Ah, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj;
Sve želja želju guši,
A uzdah – uzdisaj.
I u tom sva ti bajna
Života kipi slast:
Na trnu si mi cvao
I u blato ćeš past!
I što smo, srce moje,
Obilazili svud,
Sve kapale su suze
I krvca uzalud.
Ah, svagdje vara oko,
Što lažni veze san,
I slatko poji nadom
Sve – što je utaman!
Pa kad je čemer ljuta
Prenasitila grud:
Je l’ igra sve to kruta,
Il ljudski privid lud,
Gdje nema nigdje svjetla,
A vjera časom mre:
Ah, srca gdje tu nema,
Ni žarke krvi, ne…
Ej, onda vidjeh vilu
Na ljudski saći put –
I žedne usne moje
Cjelivahu joj skut.
S oblaka pjesan začuh,
Da život nije san,
I ljubav da je sunce
U vječni majski dan.
Ti, milosrdna laži,
Što lanuo te raj!
Gle, omamno li sine
Tvoj kratki, kratki sjaj.
Il otrov je il melem
Taj biser s oka tvog?
– Ah, ko vjerovat može,
Tog silno voli Bog!
Pa u srce kad spomen
Svoj nokat rine ljut,
A pjesma – čedo njeno –
Ko divlja kida put,
U strahu samo pitam:
Zar to su tvoji sni?
A nešto u njoj jeca
I šapće: – To si ti!
Sve, sve je sanja pusta,
Sve umišljeni raj,
Gdje suza suzu guši,
A uzdah uzdisaj.
A ti si harfa samo,
Kroz koju tuži svijet,
I sve je tvoje cvalo
Za pogrebnički cvijet! –
Ni mislit mi se neće,
Sve pepeo gledam svud,
On zasuo je cvijeće
I zapunio grud…
A preko njega strujne
Kadikad čudan šum;
To katkad cvili srce,
A ruga mu se um.
Vienac, 1891.
Silvije Strahimir Kranjčević, hrvatski pjesnik (Senj, 17. II. 1865 – Sarajevo, 29. X. 1908). Zbog buntovna vladanja nije maturirao u senjskoj gimnaziji pa je potkraj 1883. dva mjeseca pohađao senjsko sjemenište, a zatim još šest mjeseci rimski Collegium Germanicum-Hungaricum. Zahvaljujući intervenciji i stipendiji biskupa J. J. Strossmayera, koji mu je pomogao i pri upisu na učiteljski tečaj, riješio se neželjena svećeničkoga poziva. Nakon povratka iz Rima neko je vrijeme boravio u Zagrebu, gdje se družio s književnicima pravaške političke orijentacije i pripremao svoju prvu zbirku Bugarkinje (1885). Budući da nije dobio učiteljsko mjesto u Senju, 1886. otišao je službovati u Bosnu. Radio je u školama u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu. U Sarajevo, gdje je proveo ostatak života, stigao je 1893. na poticaj K. Hörmanna, austrougarskog povjerenika za kulturu. Hörmann je pokrenuo književni časopis Nada, koji je trebao biti režimskim listom na području BiH, ali je pravi urednik bio Kranjčević, koji je, u devet godina koliko je Nada izlazila (1895–1903), stvorio najutjecajniji i, po općem uvjerenju, najbolji južnoslavenski književni časopis na prijelazu stoljeća. Bez nacionalne i poetičke isključivosti Kranjčević je pozivao ne samo bosanske nego i vodeće hrvatske i srpske književnike (i »mlade«, pristaše moderne, i »stare«, koji su zagovarali »narodni duh« u književnosti), a zahvaljujući već stečenu autoritetu u tome je uglavnom i uspijevao. U Nadi je Kranjčević objavio i većinu svojih književnokritičkih napisa. Pošto se Nada ugasila, Kranjčević je 1904. bio postavljen za ravnatelja trgovačke škole. God. 1898. objavljene su mu Izabrane pjesme, koje su ga promovirale u vodećega hrvatskoga pjesnika. Treća zbirka Trzaji objavljena je 1902., a posmrtno je 1908. objavljeno i divot-izdanje Pjesama, koje Kranjčević nije dospio prirediti.
Kritika je nepodijeljena u ocjeni da je njegov prozni opus (kratke priče Prvi honorar, Žena, Tko će osloboditi narod…?, Priča iz pradavnih dana…) i nekoliko dramskih fragmenata slabije vrijednosti i potpuno zasjenjen pjesničkim ostvarenjima. Donekle se izdvaja oratorij Prvi grijeh (1893), objavljen kao dodatak Izabranim pjesmama, s alegorijskim prikazom početaka ljudskoga roda, u kojem prevladava izrazito romantizirani lik Lucifera, skeptika i pobunjenika protiv kanoniziranih vrijednosti. Preveo je i neke Goetheove, Heineove i Byronove pjesme te ulomak iz Shakespeareove drame Julije Cezar.
