Ante Gavranović hrvatski je novinar i publicist (1933.). Rodio se u Lovreću, u Imotskoj krajini. Novinarstvom se počeo baviti 1954. u listu Privredni vjesnik, u kojem je bio suradnik, urednik, pomoćnik glavnog urednika, glavni urednik (1967.-1971.), direktor i glavni urednik (1972.-1981.) i direktor NIRO Privredni vjesnik (1981.-1991.).
Od rujna 1991. do kraja 1994. radio je kao član Upravnog odbora u koncernu Končar, a do 1996. kao savjetnik predsjednika Uprave. Od 1997. glavni urednik lista Končarevac do lipnja 2012.
Vraća se novinarstvu 1997., ponovo u Privredni vjesnik, gdje vodi međunarodne gospodarske odnose i posebne projekte razvijajući Grupu Privredni vjesnik (Studio za poslovne usluge i BINOZA-Press).
Člancima, komentarima i studijama sudjelovao u periodicima i zbornicima INA (1972.-1992.), Naše teme (1978.-1982.), Banka (1989.-1992.), Hrvatsko gospodarstvo (1991.-1993.), Poslovna komunikologija (Zagreb, 1991.), Novinarstvo i svjetovi komunikacije (Osijek, 1994.), Istraživačko novinarstvo (Zagreb, 1995.). Bio je kolumnist VUS-a (1972.-1977.) i Slobodne Dalmacije (1984.-1992.).
Pokretač je i izdavač niza gospodarskih i drugih edicija, monografija i knjiga (ABC privrede Jugoslavije, Priručnik Hrvatska, Mala turistička biblioteka, Održivi razvoj) kao i niza specijaliziranih poslovnih izdanja.
Autor je sljedećih publikacija: Jugoslavija u borbi za ekonomsku stabilizaciju (suautor A. Jukić), Zagreb, 1985.; Jugoslavija u suvremenom svijetu (1988.), Medijska obratnica (2006.), Mediji, mitovi i stvarnost (2009.), Poslovno novinarstvo (2011.), Mediji, turizam i javnost (2015.).
Bio je član Saveznog odbora Saveza novinara Jugoslavije (1969.-1971.), potpredsjednik Društva novinara Hrvatske (1971.-1972.), član Izvršnog odbora DNH i predsjednik Fonda solidarnosti (1977.-1990.), predsjednik Hrvatskog novinarskog društva (1991.-1995.), potpredsjednik HND (1995.-1997.), prvi predsjednik Udruge novinskih izdavača u HUP-u (2002.-2006.), predsjedavajući Udruge novinara srednje Europe u okviru Europske udruge novinara (2001.-2002.), dugogodišnji član Središnjeg odbora i potpredsjednik Skupštine Hrvatskog pokreta za Europu.
Jedan od osnivača i član Predsjedništva Zavičajnog kluba Imoćana u Zagrebu (1984.-1992.), od 1992. Njegov predsjednik. Jedan od osnivača Hrvatskog helsinškog odbora (1993.) Predsjednik Skupštine Međunarodnog centra za obrazovanje novinara - ICEJ (2005.-2008.)
Dobitnik je brojnih odlikovanja i priznanja: Križ za zasluge I. reda SR Njemačke (1988.), Orden rada sa zlatnim vijencem (1990.), Veliki križ za zasluge Vlade Pokrajine Štajerske (2003.), Red Danice hrvatske s likom Blaža Lorkovića (2004.), Križ za zasluge Republike Austrije (2005.). Dobitnik najvišeg hrvatskog priznanja za novinarski rad – nagrade „Otokar Keršovani“ (1984.) te CROMA – nagrade za životno djelo (2003.). Dobitnik nagrade „Zlati hleb“ (2007.) Londonske škole za odnose s javnošću i Slovenske akademije za odnose s javnošću za osobite zasluge za razvoj industrije komuniciranja i odnose s javnošću, zatim nagrade „Josip Kulušić“ HHO-a za životno djelo (2008.), nagrade za doprinos razvoju poslovnog novinarstva (LIDER, 2015.) te nagrade Međunarodnog kluba laureata „Stvaratelji za stoljeća“ za doprinos promociji poduzetništva (2017.).
Kako Vi kao novinar, društveni komunikator, gospodarstvenik, doživljavate hrvatski nacionalni identitet? Je li se on promijenio tijekom Vaše karijere?
