Sa svojih petnaestak rukavaca najljepši dio Neretve upravo je njena delta koja je ljude privlačila od davnina. Tu njenu privlačnost plaćali su skupo dok bi ih odvlačila u tamna prostranstva dubina odakle se nikada ne bi vratili. I tako iz godine u godinu Neretva je davala, ali i skupo naplaćivala. Ipak ljubav između Neretljana i Neretve nije se nikada prekinula. Trupice još klize njenim rukavcima na koje su se nadvile trske iz kojih se glasaju ptice močvarice i lopoči još uvijek prekrivaju vodu dok na njenim listovima odmaraju žabe. U vodi jegulje čekaju svoj plijen dok i same ne postanu nečijim plijenom. Jegulje i žabe ovdje su se lovile od pamtivijeka da bi se od njih pripremio najbolji brujet. Iako je danas u vršama sve manje jegulja, tradicija se još uvijek prenosi s oca na sina.
Dvije trupice u rukavcu Neretve
Sve manje je trupica, tih jedinstvenih lađa, izrađenih od jelova trupla zbog čega je bila lagana i podesna za rukovanje. Trupice su obično bile duge oko tri metra, a široke oko pola metra. Mogle su prevesti i do 250 kg tereta, pa su oduvijek bile glavno prijevozno sredstvo za prijevoz ljudi i plodova sa polja, a naravno da su se koristile i za ribolov. Malo je onih koji danas znaju izraditi pravu trupicu. Zadnjih godina je poznatija Neretvanska lađa u kojoj dvanaest kršnih Neretljana vesla poznati Maraton lađa u dužini dvadeset i dva kilometra. Lađe su se ranije koristile za prijevoz većeg tereta, a i kroz povijest su imale važnu ulogu jer su u njoj Neretljani pomogli knezu Domagoju u borbi protiv Mlečana. Stanovnici Vida su se Domagoju i svojim precima odužili podizanjem spomenika Domagojeva lađa.
Rimski kipovi iz muzeja u Vidu
Malarija je stotinama godina odnosila živote u delti Neretve, a o tome je u svojoj knjizi„Put po Dalmaciji“ pisao i poznati talijanski putopisac Alberto Fortis koji je ovaj kraj posjetio 1772. godine. On je zbog malarije opisivao život teškim i nezdravim, a kasnije je nastala i jedna izreka: „Neretvo od Boga prokleta“, dok se malarija tada u medicinskim krugovima nazivala „Neretvanska bolest“. U medicinske svrhe su se početkom 20. stoljeća koristile neretvanske pijavice i bile su jako cijenjene pa su se prodavale i po sto puta većoj cijeni od pijavica iz drugih krajeva. Kad se spominju neke zanimljivosti iz prošlosti, onda treba reći da je još jedan proizvod sa ovih prostora bio jako cijenjen. Riječ je o čuvenoj naronitanskoj perunici ili irisima tj. ukrasnoj biljci sabljastih listova koja je u antičko vrijeme bila jako cijenjena, a koja se danas može rijetko sresti. Od nje su se dobivali najbolji parfemi i drugi kozmetički preparati.
Sve je spremno za jegulje
Često se za dolinu Neretve zna reći da je to „obećana zemlja“ ili da je „hrvatska Kalifornija“, ali zadnjih godina i ne bi se moglo reći da je tako jer su sve učestalije poplave, povećana slanost vode i tla što sve više dovodi u pitanje spomenute nazive. Poljoprivredni nasadi i plantaže glasovitih neretvanskih mandarina sve su ugroženiji. Da se dobije plodna zemlja nije jednostavno jer zemlju treba doslovno oteti močvari. Stotine parcela zvanih „škanji“ odvojeno je još većim brojem kanala (jendeka), a sve se radilo ručno. Danas se jendečenje obavlja bagerima, ali je ipak sve manje novih jendeka, a postojeći postupno zarastaju u trstiku.
I trupici diđe kraj
Dolina Neretve nije samo bogata mandarinama, žabama i jeguljama već i važnim povijesnim lokalitetima. Tu je bila Narona jedan od najvažnijih antičkih gradova na našoj strani Jadranskog mora. Nalazila se na mjestu današnjeg naselja Vid. Kasnije su tu otkriveni mramorni kipovi rimskih vladara, a danas se čuvaju u lijepom, nedavno otvorenom muzeju. Na događaje iz doba ratova s Turcima još uvijek podsjeća Kula norinska koja se nalazi u istoimenom mjestu. Kulu su podigli Turci kako bi zaštitili svoje posjede od napada s mora, ali su je hrvatski junaci uspjeli osvojiti i osloboditi deltu Neretve. Svoje priče ispričali bi Metković, Ploče i Opuzen, ali i 40 drugih manjih naselja koji već stoljećima prate tajna putovanja jegulja u nadi da će se njihovi mladi potomci vratiti u isti onaj jendek iz kojeg su njihovi roditelji krenuli na dugo putovanje do Sargaškog mora, ako ga u međuvremenu ne zatrpa mulj. Njihove priče ostavit ćemo za drugi put.
Sve boje Neretve
....
napisao i fotografirao: Bože Ujević
Bože Ujević rođen je 18. siječnja 1967. godine u Splitu. Diplomirao je povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i stekao zvanje profesora povijesti i geografije koje je kasnije predavao u nekoliko splitskih osnovnih i srednjih škola. Trenutno radi na mjestu ravnatelja OŠ Kamen-Šine u Splitu. Oženjen, otac troje djece. Objavio je: Priča o Splitu (2001), Moj Split (2003), Sveti Duje (2006), Priča o caru Dioklecijanu (2006), Priča o Hajduku (2006), Priča o dalmatinskom psu (2007), Obojimo Split (2007), Godine u Kadinoj Glavici i Parčiću (2016), Karinski slučaj (2017). Autor je priručnika za učenike 3. razreda osnovne škole Moj Split (2016), te suautor zavičajnog priručnika za učenike 3. razreda osnovne škole Splitsko-dalmatinska županija (2018). Urednik je knjige Fra Vjekin vijek (2013). Autor je fotografija monografije Lokvičići (2013). Autor je i knjige Vječni derbi. Novinske je tekstove i fotografije objavljivao u više hrvatskih novina te internetskih portala.