Europska unija prvi put na razini svojih čelnika otvara stratešku raspravu o umjetnoj inteligenciji kao pitanju gospodarske konkurentnosti, sigurnosti i političke samostalnosti. Dok američke kompanije dominiraju najnaprednijim modelima i računalnom infrastrukturom, a Kina ubrzano razvija vlastiti tehnološki ekosustav, Bruxelles najavljuje velika ulaganja u europske superračunalne centre, podatkovne sustave i razvoj domaćih tehnologija.
Za Hrvatsku ta rasprava nije udaljeno tehnološko pitanje. Prema Eurostatu, umjetnu inteligenciju koristi 15,2 posto hrvatskih poduzeća s najmanje deset zaposlenih, nasuprot europskom prosjeku od 20 posto. Hrvatska istodobno priprema nacionalni plan ulaganja vrijedan više od 932 milijuna eura do 2032. godine. Pitanje je hoće li taj novac omogućiti stvaranje vlastitih tehnoloških proizvoda i znanja ili će hrvatsko gospodarstvo ostati prvenstveno korisnik tehnologije razvijene u inozemstvu.
Europski čelnici okupili su se 13. studenoga u Dublinu na neformalnom sastanku Europskog vijeća, prvi put posvećenom strateškoj ulozi umjetne inteligencije u budućnosti Europske unije. Na dnevnom redu nisu samo razvoj novih računalnih sustava i njihova primjena u gospodarstvu, nego i pitanje koliko Europa može samostalno odlučivati o svojoj digitalnoj budućnosti ako najvažniji dijelovi tehnološke infrastrukture ovise o kompanijama i dobavljačima iz drugih dijelova svijeta. Predsjednik Europskog vijeća António Costa upravo je smanjivanje kritičnih ovisnosti, razvoj vlastitih kapaciteta i osiguravanje pristupačne energije istaknuo kao preduvjete europske tehnološke samostalnosti.
U raspravi sudjeluju i dvojica ljudi koji predstavljaju različite strane razvoja umjetne inteligencije. Arthur Mensch, čelnik francuskog Mistral AI-ja, govori iz perspektive europske industrije koja pokušava razvijati konkurentne modele, dok Geoffrey Hinton, jedan od pionira suvremene umjetne inteligencije i dobitnik Nobelove nagrade, upozorava na sigurnosne i društvene izazove tehnologije čiji razvoj sve brže mijenja gospodarstvo, rad i način donošenja odluka. Sama činjenica da su europski čelnici toj temi posvetili poseban sastanak pokazuje koliko se promijenilo razumijevanje umjetne inteligencije. Ona više nije samo digitalni alat ili nova poslovna mogućnost, nego i pitanje industrijske politike, međunarodnih odnosa i dugoročne sigurnosti.
Europa ima znanje, ali ne kontrolira cijeli tehnološki lanac
Europska unija raspolaže snažnim sveučilištima, istraživačkim institucijama, industrijskim poduzećima i velikim tržištem. Europske kompanije imaju važnu ulogu u proizvodnji industrijske opreme, automobilskih sustava, telekomunikacijske infrastrukture i pojedinih ključnih tehnologija za proizvodnju poluvodiča. Međutim, u području najnaprednijih modela umjetne inteligencije, računalnih procesora namijenjenih njihovu treniranju i velikih komercijalnih platformi za računalstvo u oblaku Europa je znatno ovisnija o vanjskim dobavljačima.
Ta ovisnost nije samo pitanje vlasništva nad pojedinim programom. Razvoj suvremene umjetne inteligencije zahtijeva čitav tehnološki lanac koji obuhvaća specijalizirane čipove, podatkovne centre, velike količine električne energije, sustave za pohranu i obradu podataka, programsku infrastrukturu, istraživačke timove i pristup kapitalu. Ako europska kompanija razvije vlastiti model, ali za njegovo treniranje i rad mora koristiti infrastrukturu kojom upravlja strani pružatelj usluga, dio njezine tehnološke i poslovne neovisnosti ostaje ograničen.