Pođimo od činjenice da se Hrvatska, nakon osamostaljivanja i međunarodnog priznanja, kao cjelovito društvo u svim segmentima – politici, kulturi, sportu ili gospodarstvu – tek morala (ponovno) dokazivati i, kroz to, pokazati i sebi i svijetu svoju pravu vrijednost i neiskrivljenu sliku. To, drugim riječima, znači kako Republika Hrvatska tek traži svoj identitet, a kroz njega želi i pokušava stvoriti i svoj vlastiti imidž.
Uvijek se u takvoj situaciji postavljaju barem dva pitanja. Prvo je, svakako, okrenuto prošlosti i sadašnjosti: kakvu to sliku, predodžbu ili dojam imaju stranci o nama. Time se, nažalost, mnogo ne bavimo. Drugo je okrenuto budućnosti i glasi: kakvu bismo mi to sliku o nama željeli 'nametnuti' svijetu i što bismo sve morali činiti da u tome barem djelomice uspijemo.
Prvi iskorak u potrazi za vlastitim identitetom jest korektna valorizacija stvarnih vrijednosti i postignuća u prošlosti.. Po meni, to bi označavalo jednu zaista temeljitu inventuru i pozicioniranje Republike Hrvatske prema nekim objektiviziranim vrijednosnim mjerilima u odnosu na druge zemlje.
Drugi iskorak je, međutim, znatno zahtjevniji. Naša bi ukupna nastojanja morala biti okrenuta prema identifikaciji samosvojnosti i specifičnih vrijednosti koje zasigurno imamo, a koje sada treba i poticati. Trebalo se, naime, odlijepiti od (još uvijek prisutnog) nepovoljnog imidža bivše YU-zajednice – koji nas u percepciji mnogih u svijetu još uvijek prati – i okrenuti se prema stvaranju CRO-identiteta, koji će onda postupno prerastati u CRO-imidž.
Dakle, vraćajući se pitanju, hrvatski nacionalni i etnički identitet mogli bismo odrediti kao samosvijest Hrvata o pripadnosti hrvatskoj naciji, odnosno hrvatskom narodu.. Nema nacije ako nema teritorija, nacija je teritorijalno omeđeni identitet. Najvažnije obilježje hrvatskog identiteta su grb Republike Hrvatske čija je crveno-bijela šahovnica veći dio grba te zastava Republike Hrvatske s crvenim, bijelim i plavim poljima. Jedno od najsnažnijih obilježja hrvatskog identiteta je hrvatski jezik sa svoja tri nariječja. Na toj jezičnoj raskoši stvorila se velika i bogata književnost pisana na četiri hrvatska pisma: jerolimici, glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici. Na njima se temelji i priča o tisućuljetnoj hrvatskoj kulturi koja se razvija na ovim prostorima stvarajući iste mitove i ista povijesna sjećanja uz nastanak novih kulturnih dobara i baštinjenje zatečenih, samoniklih, na ovim prostorima, Vučedolska kultura, da samo nju spomenemo. Motivi pleterne ornamentike čine prepoznatljiv elemenat hrvatske različitosti u kulturnom identitetu hrvatskog naroda.
Drugo važno obilježje hrvatskog nacionalnog identiteta je vjera i religija. Pripadnost kršćanstvu, katoličanstvu, određuje vlastiti hrvatski identitet svrstavajući ga u zapadni civilizacijski krug.
Kako biste definirali hrvatski nacionalni identitet danas? Što su njegove ključne karakteristike?
Nacionalni hrvatski identitet nije do kraja isprofiliran .Ne samo zbog toga što je stvaranje identiteta proces koji se neprestano stvara i izgrađuje te što on u sebe uključuje i elemente budućega, nego i zbog povijesnog nasljeđa i dugogodišnje ideološke indoktrinacije totalitarnih režima, propalih državnih tvorevina i vođenih ratova u nedavnoj prošlosti. Hrvatska, zahvaljujući svom zemljopisnom položaju, je i susretište triju velikih europskih kultura: mediteranske , srednjoeuropske i balkanske, čiji su elementi ugrađeni u hrvatski nacionalni identitet i koji ga čine jedinstvenim, bogatim i različitim od drugih
U potrazi za vlastitim novim identitetom, a onda i imidžom, moramo se osloniti na određene resurse. Danas je, na primjer, potpuno jasno da je jedan od bitnih razloga zaostajanja u razvoju naše zemlje u pomanjkanju jasne vizije naše budućnosti, ali i sluha za promociju i otvaranje manevarskog prostora za kreativne snage odnosno temeljitije i osmišljenije korištenje intelektualnih i drugih potencijala. Pokazalo se opetovano – iako teoretski stavljamo čovjeka u žižu društvenih interesa – da se taj nesretni čovjek ipak izgubio u tom mnoštvu papirologije, odredbi, zakona i ograničenja. Njegove kreativne sposobnosti ostaju sputane. O presudnim elementima razvojne politike pretežno se odlučivalo (ostaje trajno stanje!!!) voluntaristički, često i na osnovu neznanja odnosno samovolje. Stručnost, argument i znanost vrlo su rijetko dobivala pravo građanstva. Te greške vjerojatno ne bismo smjeli ponavljati, jer upravo one utječu na budući identitet i imidž.
