PETI KRUG: JUGOSLAVENSKO PITANJE I HRVATSKI ODGOVORI
14. Ante Pavelić i politički dokumenti NDH
Godine 1941. hrvatsko državno ime dobilo je vlast, teritorij i institucije, ali unutar poretka nastalog njemačko-talijanskim razbijanjem Jugoslavije. Ustaški režim taj je državni okvir oblikovao kao jednostranačku diktaturu, uveo rasne zakone i izgradio sustav progona i masovnih zločina, dok su Rimski ugovori pokazali koliko je njegova stvarna suverenost bila ograničena.
Zašto su dokumenti važni? Pokazuju da samo postojanje državnih institucija još ne govori kakva je država, odakle proizlazi njezina legitimnost i kakav odnos ima prema vlastitim građanima. Zakonske odredbe NDH omogućuju da se vrlo precizno vidi kako se ideja nacionalne države može spojiti s totalitarnom vlašću, rasnom diskriminacijom i političkim nasiljem.
Zašto su odabrani? NDH je nezaobilazan, ali i najosjetljiviji dio povijesti hrvatske državne ideje. Serijal koji bi pratio samo emancipacijske, demokratske i uspješne oblike državotvorne misli stvorio bi iskrivljenu sliku. Hrvatska povijest mora uključiti i trenutak u kojem je državno ime korišteno za režim potpuno suprotan demokratskim načelima na kojima počiva suvremena Republika Hrvatska.
Ključno pitanje nastavka: Može li se NDH promatrati kao jedan od povijesnih oblika hrvatske državnosti, a istodobno jasno odbaciti politički, rasistički i zločinački karakter ustaškoga režima – i gdje zapravo završava državno ime, a počinje pitanje legitimnosti države?
Travanj 1941.: država nastaje usred vojnoga sloma
Između Banovine Hrvatske iz 1939. i Nezavisne Države Hrvatske iz 1941. postoji svega dvadesetak mjeseci, ali politički ih dijeli gotovo cijela epoha. Vladko Maček hrvatsko je pitanje pokušavao riješiti pregovorom, izbornim legitimitetom i autonomijom unutar preuređene Jugoslavije. Ante Pavelić dolazi na vlast nakon što su Njemačka i njezini saveznici 6. travnja 1941. napali Kraljevinu Jugoslaviju i u nekoliko dana uništili njezin vojni i politički poredak. Njemački predstavnici najprije su pokušavali pridobiti upravo Mačeka za proglašenje hrvatske države pod osovinskim okriljem. Kada je on takvu mogućnost odbio, oslonili su se na ustaški pokret. Slavko Kvaternik 10. travnja preko zagrebačkoga radija, u ime Ante Pavelića koji se tada još nalazio u Italiji, proglašava Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Ta činjenica od početka određuje političku narav novoga poretka. NDH nastaje istodobno s njemačkom vojnom invazijom i razbijanjem Jugoslavije te svoju vlast može uspostaviti zahvaljujući pobjedi sila Osovine. Pavelić u Zagreb dolazi iz Italije, gdje je njegov pokret godinama djelovao uz potporu fašističkoga režima. Ubrzo preuzima položaj poglavnika, imenuje vladu i ustaški pokret pretvara u jedinu dopuštenu političku organizaciju. Time se hrvatsko državno pitanje radikalno odvaja od demokratske tradicije Radićeva HSS-a i Mačekova izbornog legitimiteta. Umjesto mandata dobivenoga na izborima, politička se vlast temelji na revolucionarnom ustaškom pokretu i vojnoj pobjedi njegovih vanjskih pokrovitelja.
Od Starčevića do Pavelića: kontinuitet imena, prekid političkoga sadržaja
Ustaški pokret predstavljao se kao baštinik pravaške državotvorne tradicije. Pozivao se na Antu Starčevića, hrvatsko državno pravo i cilj potpune neovisnosti. Ustaška načela iz 1933. hrvatsku su naciju predstavljala kao samosvojnu političku zajednicu čiji je krajnji cilj vlastita država, a Bosnu i Hercegovinu uključivala su u zamišljeni hrvatski povijesni i nacionalni prostor.
