U nakladi zagrebačke izdavačke kuće Stajer-graf, a pod uredničkom palicom Marijane Rukavine Jerkić, iz tiska napokon izlazi dugoočekivana zbirka priča „Zagrebački kiber-gotik” istaknute hrvatske književnice i intermedijske umjetnice Zorice Radaković.
Književnica Zorica Radaković (foto: Radium Noir)
Riječ je o tekstovima iznimne i neosporive književno-povijesne težine; ova je proza već prošla najstrože filtre te dobila antologijsku verifikaciju unutar ključnih pregleda suvremene hrvatske kratke priče. Nakon višedesetljetnog čekanja, klijentelističkih opstrukcija i administrativnog brisanja unutar tranzicijske pustoši, ove priče napokon prekidaju nametnutu šutnju i doživljavaju svoje prvo, nužno i cjelovito samostalno ukoričenje. Podcrtavamo: ova knjiga nije industrijski proizvod skrojen po sterilnim ESG direktivama kulturnih sektora – ova knjiga je čista umjetnost!
Priče u zbirci u širem smislu pripadaju hiperrealizmu, funkcionirajući kao proročanska slutnja i precizna anatomija onoga što se u suvremenom društvu manifestira kao posvemašnja anomija. Međutim, njihov estetski i teorijski nazivnik počiva u kiber-gotičkoj prozi: u svijetu Zorice Radaković, klasična gotička mjesta strave postali su ekrani – televizijski bljeskovi, flat-rate tarife i digitalne petlje koje nas zasipaju informacijskim šumom i dizajnem straha. Frankensteini našeg doba u ovim tekstovima su prekarizirani somatski zombiji, ovisnici o ekranima, diletanti koji u alkoholnom deliriju na brdu smeća spajaju životinjske kosti i oni koji pod krinkom visoke umjetnosti konzumiraju ljudsku otuđenost. Napetost u pričama Zorice Radaković ne počiva na vanjskim pripovjedačkim efektima, već izvire iz visoke ekonomije izraza u kojoj je svaka riječ podređena konačnoj poanti, dok se čitatelj konstantno nalazi na rubu ponora, iščekujući trenutak u kojemu će internalizirana cenzura i napetost zaleđenog 'sada' puknuti i pretočiti se u radikalan obrat.
Kao ekskluzivni uvod u knjigu koja do 15. studenog službeno stiže pred čitatelje, u današnjem prilogu rubrike Kiber rotor donosimo cjelovitu antologijsku priču „Dino i demoni”. Smještena u zimski, burom zaleđeni Rovinj, ova naracija kroz pokretnu književnu kameru i gorku, psihodeličnu atmosferu secira trenutak u kojemu se tehnološki i kapitalistički aparat društvene laži sudara sa sirovom, krvarećom biologijom neprilagođenog pojedinca, i u kojemu se demoni otimaju kontroli predmeta kako bi progovorili kroz tekst.
napisao: Petar Kolovrat u listopadu 2026. godine
Književnica Zorica Radaković (foto: Radium Noir)
DINO I DEMONI
S jarećim rogovima na glavi, zaogrnuti ovčjim kožama, kravljim zvonima o pojasu, golih nogu i ruku, kao da nije bura i zima od koje se obični čovjek na otvorenom smrzava i u kaputu – oni, pokladna povorka – idu, plešu i zvone! Ima ih poprilično duž puta kroz koji se krećemo pa nas usporavaju prema cilju na koji pomalo kasnimo.
Što je – tu je. Ipak, još malo, pa će more, blagi Mediteran! A onda, Rovinj. Zlatan već nestrpljivo lupka po volanu. Svatko će od nas uživati.
Zlatan u kritičkom predstavljanju Borisove nove knjige, Boris u čitanju. A ja najviše, jer sam bez zadatka, na izletu.
Snažni naleti bure i dalje bijesno udaraju po staklu i po limu automobila. Valjaju brodice u luci.
Zlatan loži kazetofon živahnom muzikom. Reggae. Dobro je. Iz muzike emanira topla Jamajka, radost marihuane i mir. Polako tonem u drijemež, ali kad počne Marleyjeva pjesma “I shot the sheriff”, na stih “but I didn't kill the deputy”, Boris vikne:
– Ne može tako!, ni u ime pravične borbe!