U tom kontekstu treba uzeti vrlo ozbiljno upozorenja kako su u nas (sposobni) kadrovi u ovom trenutku čak i važniji od financija, iako svi znamo da bez novog, svježeg kapitala ne možemo napraviti odlučujući iskorak u rješavanju čvorišta krize. Upravo ta korelacija sposobnih (a ne podobnih) kadrova i kapitala najbolje ocrtava sve naše (buduće) izazove.
Koje su, po Vašem mišljenju, najvažnije povijesne prekretnice koje su oblikovale hrvatski nacionalni identitet, političke, gospodarske, kulturne, socijalne
Prva je Domovinski rat i stvaranje samostalne, nezavisne i demokratske države.To su svakako ostvarivenje nacionalnih strateških ciljeva: ulazak u EU, ulazak u Schengen, zatim ulazak u Eurozonu i područje eura. Svi ti ciljevi otvaraju Hrvatskoj novi manevarski prostor za razvijanje vlastitog identiteta, ali i jačanje pripadnosti zapadnom civilizacijskom krugu.
To ujedno ukazuje na ozbiljne slabosti koje tek trebamo savladavati. To se, prije svega odnosi na provođenje društvenih i gospodarskih reformi gdje ozbiljno zapinjemo. Sva ozbiljnija znanstvena i druga istraživanja u nas upućuju na činjenicu da je rak-rana hrvatskoga gospodarstva vezana ponajprije uz nisku razinu ukupne djelotvornosti i loše organizacije, kako u upravi tako i u gospodarstvu. (Podsjećam samo usputno na analizu Svjetske banke i prigovore u tom pogledu, kao i stalne preporuke Ekonomske komisije EU.) To vrijedi gotovo podjednako za najveći broj privrednih subjekata, ali i društvo u cjelini. Dakle, prvi iskorak bi trebao biti u pravcu da djelotvornost u cijelom društvu uzdignemo na višu razinu.
Danas je u tim okvirima vjerojatno i najvažnije dobiti realan odgovor na pitanje kako hrvatsko gospodarstvo uzdići u red konkurentnih ekonomija Europe i svijeta. Michael Porter, autor čuvene knjige «Competitive Advantage of Nations» smatra da «konkurentska prednost nije funkcija datih faktora u gospodarstvu i društvu, već sposobnost da se stvori i primijeni znanje i tehnologija». O tome se u nas ne vodi dovoljno računa niti je takva filozofija prisutna u glavama kreatora naše ukupne, a napose gospodarske politike.
U Republici Hrvatskoj, nažalost, procesa diverzifikacije nije bilo punih 30 godina, a nema ga – kao projekta – ni sada. Hrvatska se na globalnoj ljestvici konkurentnosti Instituta za razvoj poslovnog upravljanja (IMD) iz Lausanne u 2021. godini nalazi na 59. mjestu od ukupno 64 analiziranih zemalja.
Kakvu ulogu mediji imaju u oblikovanju, održavanju i razvitku hrvatskog nacionalnog identiteta?
Temeljni zadaci medija su informiranje, edukacija i zabava. Očito je da smo važan segment, edukaciju, jednostano zanemarili. Sve smo pretvorili u infotainment.To znači da se mediji ne bave u dovoljnoj mjeri svojom edukativnom ulogom. Posebice kad se radi o ozbiljnim društveno-ekonomskim pitanjima.. Objektivno, sve je više masovnog zaglupljivanja širokih društvenih skupina. Pogledajte programe TV kuća koje vrve ispraznim serijalima, koje nastavljaju prokušanu formulu „kruha i igara“.