Međutim, politički sadržaj države uspostavljene 1941. bitno se razlikovao od liberalnih sastavnica Starčevićeve misli, Radićeva demokratskog republikanizma i Mačekove parlamentarne strategije. Pavelić je vlast koncentrirao u svojim rukama, političke stranke bile su raspuštene, politička oporba uklonjena, a zakonodavstvo se oblikovalo odozgo kroz poglavnikove zakonske odredbe i aparat jednostranačke države. Hrvatski državni sabor sazvan 1942. činili su pozvani, a ne slobodno izabrani predstavnici i nije predstavljao stvarno središte političke vlasti. Sve ključne odluke ostajale su u rukama Pavelića i režimskog aparata.
Za razumijevanje NDH važniji su njezini zakoni nego propagandni govori o tisućljetnom hrvatskom snu. Već u prvim tjednima režim je izgradio pravni okvir totalitarne države
Zato se pravaška ideja nacionalne samostalnosti i ustaško ostvarenje države mogu povezati samo ako istodobno vidimo njihov duboki politički raskid. Državno ime postoji, ali liberalno pravo zamjenjuje diktatura. Narodna suverenost zamjenjuje se poglavnikovom vlašću. Politički pluralizam zamjenjuje jedna organizacija. To je jedna od ključnih lekcija ovog nastavka: ista riječ – država – može označavati vrlo različite političke poretke.
Država bez stvarne strateške samostalnosti
Najveća kontradikcija NDH sadržana je već u njezinu imenu. Režim je samostalnost proglasio svojim najvećim povijesnim ostvarenjem, ali je država od prvoga dana bila snažno ovisna o nacističkoj Njemačkoj i fašističkoj Italiji. Na njezinu su području djelovale njemačke i talijanske snage, dvije su sile dijelile vlastite zone interesa, a vanjska politika Zagreba slijedila je osovinski poredak. NDH je pristupila Trojnom paktu i sudbinu dugoročno vezala uz Hitlerovu Njemačku i Mussolinijevu Italiju.
Najbolji dokaz te ograničene suverenosti bili su Rimski ugovori od 18. svibnja 1941. Pavelić i Mussolini njima su uredili odnose Italije i NDH, ali je cijena talijanskoga pokroviteljstva bila iznimno visoka. Italija je dobila Sušak, dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara, velik dio Dalmacije, niz jadranskih otoka i druga područja, dok je dodatni dio teritorija stavljen pod posebna vojna ograničenja. NDH se odrekla značajnije ratne mornarice na Jadranu, a Italija je preuzela jamstvo njezine političke neovisnosti.
To je jedan od velikih paradoksa ustaške državotvorne politike. Pokret koji je desetljeće gradio legitimitet na zahtjevu za cjelovitom i samostalnom Hrvatskom preuzeo je vlast u trenutku kada je dio hrvatskoga jadranskog prostora ustupljen državi koja mu je omogućila dolazak na vlast. Hrvatska enciklopedija navodi da su Rimski ugovori izazvali snažno ogorčenje hrvatskoga stanovništva i bili ozbiljan udarac režimu.
S političkoga stajališta to otvara vrlo precizno pitanje: koliko država može biti neovisna ako ključne odluke o njezinu teritoriju, vojsci i vanjskoj politici ovise o volji stranih sila?
Zakonske odredbe pokazuju kakva je država izgrađena
Za razumijevanje NDH važniji su njezini zakoni nego propagandni govori o tisućljetnom hrvatskom snu. Već u prvim tjednima režim je izgradio pravni okvir totalitarne države. Zakonska odredba za obranu naroda i države stvorila je vrlo širok prostor represije protiv osoba označenih kao ugroza režimu. Krajem travnja slijedi skup rasnih odredbi, uključujući zakone o državljanstvu, rasnoj pripadnosti te „zaštiti arijske krvi i časti hrvatskoga naroda“. Njima je rasna ideologija postala dio državnoga prava, prema nacističkom modelu.
To je prijelomna točka u našem feljtonu. Kod Radića smo pratili državu čiji legitimitet proizlazi iz narodne volje; kod Mačeka instituciju autonomije stvorenu političkim sporazumom; kod Pavelićeva režima zakon postaje instrument određivanja tko pripada političkoj i rasnoj zajednici, a tko može biti iz nje izopćen.