– Molim? – pitam sa zadnjeg sjedala dok mi, prenutoj, srce ubrzano tuče.
– Ni u životu ni u umjetnosti ubijanje ne smije proći bez osude.
Desetak preostalih kilometara do cilja, Boris govori o korištenju umjetnosti kao odlagalištu frustracija i nakupljenog bijesa.
Rovinj! Kao reklama za Benetton. Kuće plave, crvene, roza, zelene. Između njih uske ulice popločane glatkim kamenom. Zastajemo u lučici, pa kroz suze koje nam naviru od vjetra načas gledamo u sunce koje ogrnuto žuto-narančastom vatrom zalazi u more, a onda – brže, na toplo, u klub gdje će se održati književna večer.
Svlačim kaput i odlažem ga na vješalicu. Osvrćem se.
Prostor je nalik na oveću konobu: bijeli zidovi iz kojih tuče hladnoća, pod od keramičkih pločica, skroman šank u kutu, stolovi sa stolnjacima kockastog uzorka, stolice od ultraplasta. Tu su svi iz organizacije, nekoliko Borisovih i Zlatanovih prijatelja koji su stigli iz Pule i Poreča, novinari, tehničko osoblje koje će starinskim uređajima snimiti tonski dio događaja i nešto publike. Kad se tome pribroje dvije konobarice, ima nas dvadesetak duša. Tako je to, kažu, ovdje kultura živi zimi, ljeti je to nemoguće zbog turizma.
Dok vani tuče bura, mjesni intelektualac u stilu talk-showova velikih televizijskih kuća bučno predstavlja gosta. A onda, Boris čita. Između tekstova, publika iz ruku odlaže čaše, šalice ili cigarete i plješće.
I ja slušam, ali kroz sivu koprenu duhanskoga dima i promatram ljude, pitajući se što je zaista u njihovim glavama. Jesu li izišli u ovu hladnu noć jer su znatiželjni uživo čuti umijeće kontroverznog pisca, ili su došli vidjeti nekoga tko je naprosto poznat, netko o kome pišu novine i govori radio i televizija? Po njihovoj mimici nagađam kako oni doživljavaju priče u kojima vibrira duh bučnog velegrada. Jer pljesak različito znači, makar svugdje isto zvuči.
Promatram prosijedog hipija odjevenog u pretijesni kaput iz kojeg mu viri otromboljeni trbuh, sitnu djevojku, blijede kože, izgrizenih noktiju. I bračni par staraca, oboje crvene kože i poput bijele paperjaste kose. I dvije četrdesetogodišnjakinje koje se stalno smiju, naizmjence glasno, pa prigušeno, dok ne prasnu.
Boris čita još i još, a prisutni plješću, odobravaju. Dovikuju “Toooo!”
Plješćem i ja, ali i drhtim. Jedina sam bez kaputa na sebi, a neugodno mi je ustajati i otići po njega do vješalice. Onda, kritičar Zlatan objašnjava Borisovu poetiku. Publika plješće. Ohrabren aplauzom, Zlatan hoće govoriti još.
– To bi bilo sve, zahvaljujemo našim gostima! – pompozno izgovora mjesni intelektualac i tako završava službeni dio večeri.
Ustajem po kaput i kada se vratim natrag za stol trgnem se od straha.
Na stolu je nekakav strašan predmet. Kao predmet crne magije, životinjske kosti nalijepljene na neku podlogu ljubičaste boje kakva se koristi za pokrov preko lijesova.
Književnica Zorica Radaković (foto: Radium Noir)
– Da to nije neki voodoo? – čujem gdje upravo taj čas u šali Boris govori muškarcu u komandosici koji upravo sjeda za naš stol.
– To mi je najbolje djelo u životu – odgovara ovaj bosanskim naglaskom, četrdesetogodišnjak duge masne kose zavezane u rep. – Nisam ga htio prodati ni za kakve pare, a dajem ga vama kao pravom čovjeku.
Stravična slika-skulptura se sastoji od čeljusti i zubi janjeta i dijela čeone kosti. Inicijalna rupa za oči popunjena je nekom plastičnom, iskrzanom ljubičastom perlom. Htjela bih “djelo” skloniti u kraj stola da ga ne diram pogledom dok tresem pepeo u pepeljaru, ali mi se gadi dotaknuti ga rukom.