Kad je riječ o našim njvažnijim strateškim cilljevima, mediji su ozbiljno zakazali. I u objašnjavanju što nas stvarno očkuje, u kojoj smo mjeri osposobljeni za snažniju međunarodnu utakmicu s razvijenim zemljama EU-a i što nam je činiti da uhvatimo korak s tim zemljama. Analiza svih medija pokazala bi da se suštinskim pitanjima identiteta uglavnom ne bavimo.
Zadaća medija je da budu stalna, javna kontrola političke i druge moći. Političari žele u medijima vidjeti gotovo isključivo svoje ‘lijepo lice’. Logično je da njima nije u interesu suviše pokretati pitanja identiteta jer se to počesto kosi s aktualnom političkom stvarnošću. Medijima je zadaća da prikažu pravo stanje stvari. Nisu slike ili priče najčešće baš identične. Političari pokušavaju informacije i medijske teme dozirati prema svojim potrebama i interesima. Mediji bi trebali nastojati razbiti tu blokadu. Naime, ako mediji ne otvaraju prave teme gube svoj smisao. Drugim riječima, ako pravi pristup informacijama ne postoji ili ne funkcionira, organizacije demokratske vlasti neće djelovati kako treba. Glavno sredstvo kojim se informacije prenose javnosti upravo su nezavisni i slobodni mediji.
U svakom demokratskom društvu postoji neprijeporna potreba za istinitom, potpunom, razložnom i pravodobnom informacijom i komunikacijom, bez obzira na to o kojem se dijelu ljudske aktivnosti radilo. Logično, to se podjednako odnosi na politiku, ali i na sva bitna društveno-gospodarska kretanja.
Uloga medija , ali i samih novinara tu je potpuno jasna: oni zaista ubrzavaju protok tih informacija, ali ih i doziraju, odabiru, mogu bitno utjecati na njihovu rasprostranjenost, pa je samim time i njihova uloga naglašenija i odgovornost izraženija. No, usko povezano s tom ulogom medija i novinara, posebno se zaoštrava pitanje moralne i pravne odgovornosti pa konačno i pravnih sankcija za njihovu društvenu ulogu u informiranju.
Mediji imaju još jednu vrlo delikatnu i nadasve osjetljivu zadaću: moraju voditi računa o kulturi dijaloga, koja se uspostavlja u medijima i društvu u cjelini. Sve ozbiljnije analize stanja u našim medijima, tiskanim i elektroničkim, ukazuju na prisutnu eroziju profesije i profesionalnosti te zapostavljanje ili čak potpuni gubitak etičke dimenzije.
U našem društvu koje prolazi stadij posvemašnje tranzicije, razoreni su neki sustavi vrijednosti, a nisu nadomješteni novima. U toj duhovnoj praznini dijalog je nešto za čime ovo društvo vapi na svim razinama. Međutim, traži se civilizacijski dijalog, koji ima svoje pretpostavke i jasne okvire. To prije svega podrazumijeva uvažavanje sugovornika, dijalog bez uvreda, podmetanja, nipodištavanja ili netolerancije. To mora biti govor protiv sijanja mržnje i ljudske, profesionalne i znanstvene netrpeljivosti; to mora biti dijalog u kojem prevladava snaga argumenta i činjenice, a ne argument snage i političkoga, ideološkog, kulturnoga ili bilo kojega drugog nasilja nad sugovornikom.
Civilizirani pristup dijalogu pokazuje da zapravo i nema tako nasilnoga stanja koje se ne bi moglo riješiti – ili pokušati riješiti – dijalogom. Važnost takvog pristupa dijalogu dolazi napose do izražaja u multietničkim i multikulturalnim sredinama.
Posebno važnim stoga smatram naglašavanje uloge medija u tom procesu stvaranja novih sustava vrijednosti. Nažalost, praksa pokazuje da sve više prihvaćamo standarde u kojima nema mjesta za odnos: čovjek – čovjek. Mediji i političari moraju progovoriti o psihičkoj neravnoteži kao posljedici takvog načina življenja, u kojem su nametnuti standardi ozbiljno ugrozili stvarne društvene vrijednosti. Živimo, zapravo, u vremenu terora potpuno krivih standarda.
Dajući medijima enormni utjecaj na javno mnijenje, javne interese i, konačno, na javno ponašanje, bitno je da vlasnici medija i rukovodstva medijskih kompanija steknu najvišu razinu odgovornosti i povjerenja. Da bi stekli potrebno povjerenje mediji moraju poštivati tri načela: profesionalno poštenje, respekt prema javnosti i konzistentnost u ponašanju.