Kranjčević se kao mladi pjesnik formirao pod pretežitim utjecajem A. Šenoe i A. Harambašića u duhu dotadašnjega domoljubnoga pjesništva s obvezatnom didaktičnom funkcijom i izrazito patetičnim stilom. Poput prethodnika veličao je nacionalnu prošlost, ali je uveo i jasnije socijalne motive (Radniku, Plaća pravde, Iseljenik). Nekoliko značajki pjesama iz Bugarkinja zadržao je i u potonjim zbirkama. Već od početka suvereno se služio velikim brojem oblika akcenatsko-silabičke versifikacije koja se 1870-ih ustalila u hrvatskom pjesništvu. Služio se i suvremenim (akcenatskim) prilagodbama klasičnih strofa (Radniku, Gospodskomu Kastoru, Ouvertura). Iz devetnaestostoljetnoga hrvatskog pjesništva, ali i od predromantičkoga i romantičkog europskog pjesništva, Kranjčević je naslijedio genijsku i bardsku estetiku pa lirski glas u njegovim pjesmama nastupa kao prorok koji govori u ime kolektiviteta ozbiljnim ili patetičnim tonom i preuzima njegovu patnju ili nudi viziju spasa. Budući da je redovito govorio o velikim temama, takve su i proporcije njegovih tekstova pa su duljina stiha i opseg pjesme u skladu s dimenzijama prikazana svijeta ili titanizmom njegovih lirskih protagonista. Nakon Bugarkinja Kranjčevićevo se pjesništvo pomiče od nacionalnih problema i ideala prema univerzalnim ljudskim pitanjima (Prolaznost, Smrti, Misao svijeta) ili se bavi ljudskom intimom i prostorima imaginacije (Iza spuštenijeh trepavica, Lucida intervalla, Mramorna Venus). Ujedno u njegovu liriku sve više prodiru figure i simboli iz kršćanskog mita, ali im Kranjčević bitno mijenja značenje s obzirom na biblijski tekst (Mojsije, Resurrectio, Zadnji Adam). Snažna mitska uporišta imaju ulogu kontrasta te dodatno ističu mračnu sliku suvremenosti kao izdaju i parodiju ideala ranoga kršćanstva. Nasuprot iracionalizmu vjere Kranjčević slavi ljudsku pamet i slobodnu misao (Excelsior, Mir Vam!). Zbog svojih libertinskih nazora i skepse prema kršćanskim dogmama bio je metom stalnih napadaja katoličke kritike.
Iako je kao urednik Nade objavljivao pjesnike moderne, od kojih je neke cijenio, na Kranjčevića nisu bitno utjecala nova književna strujanja, niti se njegovo pjesništvo iz Trzaja i posmrtno izdanih Pjesama značajno promijenilo s obzirom na fazu iz Izabranih pjesama. On je bio privučen nekim svjetonazorskim usmjerenjima iz druge polovice XIX. st. (libertinizmom, pozitivizmom i darvinizmom) koji su našli mjesta u njegovu djelu, ali se faktura njegovih tekstova nije mijenjala, jer je ostao privržen tradicionalnom učenju o pjesmi kao harmoničnoj cjelini. Uzvišen stil, patos i jake slike na stilskoj razini te narativnost (redovito u impersonalnome modusu) i deskriptivnost u organizaciji iskaza ostale su temeljnim odrednicama pjesama o univerzalnim problemima ljudske egzistencije, smislu povijesti, tiraniji ili društvenoj nepravdi. Kranjčevićevo pjesništvo doživjelo je definitivno priznanje i potpunije razumijevanje nakon II. svjetskog rata. Danas se općenito smatra najvećim devetnaestostoljetnim pjesnikom i mostom prema pjesništvu moderne, kojemu ipak nije pripadao. Nije bio eksperimentator ni na razini forme (prihvatio je oblike koji su i prije njega postojali u domaćoj tradiciji), ni u pogledu stilske postave teksta (zadržao je retorički patos i alegoriju kao glavno sredstvo značenjskoga širenja teksta), ni na motivskoj razini, ali je rasponom svojih tema nadmašio sve što je do tada postojalo na hrvatskoj pjesničkoj sceni. On je sinteza puta koji je hrvatsko pjesništvo prešlo u XIX. st. i ujedno njegovo bitno prekoračenje. Reinterpretacija mita, titanizam lirskih protagonista i dimenzije njihove pobune protiv svih negativnosti u zbilji, s jedne strane, kao i tretman pjesničke imaginacije kao sposobnosti koja otvara prostor poetske vizije, s druge strane, čine ga prvim hrvatskim radikalnim romantičarom u europskom smislu i istodobno prvim velikim domaćim socijalnim pjesnikom.
izvor biografije:
http://www.enciklopedija.hr/
fotografija: Pixabay.com