Došljak vidi moju neodlučnu kretnju, pa mi pruža ruku:
– Ja sam Dino – kaže.
Dok se upoznajemo, Boris me sažaljivo i zahvalno gleda, a onda odlazi ljudima koji ga čekaju sa strane.
– Vi ste umjetnik? – pitam, više iz solidarnosti prema Borisu, da ga oslobodim društva čovjeka koji ne uviđa da nije trenutak za duge razgovore.
– Da, a ovo sam napravio u deliriju – kaže iskreno me gledajući u oči. – Nakon dva dana i dvije noći najmračnijeg pijanstva.
Zatim sjeda za stol i vadi pred sebe vrećicu duhana i rizle.
– Da tu nisu uroci? – pitam u šali pogledavajući demonsko obličje koje kao da se ceri iz pakla. Posložene kosti janjeta jezivo krasi i nekakvo pero, puranovo ili galebovo, a da bi sve izgledalo još psihodeličnije, uzica za vješanje je od užeta koje, dok leži na stolu, izgleda kao isplaženi jezik nakaze.
– Uroci?! Ha, bilo je uroka! – smješka se zagonetno i nudi me smotanom cigaretom.
– Samson? – pitam.
– Škija. Hercegovačka. Originalna, prava.
– Ne, hvala. To bi mi bilo prejako – kažem.
On povlači dubok dim i nastavlja:
– A bila je bura kao danas kada sam se popeo na brdo!
I dok mu se pogled podiže s mog lica i okreće se ka njegovoj nutrini, počinje pričati kako se u deliriju popeo na brdo iznad grada gdje mještani odlažu raznovrstan otpad. I inače tamo odlazi po građu za svoje skulpture.
– Popnem se ja i gledam – izgovara uzbuđeno, te odlaže cigaretu i briše nos crvenim listićima toaletnog papira. – Bura puše divljački. I u tom vjetru vidim ja, s jedne strane uroka do jaja, sami uroci i demoni, a s druge strane, ništa, obično smeće. I ja odem gdje je čisto smeće i uzmem stvari, dođem u atelje i zum-zum-zum, napravim ovo u sekundi. I tu me napusti delirij.
Osjetim, priča o deliriju mu je na vrhu jezika! Brzo ustanem i odem do toaleta.
Po povratku vidim: dok kraj Borisa čekaju ljudi na potpis knjige, Dino mu opet objašnjava svoje “umjetničko djelo”.
Priskačem u pomoć.
– Živite od umjetnosti?
– Samo preko ljeta, kad ima turista – spremno prihvaća razgovor Dino i sjeda natrag za naš stol. – A još se bavim oslikavanjem košnica i oživljavanjem pčela.
Oslikavanje košnica i oživljavanje pčela zainteresira me i stanem poticati čovjeka da mi priča o pamćenju pčela, o tome kako one, dok izlaze na leđa iz košnice, pamte njezin izgled, odnosno vanjski detalj koji im pomaže da se vrate upravo u tu istu košnicu.
– Što im slikate? Neke ornamente?
– Oblake – odgovara Dino.
– A kako oživljavate pčele?
– Oživljavam zamrle pčele – kaže mi ozbiljno kao da se trudi da ne pomislim da nešto s njim nije u redu, pa nastavlja – One, jadne, koje ne mogu ući u košnicu jer na nožicama imaju previše peluda. Onda padnu na zemlju, izgledaju kao mrtve. A ja ih podignem sa zemlje, uzmem u šaku, ovako – on dlan savija u valjak i polaže ga na ispružen dlan druge ruke i puše – Tako. – A onda one najednom počnu migati. Od njih pet, tri ožive.
Smijem se.
– E, ako na dan oživim deset pčela, a svaka od njih poslije ima deset mladih, to je sto pčela!
Smijem se i pomičem stravičnu sliku-skulpturu u kraj stola.
Na to Dino kaže:
– Vaša je, ja imam fotografiju. Ali ću je samo zatražiti ako mi bude trebala za izložbu, a onda ćete je opet dobiti.
Nagla ozbiljnost na mom licu ga zbuni:
– Pa, odmah ću vam je vratiti. Je li to problem?
