Narodna država u postkonfliktnim društvima često oblikuje svoju legitimaciju kroz ceremonijalne i simboličke geste. Svečani vojni mimohod Hrvatske vojske koji će se održati 31. svibnja u Zagrebu u čast Vojno-redarstvene operacije “Oluja” iznova potvrđuje tu logiku, jer u sebi objedinjuje nacionalno sjećanje, političku poruku, strateški signal i ideološku artikulaciju identiteta. Riječ je o događaju koji, iako ukorijenjen u specifičnom povijesnom momentu 1995. godine, danas funkcionira kao višeslojni politički instrument s reperkusijama u hrvatskom, regionalnom, euroatlantskom i širem europskom okviru.
Političke konsolidacija kroz pobjednički diskurs
Operacija “Oluja” u kolektivnoj memoriji Hrvatske predstavlja točku završetka rata, simbol oslobođenja teritorija i konačnog ostvarenja državnog suvereniteta. Njezin značaj nadilazi taktičke ili vojne dimenzije: ona postaje temeljni mit modernog hrvatskog nacionalnog narativa, onaj u kojem se državnost ne rađa na diplomatskim stolovima, već na bojištima u Lici, Banovini i Dalmaciji. Upravo zato, mimohod posvećen “Oluji” ima snažnu funkciju političke konsolidacije – kroz njega se reafirmira pobjednički diskurs, održava kohezija između političkih elita i oružanih snaga, a vojni aparat se ne prikazuje samo kao čuvar sigurnosti, već i kao simbol državne zrelosti.
Mimohodi Hrvatske vojske i ranije su se koristili kao sredstvo oblikovanja političke stvarnosti. Onaj prvi, održan 4. kolovoza 1995. uoči same operacije “Oluja”, bio je manifestacija odlučnosti države da preuzme kontrolu nad vlastitim teritorijem. U simboličkom smislu, to je bio trenutak kad je politička volja demonstrirana kroz vojnu formaciju – mimohod tada nije bio slavlje, već predigra oslobođenja. Drugi veliki mimohod, 2015. godine u Zagrebu, povodom 20. obljetnice “Oluje”, dogodio se u kontekstu rasta političkog nadmetanja u predizbornoj godini. U atmosferi latentne političke polarizacije, mimohod je bio korišten za reafirmaciju državotvornog identiteta u trenucima kad se Hrvatska kolebala između ljevičarskog liberalizma i nacionalno-konzervativnog povratka na temeljne simbole Domovinskog rata. U oba slučaja, mimohod nije bio samo slavlje – bio je politički govor bez riječi, snažan koliko i govor u Saboru ili službena strategija obrane.
Širi regionalni značaj
Mimohod 2025. – sada u kontekstu 30. obljetnice “Oluje” – odvija se u sasvim drugačijem kontekstu, ali zadržava iste strukturalne funkcije. Hrvatska je članica NATO-a, članica Europske unije, država koja više ne traži međunarodno priznanje, nego želi oblikovati regionalnu sigurnosnu arhitekturu. Istovremeno, jugoistok Europe ostaje nestabilan: BiH je suočena s ozbiljnom unutarnjom krizom, Srbija balansira između proeuropskog diskursa i proruskog sentimenta, a Kosovo i dalje simbolizira zapaljivi potencijal neadresiranih ratnih posljedica. U tom kontekstu, hrvatski vojni mimohod je signal regionalnog samopouzdanja – poruka da je Hrvatska stabilan akter, ali i država koja ima sposobnosti (i političku volju) djelovati kao faktor sigurnosti u susjedstvu. Time mimohod postaje regionalna poruka u formi domaće ceremonije.
NATO perspektiva
Iz NATO perspektive, mimohod je ujedno prikaz interoperabilnosti, spremnosti i tehnološke sofisticiranosti hrvatske vojske. Oružane snage Republike Hrvatske više nisu samo čuvari granica, već profesionalna komponenta zajedničkih savezničkih napora, od Litve do Kosova, od Afganistana do Mediterana. U doba kad Europa bilježi najveću sigurnosnu krizu nakon Drugoga svjetskog rata – ruska invazija na Ukrajinu, destabilizacija Kavkaza, hibridne prijetnje na Baltiku – države poput Hrvatske moraju jasno artikulirati svoju ulogu. Mimohod tada postaje i platforma strateške komunikacije: pokazujemo oružje, ali pokazujemo i pripadnost – ne agresivnu, nego obrambenu, kolektivnu, savezničku.
U europskom kontekstu, ovakvi mimohodi stječu dodatnu dimenziju. Oni se ne tiču samo sigurnosti, nego i političke kulture. U vremenu kad Europa sve češće propituje vlastitu obrambenu autonomiju, kad se raspravlja o stvaranju zajedničkih snaga i strateške suverenosti u odnosu na Sjedinjene Države, Hrvatska se kroz ovakav mimohod profilira kao država koja ne samo da ulaže u obranu, već i njeguje vojno-povijesnu svijest. Takva svijest nije anakronizam, nego preduvjet zrelosti svake države koja želi politički i sigurnosno suodlučivati na europskoj razini. Mimohod tako simbolizira i transformaciju hrvatske vojske – od narodne milicije u 1990-ima, preko profesionalizirane nacionalne sile u 2000-ima, do NATO-kompatibilne komponente zajedničke euroatlantske obrane danas.
Ipak, najdelikatniji aspekt svečanog mimohoda jest onaj balkanski. Dok se u Hrvatskoj “Oluja” slavi kao krunski trenutak oslobođenja, u srpskom narativu ona se često prikazuje kao egzodus i tragedija. Iako međunarodni sudovi nisu proglasili operaciju zločinom, političke interpretacije i dalje su predmet sporova, što dodatno opterećuje hrvatsko-srpske odnose. Mimohod se stoga može čitati i kao čin političke asertivnosti: Hrvatska ne prihvaća relativizaciju vlastitog suvereniteta ni obrambenih akcija, ali istovremeno poziva na modernu, europsku interpretaciju ratne prošlosti – onu koja ne negira stradanje, ali ni pravo na samoobranu i oslobođenje.
U konačnici, vojni mimohod Hrvatske vojske 31. svibnja 2025. nije samo komemorativni ritual. On je manifestacija političke snage, sigurnosne svijesti, kolektivnog pamćenja i međunarodnog pozicioniranja. On je dijalog s vlastitom prošlošću, ali i s partnerima i suparnicima u regiji. On je, možda više nego ikad prije, test zrelosti hrvatske demokracije: može li jedna država istovremeno slaviti svoju pobjedu, braniti svoje dostojanstvo, ali i preuzeti odgovornost za stabilnost šire regije u kojoj se nalazi. Ako je odgovor na to potvrdan, tada mimohod nije samo sjećanje na “Oluju” – on je potvrda njezina trajnog političkog značenja.
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: plakat za mimohod, izvor: MORH 2025.
Naslovnica: Vidmir Raič