U posljednjih tridesetak godina svijet je svjedočio najvećoj tehnološkoj transformaciji u povijesti. Digitalna tranzicija, koja je započela kao obećanje napretka i slobode, postupno je oblikovala globalno društvo u kojem svaki pojedinac – bez obzira na dob, zanimanje ili geografski položaj – postaje dio neprekidno povezanog ekosustava informacija, podataka i algoritama. Na prvi pogled, to je priča o emancipaciji: pristup znanju, komunikaciji i uslugama nikada nije bio jednostavniji. Međutim, ispod površine se otvara pitanje: kada prestaje sloboda digitalnog korisnika i kada digitalna tranzicija poprima obrise onoga što neki nazivaju „digitalnim fašizmom“?
Prosječni korisnik, često opisan kao osoba između trideset i pedeset godina, generacija koja pamti svijet prije pametnih telefona, danas živi unutar ritma tehnologije koja se razvija brže nego što čovjek može u potpunosti usvojiti. Svaki novi uređaj, svaka aplikacija ili umjetna inteligencija koja obećava ubrzanje i pojednostavljenje života zapravo ujedno traži i novu razinu prilagodbe, digitalne pismenosti i – što je najvažnije – povjerenja. Dok starije generacije često osjećaju nesigurnost pred zahtjevima digitalnog okruženja, mlađi korisnici, iako tehnički vještiji, suočeni su s nevidljivim pritiscima permanentne povezanosti, praćenja i algoritamski oblikovanog ponašanja.
Užurbani tempo razvoja stvara paradoks: tehnologija nudi alate oslobađanja – pristup obrazovanju, medicini, tržištima rada i društvenim mrežama – ali istovremeno stvara nove ovisnosti i kontrolne mehanizme. Kada algoritmi odlučuju što ćemo gledati, čitati ili kupovati, a države i korporacije raspolažu golemim količinama osobnih podataka, granica između korisničke slobode i digitalnog nadzora postaje sve tanja. Ovdje se rađa ideja digitalnog fašizma, ne u klasičnom političkom smislu, već kao metafora sustava u kojem tehnologija diktira uvjete života, oblikuje percepciju stvarnosti i nameće ritam kojem se pojedinac teško može suprotstaviti.
Jedinka čovjeka u takvom svijetu suočena je s dvostrukim izazovom: kako zadržati autonomiju u moru digitalnih zahtjeva i kako se prilagoditi bez gubitka kritičkog odmaka. Prosječni korisnik često ne razumije složene mehanizme koji stoje iza umjetne inteligencije, big data analitike ili internetskih ekosustava. On koristi tehnologiju jer mora – radi posla, obrazovanja ili komunikacije – ali rijetko ima priliku ili znanje da propita tko kontrolira digitalne tokove i s kojom svrhom. U tom smislu, digitalna tranzicija nije neutralna; ona oblikuje nove hijerarhije moći u kojima tehničke kompetencije i pristup informacijama postaju novi oblik društvene podjele.
Ipak, nije riječ o fatalističkoj priči. Digitalna pismenost, regulacija privatnosti i razvoj etičkih standarda nude mogućnost da digitalna tranzicija ostane prostor slobode, a ne nadzora. No, za to je potrebno usporiti ritam i osigurati da čovjek ostane subjekt, a ne objekt digitalne revolucije. U suprotnom, kako tehnologija bude sve dublje integrirana u naše živote, granica između korisničkog komfora i digitalnog autoritarizma mogla bi postati nevidljiva – i prije nego što to shvatimo, možda će biti prekasno za povratak.
Od industrijske do digitalne revolucije – kontinuiteti i lomovi
Povijest modernog društva obilježena je tehnološkim skokovima koji su uvijek istodobno nosili obećanja napretka i strahove od gubitka kontrole. Industrijska revolucija 18. i 19. stoljeća ubrzala je urbanizaciju, stvorila nove društvene klase i promijenila odnose moći u Europi i svijetu. Parni stroj, željeznica i telegrafske mreže nisu samo promijenili način proizvodnje i komunikacije, već su stvorili novu vrstu radnika – industrijskog proletarijata – čiji je život bio određen ritmom tvornice, stroja i tržišta.
Slično tome, današnja digitalna revolucija proizvodi novu vrstu „digitalnog proletarijata“, korisnika koji svakodnevno sudjeluje u proizvodnji podataka, sadržaja i digitalnih interakcija, često nesvjestan da njegova privatnost, potrošačke navike i društvene veze postaju roba u globalnoj ekonomiji informacija. Ako je industrijsko doba stvorilo fizičku disciplinu rada i vremena, digitalno doba stvara mentalnu disciplinu permanentne povezanosti, stalne dostupnosti i algoritamski oblikovane pažnje.
Obje revolucije dijele i sličan obrazac političkih implikacija. Industrijski kapitalizam 19. stoljeća otvorio je put i liberalnim reformama i autoritarnim režimima; digitalni kapitalizam 21. stoljeća, sa svojim monopolima tehnoloških giganata i potencijalom nadzora, otvara slična pitanja o slobodi, privatnosti i granicama državne i korporativne moći. U oba slučaja pojedinac je rastrgan između emancipacijskog potencijala tehnologije i rizika gubitka autonomije u sustavima koji nadilaze njegove mogućnosti razumijevanja i kontrole.
U tom smislu, povijesna lekcija industrijske revolucije može poslužiti kao upozorenje: napredak sam po sebi ne jamči slobodu, već otvara potrebu za političkom i društvenom borbom kako bi se tehnologija stavila u službu čovjeka, a ne obrnuto. Digitalna tranzicija tek sada otkriva svoje konture, ali povijest nas uči da je svaka revolucija istodobno i prostor mogućnosti i rizika – pitanje je samo tko će na kraju postaviti pravila igre.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: AI Generirano