Problem je što shvaćam da ćemo Boris i ja morati čuvati tu rugobu. Kod nas ili kod nekoga. Na pamet mi pada kako bi bilo dobro da to “djelo” uzme Zlatan, pa ako danas-sutra čovjeku zatreba, da znamo gdje je.
Boris je potpisao knjige i sjeda za stol, leđima napola okrenutim od Dine.
– Moram vam nešto ispričati, a da vi to napišete – po ramenu ga tapše darovatelj. – Nešto važno.
K nama ponosno sjeda Zlatan.
– Nemoguće je to – odmahuje Boris glavom. – To bi bilo kao da vama netko iz svoje glave opiše sliku po kojoj bi vi trebali napraviti ovu skulpturu. A to možete samo vi, zar ne?
– Aha, jest, tako je… – miri se Dino i okreće se prema Zlatanu, a mi ustajemo od tog stola i odlazimo u društvo s veselijim ljudima.
Bura tuče dok izlazimo iz kluba. U prtljažnik automobila stavljamo sliku-skulpturu. Kroz glavu mi prolazi misao kako bi bilo dobro da ona tu naprosto i ostane, i da nam je Zlatan nikad ne vrati. A on, kao da je uhvatio moju misao, kaže:
– To nikako ne smijete zaboraviti! Znate što mi je Hajrudin sve ispričao?
– Misliš: Dino?
– Da, on, Dino, to mu je skraćenica od Hajrudin. Sve mi je ispričao.
Vozimo se prema apartmanu gdje ćemo prenoćiti, a Zlatan priča Dininu priču.
Dino je bio vojnik u Hrvatskoj vojsci. Njegova se jedinica spremala napustiti borbeni položaj kad mu je zapovjednik naredio da se riješi jednog zarobljenog, ranjenog neprijatelja za kojeg je Dino bio zadužen. Jer nisu znali što bi s njim. A Dino ga nije želio likvidirati nego ga je, jer nije imao prijevoza, na leđima nosio u bolnicu koja je od položaja bila udaljena osam kilometara.
Nosio ga je, i nosio, i nakon mučnih kilometara, kada se napokon ukazala bolnica, Dino je s leđa skinuo čovjeka koji je, pokazalo se, u međuvremenu umro.
Uzeo je tada njegove osobne stvari i dokumente. Čuvao ih godinama, sve dok se nisu normalizirali politički odnosi između zaraćenih strana. Tada je otputovao u drugu državu i predao stvari mrtvog neprijatelja njegovim roditeljima. No, umjesto da se predajom stvari rastereti, Dini se pojačala mora. To ga muči i danas, kao i mnogo toga što zbog zatvaranja kluba nije uspio ispričati.
Otvaramo prtljažnik da uzmemo torbe, a Zlatan pri pogledu na sliku-skulpturu u šali veli:
– Zar će to cijelu noć ostati u mome autu?
– Ma, što ti stalno: “Moj auto”?! – obrecnem se na Zlatana.
– Onaj frik, Dino, iznervirao te, a? – uzvraća Zlatan.
– Dajte, ljudi…! – smiruje nas Boris.
Velik, besprijekorno čist apartman namješten u Ikea-stilu zagrijan je na 22 stupnja. Nedovoljno. Okrećem kazaljku termostata na 25 i hitam u kupaonicu da se istuširam vrućom vodom i povratim se. Ali nema tople vode.
Puštam da teče.
I teče, i teče, teče. Što više teče, ledenija je.
Ulazim u krevet i priljubljujem mrtvački ledene noge i ruke uz Borisa. Ja njega hladim, ali on mene ne grije te ustajem i tražim dodatni pokrivač. Pronalazim neku laganu deku.
Ležim, i osjećam kako mi se hladnoća tek ravnomjerno raspoređuje po tijelu pa ponovno ustajem, navlačim čarape i preko pokrivača stavljam kapute.
Sanjam vrh neke planine i ne znam je li to Učka s koje se vidi Kvarner (jer je dolje sve zamagljeno), ili je to vrh brda s kojeg je Dino išao po smetlištu tražiti kosti životinja. I neke demonske prikaze.
Ujutro je voda mlaka tako da mi tuširanje ubija toplinu koju sam ipak nekako pokrenula pod pokrivačima i kaputima.