Smatrate li da hrvatski mediji dovoljno kritički promišljaju i dekonstruiraju nacionalne stereotipe?
Apsolutno ne. Već sam ranije ukazao da se pitanjima nacionalnog identiteta uglavnom ne bave ili to čine površno, Nažalost, analiza sadržaja najvećeg broja medija, posebice društvenih mreža, pokazuje da u Hrvatskoj određeni političko-interesni krugovi kao da preziru sve što ima veze s hrvatskim identitetom. Riječ je o priličnom neznanju o suvremenim tržišnim trendovima i utjecajima u međunarodnim odnosima, a s druge strane ne smijemo zanemariti ni utjecaj iz bliske nam socijalističke prošlosti, kad je sve što je imalo predznak nacionalni bilo zabranjeno. Sramotno je da smo ponosni na svoj nacionalni identitet jedino kad naši športaši pobijede na važnim sportskim natjecanjima. Ako ne cijeniš i ne poštuješ sebe ni drugi te neće poštovati. Sve dovodimo u pitanje.
Hrvatsko društvo često se dijeli po ideološkim razdjelnicama iz Drugoga svjetskog rata, a politikanti i mediji te podjele još dodatno potenciraju što često rezultira i veoma niskom razinom javne komunikacije. Takvo se stanje nepovoljno reflektira na oblikovanje modernoga hrvatskog identiteta. Upravo zbog tih procesa mi danas u hrvatskom društvu uglavnom nemamo konsenzus oko ničega, a kamoli oko važnih nacionalnih pitanja Takvo ponašanje nas vodi potpunom rasulu, gubitku kreativne energije i dezorijentiranosti... Te ideološke i druge podjele namjerno podgrijavaju kako bi se zamaglili drugi, puno važniji problemi naše stvarnosti Nepotrebno je posebno naglašavati da je uloga medij upravo na tim segmentima gotovo presudna,.
Kako mediji mogu potaknuti konstruktivnu javnu raspravu o hrvatskom nacionalnom identitetu?
Uloga medija je potpuno jasna. Oni moraju imati kritičku ulogu u prikazivanju pozitivnih primjera gospodarske i socijalne tranzicije društva u cjelini. To pretpostavlja da i sami bolje razumiju filozofiju društvene odgovornosti odnosno da su svjesni svoje snage u propagiranju ideja koje bitno utječu na kvalitetu življenja.
Pored nezavisnog sudstva, upravo slobodni mediji predstavljaju stoga jednu od dvije ‘vlasti’ koje ne bi smjele biti pod kontrolom politike i političara i koje mogu služiti kao snažna i trajna protuteža korupciji, nepotizmu i drugim zalima suvremenih društava.
Koje teme vezane uz hrvatski nacionalni identitet su Vam osobito zanimljive i zašto?
Nacionalni identitet je složen i višedimenzionalan koncept koji obuhvata različite aspekte društvenog, kulturnog, političkog i ekonomskog života. Najvažnije teme koje se obično razmatraju kada je u pitanju nacionalni identitet uključuju: kulturu, jezik, povijest, nacionalne mitove, teritorij i religiju. Jasno, politički sustav i političke institucije igraju ključnu ulogu u definiranju i očuvanju nacionalnog ideentiteta. Demokratske vrijednosti, vladavina prava i politička kultura često su integralni dio nacionalnog identiteta.
Po mom mišljenju, najvažnija pitanja odnose se na razinu životnog standarda i stvaranje nacionalnih ekonomskih simbola. Tu se, dalje, nameću pitnja migracije i odnosa prema dijaspori. : Migracijski tokovi i dijaspora također utječu na nacionalni identitet. Način na koji se država odnosi prema svojim iseljenicima i kako oni održavaju veze sa domovinom može oblikovati percepciju nacionalnog identiteta. Konačno, to je i pitanje obrazovanja, Obrazovni sustav je ključan za prenošenje nacionalnog identiteta na nove generacije. Kurikulum, udžbenici i obrazovne politike često reflektuju i oblikuju nacionalni identitet. Uvidom u naše udžbenike ne stječe se dojam da je nacionalni idemtitet u prvom planu. Dapače!
Možete li podijeliti nekoliko zanimljivih iskustava iz Vaše novinarske prakse vezanih uz ovu temu?