Židovi i Romi postaju mete rasnoga zakonodavstva i sustavnoga progona, dok je srpsko stanovništvo izloženo širokom sustavu diskriminacije, progona, prisilnih preseljenja i masovnih zločina. Ustaške su vlasti uspostavile mrežu logora, među kojima je najveći i najozloglašeniji bio kompleks Jasenovac. Ondje su ubijani Srbi, Židovi, Romi, kao i Hrvati, muslimani i drugi protivnici režima. Progon i masovno nasilje postali su sastavni dio načina na koji je vlast provodila svoj nacionalni i politički program.
Jasenovac nije dodatak priči o NDH, nego dio njezina sustava
U javnim polemikama o NDH ponekad se pokušava odvojiti „ideju hrvatske države“ od zločina ustaškoga režima kao da se radi o dvjema gotovo zasebnim povijestima. Takva interpretacija ne odgovara strukturi same vlasti. Logori, rasni propisi, represivni aparat i masovni zločini nastajali su djelovanjem institucija režima i predstavljali dio političkoga sustava koji je Pavelić uspostavio.
Jasenovac je posebno važan upravo zato što ga nisu organizirale njemačke okupacijske vlasti kao vanjski dodatak domaćoj upravi, nego vlasti NDH. Sustav logora korišten je za zatvaranje i ubijanje ljudi definiranih kao rasni, nacionalni ili politički neprijatelji. Američki Memorijalni muzej holokausta Jasenovac opisuje kao najveći kompleks logora koji je ustaški režim uspostavio na području svoje države te navodi desetke tisuća ubijenih Srba, Židova, Roma i političkih protivnika režima.
Ta činjenica ima izravnu važnost za pitanje državotvornosti. Država se ne određuje samo prema tome ima li zastavu, granice, ministre i diplomatska predstavništva. Određuje se i prema tome kako koristi svoju vlast. Režim NDH koristio je državni aparat i za institucionalizirano isključivanje, deportacije i masovno nasilje. Zato povijesna analiza državnosti mora uključivati pitanje odgovornosti države.
Tko je NDH dao politički mandat?
Za naše praćenje razvoja hrvatske političke ideje ovo je možda najvažnije pitanje. Radićev pokret desetljećima je gradio tezu da hrvatskom političkom voljom može raspolagati samo hrvatski narod. HSS je na izborima tijekom tridesetih godina pokazao da iza njega stoji ogromna većina hrvatskih birača, a Maček je upravo tim mandatom 1939. pregovarao o Banovini Hrvatskoj.
Ustaški pokret takvu masovnu demokratsku legitimaciju prije 1941. nije imao. Bio je relativno malobrojna revolucionarna i teroristička organizacija, velikim dijelom organizirana u emigraciji. Njemački predstavnici u travnju 1941. upravo su zbog političke snage HSS-a najprije pokušavali pridobiti Mačeka. Njegovo odbijanje otvorilo je prostor Paveliću.
To ne znači da proglašenje hrvatske države u proljeće 1941. među dijelom hrvatskog stanovništva nije izazvalo zadovoljstvo zbog sloma omražene centralističke Jugoslavije. Upravo razlikovanje tih dviju pojava važno je za ozbiljnu historiografiju. Jer, želja dijela stanovništva za vlastitom državom i podrška konkretnom ustaškom režimu nisu ista politička činjenica.
Režim je u vrlo kratkom roku sam pokazao razliku između njih. Ukidanjem političkoga pluralizma onemogućio je da se stvarna volja stanovništva uopće slobodno izmjeri.
Državno ime i sadržaj države
Upravo se tu nalazi središnja tema ovoga nastavka. Hrvatska nacionalna politika desetljećima je razvijala zahtjev za vlastitim političkim subjektivitetom. Kada se 1941. pojavila država koja je u svom nazivu nosila hrvatsko ime i neovisnost, činilo se da je jedan stoljetni politički zahtjev dobio institucionalni oblik. Međutim, institucije koje su taj oblik ispunile sadržajem bile su totalitarne, rasno diskriminacijske i snažno ovisne o silama Osovine.
