Ljubav prema domovini i želja da razotkrijem istinu nagnaše me pisati s nakanom da prikupljajući što je rasuto uklanjam zabune, rasvjetljujem nejasnoće i pokazujem zablude… Pronađeš li da sam odveć lutao po pretpostavkama, ili da sam se poslužio nevjerojatnima, to je iznudila želja da štogod istrgnem iz nejasnoća i da tebi udovoljim. Ako si dobrohotan, nećeš zamjeriti. Pretpostavke pak uzmi kao takve. Preokreneš li ih nabolje, bit ću ti zahvalan (Ivan Lucius Lučić, O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske, prijevod s latinskog Bruna Kuntić Makvić)
Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo? Kao što osobna iskaznica ne govori puno o vlasniku, tako niti šturi podaci iz povijesnih knjiga i udžbenika ne govore sve o jednom narodu. Da bismo razumjeli sami sebe i zaštitili se od zaborava, izgradili smo svojevrsni arhiv pamćenja u kojemu su pohranjeni podaci nalik na DNK živog bića. Možemo ga zamisliti kao obiteljski album odabranih fotografija, ili kao jedan od šesterokuta u beskonačnoj galeriji Borgesove Babilonske knjižnice. Ljudi koji brinu za taj arhiv jesu Čuvari pamćenja, magistri memoriae.
Kruna iz anžuvinskog doba, sredina 14. stoljeća, Zadar, Stalna izložba crkvene umjetnosti (iz Crkve sv. Šime)
Jedna od određujućih ideja u našem arhivu, koja se provlači kroz čitavu hrvatsku povijest, odnosi se na zasnivanje državne zajednice i njezinu političku afirmaciju na prostoru između Jadranskoga mora i Panonske nizine. To je područje bivšega Rimskog Carstva koje će usprkos podjele (395.) i propasti zapadnoga dijela (476.) ostati politički i civilizacijski uzor za sve nasljednike, kako na Zapadu (Rim), tako i na Istoku (Konstantinopol). Oni barbarski, poludivlji ratnici koji sa slika Celestina Medovića ili Otona Ivekovića zadivljeno promatraju plavu morsku pučinu i otoke u daljini, u novoj su domovini zatekli jedan stari, već urušeni svijet (mundus senescit, kazuju onodobne kronike), ali prožet mladom, vitalnom vjerom, na čijim smo zasadama naučili biti dijelom velike europske obitelji.
Kraljevstvo, isprva u svojoj stvarnoj, povijesnoj manifestaciji, a potom kao ideja koja u sebi sadrži jezgru političkog opstanka, ne prestaje biti središnja misao hrvatske političke stvarnosti i promišljanja sve do 20. stoljeća. Iskustvo koje smo stekli na tome putu neobično je bogato: učili smo se organizaciji društva i države zasnovanima na rimskom pravu i porukama evanđelja; suživotu s drugim narodima u različitim političkim konstelacijama i unijama; parlamentarnom dogovaranju (uz pokoji „vritnjak“), ali i oružanom otporu tiraniji. Čitavo to vrijeme, ideja kraljevstva nas je nosila i pomogla nam je preživjeti stoljeća kontinuiranih ratova, podjela i nesigurnog života na granici, s Vojnom krajinom koja nije utrnula sve do 1881. godine.
Višeslavova krstionica, 9. stoljeće, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split
Pojam kraljevstva (regnum) ima, dakako, i svoju mitsku dimenziju, koja u sebi sadrži ne samo povijesne, već i biblijske, eshatološke, pa i romantičke konotacije koje su figuri kralja (rex) podarile svojevrsnu mistiku i odredile ga kao jedan od arhetipskih simbola u europskoj povijesti. Svaki je kralj nasljednik Božjeg pomazanika Davida s jedne, i kralja Artura s druge strane. Okružen je svojim pratiocima – vitezovima Okrugloga stola i dvorskim damama; njegova je prijestolnica Camelot – gnijezdo uljudbe, umjetnosti i mudrosti. No, više od samoga kralja, koji je obilježio tek dio stvarne hrvatske povijesti u razdoblju između 10. i 12. stoljeća, sadržaj ove izložbe odnosi se na tu upornu, žilavu ideju koja je preživjela posljednjega Trpimirovića i nadahnula Ivana Lučića (1604.-1679.), oca hrvatske historiografije, da više od pet stoljeća nakon što je kraljevstvo nestalo napiše De regno Dalmatiae et Croatiae, dajući zamah borbi za politički opstanak u novovjekoj Europi. Kroz sve virove 19. i 20. stoljeća, ta nas je borba dovela do 1991. i neovisne Republike Hrvatske. Živimo republiku, ali u početku, ipak, bijaše kraljevstvo.
Izložba povodom 1100. obljetnice kraljevstva, krunski događaj jubilarne godine, podijeljena je na tematske cjeline, osmišljene u skladu s dominantnim povijesnim, društvenim i kulturnim fenomenima. Iz dvorane u dvoranu, naglasak je na pravnom i simboličkom kontinuitetu kraljevstva, koji nam dopušta pratiti ideju državnosti kroz stoljeća, od nastanka hrvatske države i narodnih vladara u ranome srednjem vijeku do izbora tuđih dinastija u nadolazećim razdobljima. Ona se manifestira u različitim kategorijama, koje nisu neminovno jednako i istovremeno zastupljene: narod (GENS / POPULUS), vjera (RELIGIO), jezik (LINGUA), skup običaja (MOS MAIORUM / TRADITIO), nacija (NATIO). Povijesni slijed koji na taj način želimo pratiti otkriva specifični „mentalitet“ hrvatske državnosti. On se očituje u trajnoj pripadnosti „imperijalnim nad-strukturama“ (Rimska Crkva, Franačko Carstvo, Bizant, Habsburška monarhija), a takvo nas je političko i civilizacijsko naslijeđe pripremilo za sudjelovanje u današnjoj europskoj zajednici nacija.
„Mitski“ status 925. godine, na koju se izložba poziva, potvrdili su naši preci prije stotinu godina, kada je diljem hrvatskih zemalja obilježena tisućita obljetnica kraljevstva. Ne želeći zaostati za njima, uvjereni da u neovisnoj državi, rođenoj iz žrtve svih koji su dali živote za nju imamo dodatni razlog – i obavezu – iznova podsjetiti na dugu tradiciju koja crpi snagu duboko iz nama dodijeljenog komada zemljine kore, pozivamo vas da zajedno budemo Čuvari pamćenja. Naša je želja da svi posjetitelji izložbe nanovo prožive taj izazovni, često mukotrpni, ali ustrajan hod kroz više od tisuću godina povijesti. Na početku toga puta bijaše kraljevstvo.
...
Tekst: Dino Milinović
Foto: Galerija Klovićevi dvori