeljenih potpora. Važno je koliko proizvodnja ostaje konkurentna nakon što se potpore uračunaju, povećava li se produktivnost i mogu li gospodarstva ulagati u modernizaciju. Potpora koja kratkoročno pokriva dio troškova može biti opravdana u kriznim okolnostima, ali ne može trajno zamijeniti učinkovitiju proizvodnju, bolju organizaciju tržišta i ulaganja koja smanjuju ovisnost o skupim inputima.
Može li država pomoći bez stvaranja trajne ovisnosti o potporama?
Hrvatska poljoprivredna politika u sljedećem razdoblju morat će odgovoriti na nekoliko povezanih izazova. Jedan je zaštita proizvođača od iznimnih poremećaja na tržištu energije i drugih ključnih inputa. Drugi je poticanje ulaganja koja trajno smanjuju troškove, poput energetski učinkovitije mehanizacije, precizne gnojidbe, sustava navodnjavanja, bolje organizacije skladištenja i udruživanja proizvođača. Treći se odnosi na položaj poljoprivrednika u lancu opskrbe hranom i njihovu mogućnost da pregovaraju o pravednijim ugovornim uvjetima.
Pritom je nužno izbjeći pojednostavljenu pretpostavku da svaka subvencija automatski povećava proizvodnju ili da svako smanjenje cijene u trgovini mora značiti nižu zaradu poljoprivrednika. Učinkovitost javne potpore treba mjeriti njezinim rezultatima, a ne samo brojem korisnika ili ukupnim iznosom isplaćenih sredstava. Ako se nakon višegodišnjeg financiranja proizvodni troškovi ne smanjuju, produktivnost ne raste i tržišni položaj proizvođača ostaje slab, potrebno je preispitati način usmjeravanja ulaganja.
Jednako je važno razviti transparentnije praćenje odnosa između proizvođačkih, otkupnih i maloprodajnih cijena. Takvi podaci omogućili bi preciznije utvrđivanje gdje nastaju najveći troškovi i u kojem se dijelu lanca mijenjaju marže. Bez takve analize javna rasprava često se svodi na međusobne optužbe proizvođača, prerađivača i trgovaca, dok stvarni uzroci tržišnih neravnoteža ostaju nedovoljno objašnjeni.
Hrana može ostati skupa, a domaća proizvodnja postati manje isplativa
Najnoviji statistički podaci upozoravaju na problem koji bi mogao imati dugoročne posljedice za hrvatsko gospodarstvo. Ako se sadašnji odnos cijena nastavi, dio proizvođača suočit će se s dodatnim pritiskom na profitabilnost, osobito u granama u kojima prodajne cijene stagniraju ili padaju. Takav razvoj može odgoditi ulaganja, smanjiti proizvodne kapacitete i povećati osjetljivost domaćeg tržišta na poremećaje međunarodne opskrbe.
Za građane je pritom najvažnije razumjeti da visoka cijena hrane na polici ne jamči održivost domaće proizvodnje. Moguće je istodobno imati nezadovoljne potrošače koji plaćaju skupu hranu i poljoprivrednike koji za svoje proizvode dobivaju nedovoljno da bi bez poteškoća financirali sljedeći proizvodni ciklus.
Upravo zato pitanje cijena poljoprivrednih inputa nije samo problem jednog gospodarskog sektora. Ono se izravno odnosi na prehrambenu sigurnost, regionalni razvoj, konkurentnost domaćeg gospodarstva i dugoročnu stabilnost opskrbe hranom. Hrvatska ne može u potpunosti kontrolirati svjetske cijene energije, gnojiva i poljoprivrednih proizvoda, ali može utjecati na produktivnost svojih gospodarstava, učinkovitost javnih ulaganja i transparentnost tržišnih odnosa.
Podatak da proizvodni inputi poskupljuju 11 posto, a poljoprivredni proizvodi samo 2,2 posto, stoga je mnogo više od statističke razlike. On upozorava na neravnotežu koju hrvatska poljoprivreda, ali ni društvo i država ne može dugoročno ignorirati.
...
Tekst: Vidmir Raič
Infografika: Petar Kolovrat