Usudim se reći da je Europa to tek zadnje desetljeće doista osvijestila. Oni danas znaju da Hrvatska pripada njihovom zapadnom civilizacijskom krugu i zapravo sve ono čime se oni ponose u staroj Europi, to pronalaze i u Hrvatskoj. Toga devedesetih nisu bili svjesni. Trebalo je godina i godina da to sve skupa otkriju ili bolje rečeno shvate. Međutim danas, , mislim da nas ta stara Europa sve više cijeni i poštuje. Ulazak u EU trebao biti dodatni poticaj da poradimo na vlastitoj promociji u Europi, jer – unatoč svemu – milijuni ljudi diljem Europe još uvijek o Hrvatskoj vrlo malo znaju ili znaju pogrešne stvari. Budimo svjesni da, izuzev ovih intelektualnih ili medijskih krugova, obični građani diljem Europe – pogotovo oni koji nisu imali priliku posjetiti Hrvatsku - još uvijek nisu načistu što je Hrvatska, odnosno hoće li ona dodatno opteretiti ili obogatiti Europsku uniju. Često se iznenadimo kada doznamo da je prosječan Francuz ili Šveđanin samo čuo za Hrvatsku, malo ju povezuje s ratom ili s turizmom i ništa više od toga. Dodajmo sport kao značajnog promotora. Začudi nas kad ne zna za sva ta bogatstva koja mi nudimo i ne poznaje naše vrednote. Ali nisu oni krivi za to, već mi. Zato sam mišljenja da bi se trebali više potruditi da privučemo pozornost i da ispričamo vjerodostojnu i atraktivnu priču o sebi. Ako ju mi ne ispričamo ispričat će ju netko drugi. A taj nužno ne mora biti dobronamjeran. Dapače, ulazak u Europsku uniju nosi nam globalnu pozornost kakvu nismo imali od osamostaljenja.
Kako proces globalizacije utječe na hrvatski nacionalni identitet?
Globalizacija ima dubok i višeslojan uticaj na hrvatski identitet, kao i na nacionalne identitete širom svijeta. Utjecaj globalizacije na hrvatski identitet može se posmatrati kroz nekoliko ključnih aspekata. Globalizacija može dovesti do homogenizacije kultura, gde globalni trendovi i kulture, posebno zapadne, postaju dominantni. To može ugroziti tradicionalne kulturne vrijednosti i običaje, jer mladi ljudi sve više prihvaćaju globalne stilove života, glazbu, modu i filmove. Istovremeno, globalizacija omogućava kulturnu razmjenu i stvaranje hibridnih kultura. Hrvatska kultura može preuzimati i integrirati elemente iz drugih kultura..
Hrvatska je dio Evropske unije, što donosi ekonomske prednosti kao što su pristup jedinstvenom tržištu i strana ulaganja. Ovo može doprinijeti ekonomskom rastu i modernizaciji, što može uticati na poboljšanje životnog standarda. No, globalizacija također može povećati ekonomsku nejednakost i podstaći migracije. Mladi Hrvati često migriraju u druge zemlje u potrazi za boljim ekonomskim prilikama, što može dovesti do "odljeva mozgova" i smanjenja radne snage u Hrvatskoj.
Na koji način članstvo u Europskoj uniji oblikuje hrvatski identitet?
Ne smijemo ispustiti iz vida političke i institucionalne utjecaje. Kao članica EU, Hrvatska je dio složenog političkog i pravnog sistema koji zahtijeva prilagođavanje nacionalnih politika europskim standardima. Ovo može dovesti do promjene u načinu na koji građani vide svoju nacionalnu suverenost i identitet. Isto tako, suočeni sa globalnim uticajima, mnogi Hrvati mogu osjetiti potrebu da naglase i očuvaju svoj nacionalni identitet. Ovo može uključivati revitalizaciju tradicionalnih običaja, jezika i kulturnih vrijednosti.
U cjelini, globalizacija donosi i izazove i prilike za hrvatski identitet. Iako može doći do rizika od gubitka nekih tradicionalnih elemenata, globalizacija pruža mogućnosti za kulturnu razmjenu, ekonomski razvoj i međunarodnu povezanost, što može obogatiti hrvatski identitet i učiniti ga dinamičnijim i otpornijim.
....
Razgovor vodio: Petar Kolovrat u kolovozu 2024.
*tekst je objavljen uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa za poticanje novinarske izvrsnosti
*dozvoljeno je prenošenje sadržaja uz objavu izvora i imena autora
foto: Ivan Rebić