Paradoks obilja i stagnacije
Hrvatska je u posljednjih dvadeset godina prošla put od visoke inflacije i nesigurnih banaka prema financijskoj stabilnosti i snažnom rastu štednje građana. Danas, s više od 100 milijardi eura financijske imovine u obliku depozita, štednih uloga, fondova i osiguranja, hrvatski građani objektivno nisu siromašni u apsolutnim iznosima. No, upravo je paradoks u tome što ovo bogatstvo, umjesto da postane motor investicija i ekonomskog razvoja, ostaje uglavnom pasivno, zatvoreno u bankarskom sustavu i financijskim instrumentima niske rizičnosti.
Ovaj fenomen nije nastao preko noći. Početkom 2000-ih Hrvatska je, nakon privatizacijskih šokova i recesije devedesetih, ušla u fazu monetarne i bankarske stabilizacije. Građani su polako stjecali povjerenje u financijski sustav, a rast dohotka, razvoj turizma i ulazak u Europsku uniju ubrzali su proces akumulacije štednje. Međutim, paralelno s time država i financijski sektor nisu izgradili mehanizme koji bi tu štednju usmjerili prema investicijama koje stvaraju radna mjesta i potiču proizvodnju.
Političko-ekonomske politike i konzervativna štednja
Ekonomske politike od početka dvijetisućitih do danas uglavnom su se kretale u okvirima fiskalne konsolidacije, monetarne stabilnosti i pripreme za ulazak u eurozonu. Hrvatska narodna banka i Ministarstvo financija desetljećima su, u strahu od inflacije i makroekonomske nestabilnosti, održavali politiku stabilne valute i relativno restriktivne monetarne politike. Posljedica toga bila je konzervativna financijska kultura građana, orijentirana na sigurnost, a ne na prinos.
Štednja je rasla, ali ulaganja nisu pratila taj trend. Banke su, zbog regulative i poslovnih modela, preferirale državu kao dužnika umjesto poduzetnika, što je dodatno učvrstilo začarani krug: građani štede, banke kupuju državne obveznice, a realni sektor ostaje gladan kapitala. Pritom su porezne i poticajne politike za privatne investicije ostale nedovoljno atraktivne, dok je domaće tržište kapitala ostalo plitko i nelikvidno, bez značajnijih institucionalnih investitora ili razvoja mirovinskih i investicijskih fondova na razini koja bi mogla mobilizirati štednju građana.
Ekonomske posljedice pasivnog kapitala
Fenomen štednje koja miruje ima višestruke negativne posljedice. Prvo, realni sektor gubi izvor dugoročnog, stabilnog i domaćeg kapitala koji bi mogao financirati modernizaciju industrije, zelenu tranziciju ili inovacijske projekte. Hrvatska se tako sve više oslanja na strane investitore koji, iako donose kapital i tehnologiju, istodobno nose profit izvan zemlje. Drugo, pasivna štednja građana potiče uvoznu potrošnju, ali ne i domaću proizvodnju, što dugoročno pogoršava strukturu gospodarstva i povećava vanjsku ovisnost.
Treće, konzervativni obrasci ulaganja znače da Hrvatska propušta priliku za razvoj tržišta kapitala, venture fondova i start-up ekosustava, koji su u usporedivim tranzicijskim zemljama poput Poljske ili Češke već odavno dobili na značaju. U konačnici, to vodi slabijem gospodarskom rastu, sporijem rastu produktivnosti i nastavku emigracijskih valova mladih stručnjaka koji u Hrvatskoj ne pronalaze dinamično i konkurentno gospodarstvo.
Politika i društvo u začaranom krugu
Najveći problem nije sama štednja građana, već institucionalni okvir koji ne uspijeva taj kapital pretvoriti u razvojnu snagu. Političke elite preferirale su kratkoročne proračunske i socijalne ciljeve umjesto dugoročne industrijske politike. Banke su, s druge strane, naučile poslovati na sigurnom – kupnjom državnih obveznica i kreditiranjem potrošnje, a ne proizvodnje. Građani su, suočeni s nestabilnim tržištem rada i niskim povjerenjem u institucije, racionalno izabrali sigurnost štednje umjesto rizika ulaganja.
Time je stvoren trokut neaktivnosti: država ne potiče investicije, banke ne preuzimaju rizik, a građani se povlače u pasivne oblike štednje. Rezultat je stagnacija, unatoč obilju kapitala. Hrvatska tako ulazi u treće desetljeće s istim problemom: zemlja jest kapitalno bogata, ali razvojno siromašna.
Propuštene prilike i izgubljeno desetljeće
Ako Hrvatska ne pronađe način kako mobilizirati domaću štednju u funkciju produktivnih investicija, riskira još jedno izgubljeno desetljeće gospodarskog razvoja. Potrebna je kombinacija poreznih poticaja, jačanja tržišta kapitala, razvoja mirovinskih i investicijskih fondova, te institucionalnih mehanizama koji će građanima pružiti sigurnost da ulaganje u domaću ekonomiju nije hazard, nego dugoročna korist.
Sve dok kapital ostaje pasivan, Hrvatska će paradoksalno imati bogate (pojedine) građane, ali siromašnu budućnost.
...
Tekst i fotografije: Petar Kolovrat
Ilustracije: Vidmir Raič