Na sebe odijevam sve što imam od odjeće.
Bura i dalje brije, ali ne doima se strašnom kao prethodnog dana jer je uvučena u nas.
Vozimo se prema Zagrebu. Ne šalimo se, umorni smo, tromo pričamo o književnosti, tek ponešto o životu. Da se okrijepimo, zastajemo u jednom mjestu da u lokalnoj krčmi pojedemo nešto od specijaliteta istarske lokalne kuhinje. Nude gulaš s fužima, istarsku supu (kuhano vino s komadima prepečenog kruha). Supa je krepka, ali udara u glavu.
Samo što ne teturam do toaleta. A unutra, ledena hladnoća što dopire kroz razbijen prozor, i – pauci! Sve u paučini, a pauka bezbroj! Kao da tu godinama nije kročila ljudska noga! Neki pauci su ogromni i izgledaju opasno. Jedan mi padne na rame! Suspregnem krik, brzo ga stresem, pa odjurim do Borisa i Zlatana za stol i zamolim ih neka ne naručuju novu rundu. Zašto? Zato. Želim što prije biti u Zagrebu.
Zlatan pita kamo mi se žuri, a onda pita Borisa zbog čega sam ja nervozna! I, dok ispijamo novi vrč malvazije, ja se trudim da se ne porječkam s Borisovim prijateljem.
Napokon krećemo!
Večer. Svjetla velegrada. Napokon!
Zlatan zaustavlja automobil pred Borisovom i mojom zgradom.
Iz prtljažnika uzimam torbu s našim stvarima. Pazim da se ponašam prirodno, da smiješkom ili grimasom ne odam svoju misao. I – Zlatan odlazi, s onom Dininom skulpturom u svom prtljažniku!
Stan je topao, bojler je pun vruće vode.
Nešto me budi, neka hladnoća. Ali to nije hladnoća kakva je pod burom na otvorenom, niti hladnoća onog toaleta – obitavališta pauka lokalne istarske krčme, to je… To su Hajrudinovi demoni. Otrgli su se iz predmeta i sad su tu, mole da ih ispričam.
*Zorica Radaković (rođ. 1963. god.) zakoračila je na koordinatni sustav domaće književnosti 1984. godine kao jedna od najvažnijih i najodvažnijih autorica legendarne kvorumaške generacije. Njezin cjelokupni umjetnički hod – od kultne postmodernističke knjige-projekta Svaki dan je sutra, nastale i posvećene upravo Orwellovoj 1984. godini, preko oštre zbirke pjesama Bit će rata (1990.) i hvaljenih dramskih tekstova poput drame Susjeda u ZKM-u, pa sve do opsežnog romana Sanjarica (Fraktura, 2017.), koji je kritika označila kao ljubavni roman s ironijskim odmakom koji dijagnosticira hrvatsko društvo u cjelini – obilježen je neprekidnom dekonstrukcijom društvenih simulakruma i otporom prema konformizmu.
Njezin stvaralački rad danas doživljava ključni tehnološki prijelaz. Premještajući svoj fokus s klasičnog papira u beskrajni prostor tehno-sfere, autorica spaja tekstualni kôd s digitalnim medijem, stvarajući prepoznatljivu formu psihodelične video-poezije i avangardnog video-arta koji vjerno prenosi atmosferu urbanog otuđenja u kiber-kavezu suvremenosti.
Ova stalna rubrika, Kiber-rotor Zorice Radaković, njezina je nova konceptualna platforma i izravna uvertira u dvostruki izdavački i teorijski udar planiran za studeni.
Njezin kreativni pogon trenutno rezultira dvama velikim projektima: zbirkom priča „Zagrebački kiber-gotik“, u kojoj kroz mračni, hipnotički ritam asfalta donosi oštre algoritamske rezove stvarnosti i razgolićuje dresuru modernog društva, te knjigom teorijskih eseja „Teror i razor simulakruma: Od Europe do književnog kartela“. Definirana kao osebujni teorijski triler, ova nadolazeća studija predstavlja frontalni napad na biofašizam, lažnu sekularnost i mehanizme kontrole, cementirajući njezin status trajno subverzivnog i nepokolebljivog autorskog glasa koji beskompromisno odbija poltronstvo i javno imenuje anomalije sustava.
foto: Radium Noir