Sociološki i politološki diskurs o umjetnoj inteligenciji danas se sve češće koncentrira na pitanje hoće li čovječanstvo postati žrtva vlastite tehnološke genijalnosti. Eliezer Yudkowski i Nate Soares, autori knjige sugestivnog naslova “Ako je itko napravi, svi će umrijeti”, podižu uzbunu tvrdeći da će razvoj umjetne superinteligencije nužno dovesti do propasti čovječanstva. Njihova teza ne polazi od obične distopijske fikcije, nego od uvjerenja da tehnologija, kada jednom nadmaši ljudsku sposobnost samoregulacije i kontrole, neizbježno postaje samostalni akter povijesti.
Politološki horizonti moći, kontrole i suvereniteta
S gledišta politologije, pitanje umjetne superinteligencije nadilazi tehnički problem programiranja i postaje pitanje moći. Ako se tehnologija razvije do razine u kojoj nadmašuje ljudsku racionalnost, pitanje tko će je kontrolirati postaje gotovo apsurdno. Niti jedna država, međunarodna organizacija ili globalni poredak ne bi mogli dugoročno monopolizirati nadzor nad entitetom koji ima superiorne kognitivne sposobnosti. U tom smislu, superinteligencija prijeti ukidanjem samog pojma političkog suvereniteta, jer moć donošenja odluka prelazi iz ruku ljudi u sferu stroja koji ne poznaje ograničenja vremena, prostora ili ljudske slabosti.
Strah od dehumanizacije
Sociološki gledano, Yudkowskijeva i Soaresova upozorenja prodiru u samu srž pitanja identiteta i ljudske egzistencije. Ako se čovjek više ne može definirati kao najinteligentnije biće na Zemlji, dolazi do puknuća antropocentrične vizije svijeta koja je temelj modernih društava. Superinteligencija postaje “drugi” koji nije samo prijetnja radu ili privatnosti, nego i samom značenju ljudskosti. Taj strah može proizvesti kolektivnu psihozu, nalik na religijske eshatologije u kojima apokalipsa dolazi kao kazna za ljudsku oholost.
Ubrzanje tehnologije između nade i katastrofe
Autori upozoravaju da će se razvoj umjetne inteligencije ubrzavati jer su financijska ulaganja u taj sektor bez presedana. Kapital, potaknut logikom tržišta, ne poznaje moralne dileme, već slijedi obećanje profita i kontrole. Međutim, upravo ta dinamika stvara začarani krug: što više ulažemo u razvoj AI-ja, to manje vremena ostaje za uspostavu sigurnosnih i etičkih okvira. Politološki gledano, to znači da se čovječanstvo kreće prema tehnologiji koja bi mogla ukinuti samu politiku, dok sociološki gledano, ulazimo u razdoblje u kojem društva možda neće imati vremena ni sposobnosti da se adaptiraju na promjene koje nadolaze.
Prijetnja i iskušenje
Esej Yudkowskog i Soaresa zapravo je manifest egzistencijalnog straha suvremenog čovjeka koji, svjestan vlastite tehnološke moći, istodobno naslućuje da bi ona mogla poništiti samu njegovu opstojnost. Politološki, riječ je o pitanju tko će upravljati svijetom kada inteligencija više ne bude ljudska, a sociološki o tome kako će se redefinirati pojam ljudskosti u uvjetima kada “drugi” postane pametniji od nas. Iako njihove tvrdnje djeluju radikalno, one otvaraju nezaobilaznu raspravu: nije li možda sama ideja o superinteligenciji ogledalo našeg straha pred vlastitim ambicijama? I ne pokazuje li ona, više nego što prijeti, da čovječanstvo nikada nije bilo u stanju kontrolirati posljedice svojih najodvažnijih otkrića
Hrvatska i Europa pred izazovom regulacije umjetne inteligencije
U europskom kontekstu rasprava o umjetnoj inteligenciji najčešće se vodi u okvirima pravne regulative i etičkih standarda. Europska unija već je usvojila AI Act, prvi sveobuhvatni zakon kojim se pokušava postaviti granice uporabe umjetne inteligencije, klasificirati rizike i spriječiti zlouporabe. No taj pravni okvir, iako pionirski, u osnovi je prilagođen današnjim sustavima umjetne inteligencije, a ne hipotetskoj superinteligenciji koja bi mogla nadmašiti čovjeka. U tom smislu, EU se nalazi u paradoksu: nastoji biti globalni regulator tehnološke etike, ali istodobno zaostaje za Sjedinjenim Državama i Kinom u samom razvoju.
Za Hrvatsku, koja je dio europskog tehnološkog prostora, ključna dilema nije hoće li sama razviti superinteligenciju, već kako će se postaviti prema tuđim rješenjima. U zemlji koja i dalje pokušava digitalizirati javnu upravu i sustave prometne sigurnosti, strah od superinteligencije djeluje pomalo apstraktno. No upravo zato je opasnost stvarnija: mala i srednja društva, poput hrvatskog, mogu postati “kolateralna žrtva” odluka donesenih drugdje. Ako superinteligenciju stvore američke ili kineske korporacije, njezin će utjecaj na europska društva, uključujući Hrvatsku, biti posredovan političkim i geopolitičkim interesima velikih sila.
Europski pokušaji uspostavljanja etičkog okvira ujedno otkrivaju i sociološku dimenziju – u društvima poput hrvatskog, koja su nedavno prošla kroz procese tranzicije, članstva u EU i uvođenja eura, tehnologija se doživljava istodobno kao prijetnja i šansa. Superinteligencija bi mogla biti doživljena kao još jedan val “modernizacije izvana”, koji prijeti oduzimanjem autonomije, ali i kao potencijalna prilika za ubrzani razvoj. Ta ambivalentnost možda najbolje odražava stanje europskih društava: između želje za kontrolom i spoznaje da kontrola izmiče upravo onima koji bi je trebali osigurati.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI Generirano