Zbog toga pitanje NDH ne može završiti raspravom je li ona „bila država“. Mnogo je važnije pitati kakva je država bila, na čemu je počivala njezina vlast i koliko je raspolagala stvarnom suverenošću.
Formalna državnost i demokratska legitimnost dvije su različite kategorije. NDH je imala vladu, teritorijalni aparat, zakone, ministarstva, vojsku i određene međunarodne odnose. Istodobno je nastala u osovinskom razbijanju Jugoslavije, njezin je teritorij bio pod snažnim njemačkim i talijanskim vojnim utjecajem, dijelovi hrvatskoga prostora bili su ustupljeni Italiji, a unutarnja politika temeljila se na diktaturi i represiji. Riječju, državni oblik, dakle, sam po sebi ne proizvodi političku legitimnost.
Pavelićeva država i Starčevićevo pravo
Ustaški režim često je posezao za Starčevićem kao simboličkim pretkom, ali upravo ovdje treba primijeniti metodu koju smo koristili kroz cijeli feljton: razlikovati autora od kasnijih političkih prisvajanja njegova imena.
Starčevićev nacionalizam imao je isključive i problematične sastavnice, osobito u polemičkom odnosu prema Srbima, ali je istodobno sadržavao liberalne ideje narodnoga suvereniteta, političke slobode i prava. Pavelićev sustav 1941. uvodi jednostranačku diktaturu i institucionalizira rasnu diskriminaciju. Ustaški pokret zato uzima određene elemente pravaške tradicije – prije svega ideju pune hrvatske državne samostalnosti – i uklapa ih u sasvim drukčiji autoritarni i fašistički politički sklop.
Upravo je ovo dobar primjer zbog čega se intelektualne genealogije moraju koristiti oprezno. Politička ideja može tijekom vremena mijenjati značenje. Kasniji pokret može se proglasiti nasljednikom nekog autora, a istodobno njegovu misao radikalno preoblikovati, a sve to sukpa znači da državotvorna tradicija nikada nije jedna ravna linija.
Sabor bez parlamentarne demokracije
Režim je 1942. sazvao Hrvatski državni sabor, što je propagandno predstavljeno kao obnova stare hrvatske parlamentarne tradicije. Međutim, zastupnici nisu izabrani na slobodnim višestranačkim izborima. Sabor se sastao svega nekoliko puta i nije postao stvarno zakonodavno središte države. Pavelić je zadržao ključnu političku moć, a od kraja 1942. Sabor se više nije sastajao.
Tu se ponovno pokazuje razlika između simbola institucije i njezina stvarnog političkog sadržaja. Ime „Sabor“ povezivalo je režim sa stoljetnom hrvatskom političkom tradicijom, ali parlamentarna institucija vrijedi upravo onoliko koliko može predstavljati birače, donositi zakone i kontrolirati izvršnu vlast.
U NDH je odnos bio obrnut: izvršna i politička vlast režima kontrolirala je instituciju koja je trebala izgledati kao predstavničko tijelo, što je važna lekcija i za suvremeno razumijevanje državnosti. Bjelodano je da institucije nisu demokratske zato što nose povijesna imena. Demokratskima ih čini način na koji nastaju i ograničavaju vlast.
Raspad talijanskoga savezništva i još veća ovisnost o Njemačkoj
Kapitulacija Italije u rujnu 1943. omogućila je NDH da poništi Rimske ugovore i proglasi povrat područja koja je Italija prethodno anektirala. Na prvi pogled to je izgledalo kao jačanje teritorijalne cjelovitosti države, ali odnos snaga na terenu sve je više ovisio o njemačkoj vojsci. Rat s partizanskim pokretom širio se, velik dio teritorija izmicao je stabilnoj kontroli režima, a njemačka vojna prisutnost postajala je sve snažnija.
Tada se pojavljuje još jedan zanimljiv trenutak: pokušaj ministara Mladena Lorkovića i Ante Vokića 1944. da NDH prebace na stranu zapadnih Saveznika. Taj pokušaj pokazuje da je i dio ustaškoga vrha razumio kako je nastavak veze s Hitlerom postao put prema katastrofi. Pavelić je njihove planove ugušio, dao ih uhititi, a poslije su ubijeni. Time je režim svoju konačnu sudbinu još čvršće vezao uz Treći Reich. U svibnju 1945. slom Njemačke značio je i slom NDH. Država čiji je međunarodni položaj od početka počivao na osovinskoj pobjedi nestala je s porazom toga poretka.
Dvije hrvatske državne legitimacije u istom ratu
Dok je NDH djelovala pod Pavelićevim režimom, na drugoj strani rata razvijao se partizanski pokret koji je postupno stvarao vlastite institucije. ZAVNOH, osnovan 1943., postao je političko predstavništvo antifašističkoga pokreta u Hrvatskoj, a na Trećem zasjedanju 1944. proglašen je vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom te nositeljem suvereniteta Demokratske Hrvatske unutar buduće federativne Jugoslavije.
Tu se u hrvatskoj povijesti Drugoga svjetskog rata pojavljuju dvije potpuno različite koncepcije političke legitimnosti. Jedna počiva na ustaškom režimu, osovinskom međunarodnom poretku i totalitarnoj vlasti. Druga nastaje unutar komunistički predvođenoga antifašističkog pokreta i vodi prema federalnoj Hrvatskoj u obnovljenoj Jugoslaviji.
Ni druga tradicija neće poslije proizvesti liberalnu višestranačku demokraciju, jer komunistička vlast će nakon rata uspostavit vlastiti jednostranački sustav i represiju. Ali u pitanju suvremenoga hrvatskog ustavnog kontinuiteta razlika je nedvosmislena.
Današnji Ustav Republike Hrvatske u svojim Izvorišnim osnovama temelje državne suverenosti tijekom Drugoga svjetskog rata izrijekom veže uz odluke ZAVNOH-a nasuprot proglašenju NDH. Nedvojbeno, to je pravno-politički odgovor suvremene hrvatske države na pitanje kontinuiteta.
Je li NDH bila ostvarenje stoljetnoga sna o hrvatskoj državi?
U političkoj propagandi ustaškoga režima upravo se tako predstavljala, navodno, kao konačno ostvarenje dugotrajne hrvatske težnje prema samostalnosti. Povijesna analiza zahtijeva precizniju formulaciju.
Godine 1941. doista nastaje politička tvorevina koja nosi hrvatsko državno ime, ima vlastite institucije i prekida pripadnost jugoslavenskoj državi. Taj element objašnjava zašto je dio hrvatskoga stanovništva sam čin proglašenja mogao doživjeti kao nacionalno oslobođenje nakon iskustva centralističke Kraljevine Jugoslavije.
Ali država se ubrzo pokazala kao sasvim konkretan politički sustav: režim jedne organizacije, pod snažnim njemačkim i talijanskim utjecajem, s rasnim zakonodavstvom, logorima i masovnim progonom dijela stanovništva. Rimski ugovori dodatno su pokazali koliko je deklarirana neovisnost odstupala od stvarne sposobnosti samostalnog odlučivanja o vlastitom teritoriju.
Zato pojmove želja za hrvatskom državom i ustaški projekt NDH treba analitički razdvojiti. Prvo je povijesni politički proces s mnogo različitih ideoloških tradicija. Drugo je jedan specifičan, fašistički i totalitarni pokušaj da se ta ideja ostvari u okolnostima Drugoga svjetskog rata.
Izjednačavanje tih dviju stvari jednako loše objašnjava i hrvatsku državotvornu tradiciju i samu NDH.
Država kao cilj koji opravdava politički sadržaj, makoliko on bio dvojben
Ustaški projekt pokazuje jednu od najopasnijih mogućnosti svake državotvorne ideologije: uvjerenje da je stjecanje države toliko velik povijesni cilj da način na koji se država stvara i vlada ljudima postaje sekundaran.
Kada se takva logika prihvati, državno ime može postati opravdanje za ukidanje slobode, progon protivnika i definiranje dijela stanovništva kao manje vrijednog ili politički nepoželjnog. U NDH upravo se to dogodilo. Nacionalni cilj i revolucionarna ideologija dobili su prednost pred univerzalnim pravima ljudi koji su živjeli na teritoriju države.
To je možda najvažniji razlog zbog kojega ovaj nastavak pripada feljtonu o knjigama i dokumentima koji su stvarali Hrvatsku. Povijest državnosti ne sastoji se samo od ideja koje treba naslijediti. Sastoji se i od iskustava prema kojima se buduća država mora definirati negativno – jasno određujući kakva država želi izbjeći postati.
Suvremena Republika Hrvatska upravo zato u ustavnom smislu svoju državnu legitimaciju u Drugome svjetskom ratu veže uz ZAVNOH, a ne uz NDH, te vlast definira kao vlast naroda kao zajednice slobodnih i ravnopravnih državljana.
Možemo li odvojiti ideju države od režima koji ju je nosio?
To je ključno pitanje ovoga nastavka, a odgovor traži dvije razine.
Možemo razlikovati povijesnu težnju hrvatskoga naroda za političkom samostalnošću od ustaškoga režima koji je 1941. preuzeo hrvatsko državno ime. Ali NDH kao konkretna povijesna država ne može se odvojiti od režima koji ju je stvorio i vodio.
Pavelić nije bio samo čelnik jedne stranke koja je privremeno upravljala neutralnim državnim aparatom. Ustaški je pokret oblikovao ustroj NDH, njezino zakonodavstvo, političke institucije, represivni sustav i odnos prema nacionalnim i rasnim skupinama. Upravo zato rasni zakoni, logori i politički teror pripadaju povijesti te države jednako kao ministarstva, granice i zastava.
Istodobno, hrvatska državotvorna misao ima mnogo širu genealogiju od ustaštva. Ona obuhvaća Starčevićevo pravo na samostalnost, Radićevu narodnu suverenost, Mačekovu demokratsku autonomiju, antifašističku obnovu hrvatske državnosti u ZAVNOH-u i naposljetku višestranačku demokratsku odluku građana 1990. i 1991.Upravo ta širina omogućuje jasnu povijesnu distinkciju bez potrebe za poricanjem bilo kojega dijela prošlosti.
Zašto politički dokumenti NDH pripadaju serijalu o knjigama koje su stvarale Hrvatsku?
Zato što pokazuju da državnost bez demokratske legitimnosti, ljudskih prava i stvarne suverenosti može imati formu države, ali proizvesti politički poredak suprotan emancipacijskom smislu državnosti.
Zakonske odredbe iz 1941. omogućuju nam da pratimo kako se režimska ideologija pretvorila u pravni sustav. Rimski ugovori pokazuju granice stvarne neovisnosti. Rasni zakoni otkrivaju vrijednosni temelj poretka. Ustroj vlasti pokazuje koncentraciju moći u rukama poglavnika. Logorski sustav pokazuje posljedice takve države za ljude koje je proglasila neprijateljima.
Zato je ovo možda i najvažniji korektiv cijeloga feljtona.
Od Vitezovića nadalje pratimo autore koji su zamišljali prostor, stvarali nacionalno pamćenje, standardizirali jezik, formulirali političko pravo i organizirali demokratski narod. NDH pokazuje da se sve te sastavnice mogu zloupotrijebiti kada se nacionalna država odvoji od slobode građana i ograničenja vlasti.
Suvremena hrvatska državnost zato nije samo odgovor na pitanje ima li Hrvatska pravo biti država? Ona mora sadržavati i odgovor na mnogo zahtjevnije pitanje, a ono glasi - kakva Hrvatska ima pravo biti država? Iskustvo 1941.–1945. čini taj odgovor bitno jasnijim.
Sljedeći nastavak: ZAVNOH – odluke o državnosti Hrvatske 1943.–1944.
Kako je unutar antifašističkog pokreta tijekom Drugoga svjetskog rata oblikovana alternativna hrvatska državna legitimacija, zašto je ZAVNOH Hrvatsku proglasio političkom jedinicom s vlastitim suverenitetom i kako su njegove odluke postale jedna od ustavnih poveznica prema suvremenoj Republici Hrvatskoj.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Petar Kolovrat