Europska komisija u svojoj strategiji tehnološke suverenosti iz lipnja 2026. upozorava da se Unija za više od 80 posto ključnih digitalnih proizvoda, usluga, infrastrukture i intelektualnog vlasništva oslanja na dobavljače izvan EU-a. Taj široki pokazatelj ne odnosi se isključivo na umjetnu inteligenciju, ali jasno ilustrira razmjere problema. Europa ne pokušava samo razviti konkurenciju američkim i kineskim modelima, nego smanjiti ranjivost cijelog digitalnog sustava.
Pritom tehnološka suverenost ne mora značiti zatvaranje tržišta ili potpuno napuštanje međunarodne suradnje. U globalno povezanoj industriji poluvodiča, softvera i računalne opreme potpuna samodostatnost teško je ostvariva. Važnije je osigurati mogućnost izbora dobavljača, kontrolu nad osjetljivim podacima, dostupnost ključne infrastrukture i sposobnost europskih poduzeća da razvijaju vlastita rješenja bez ovisnosti o samo nekoliko globalnih kompanija.
Dvjesto milijardi eura za europsku ambiciju
Europska komisija već je predstavila Akcijski plan za kontinent umjetne inteligencije i inicijativu InvestAI, kojom se želi mobilizirati 200 milijardi eura ulaganja u razvoj europskog ekosustava umjetne inteligencije. Riječ je o planiranom mobiliziranju javnog i privatnog kapitala, a ne o 200 milijardi eura koje su već potrošene ili izravno dodijeljene poduzećima. U središtu strategije nalaze se razvoj računalne infrastrukture, pristup kvalitetnim podacima, obrazovanje stručnjaka i šira primjena umjetne inteligencije u gospodarstvu.
Jedan od najvažnijih dijelova plana jest uspostava mreže od 19 europskih tvornica umjetne inteligencije, povezanih sa superračunalnim kapacitetima zajedničkog europskog programa EuroHPC. Unatoč nazivu, nije riječ o klasičnim industrijskim pogonima koji proizvode čipove ili robote. To su istraživački i računalni centri koji poduzećima, znanstvenicima i razvojnim timovima omogućuju pristup snažnim računalima, podacima i stručnoj podršci za razvoj i primjenu naprednih modela.
Europska unija otišla je i korak dalje pokretanjem programa velikih gigatvornica umjetne inteligencije. Predviđena je mogućnost uspostave do sedam takvih postrojenja, uz javnu potporu EU-a i država članica koja bi mogla dosegnuti deset milijardi eura te očekivanje najmanje 20 milijardi eura privatnih ulaganja. Gigatvornice bi trebale omogućiti razvoj i treniranje iznimno velikih modela, za što su potrebni deseci tisuća specijaliziranih procesora i odgovarajuća energetska infrastruktura. Natječajni postupak još traje, a rokovi za pojedine dijelove poziva produljeni su do prosinca 2026. odnosno veljače 2027. godine.
No financijska veličina programa ne jamči njegov uspjeh. Razvoj računalne infrastrukture traje godinama, dok se tehnološke generacije čipova i modela mijenjaju znatno brže. Europski projekti zato moraju odgovoriti na pitanje mogu li dovoljno brzo osigurati kapacitete koji će biti konkurentni u trenutku kada postanu dostupni. Jednako je važno hoće li europska mala i srednja poduzeća moći koristiti tu infrastrukturu pod prihvatljivim uvjetima ili će najveći dio koristi ostati koncentriran u malom broju velikih kompanija i istraživačkih centara.
Bez pristupačne energije nema ni tehnološke neovisnosti
Umjetna inteligencija sve snažnije povezuje digitalnu i energetsku politiku. Podatkovni centri troše velike količine električne energije, a najnapredniji sustavi zahtijevaju stabilnu opskrbu, učinkovito hlađenje i snažnu elektroenergetsku mrežu. Zbog toga konkurentnost pojedine države u razvoju umjetne inteligencije više ne ovisi samo o broju programera i kvaliteti sveučilišta, nego i o cijeni energije, raspoloživosti priključaka i mogućnosti izgradnje velikih računalnih postrojenja.
Europa se pritom suočava s dvostrukim izazovom. Želi povećati vlastite računalne kapacitete i istodobno smanjivati emisije stakleničkih plinova, poboljšavati energetsku učinkovitost i ograničavati pritisak novih potrošača na elektroenergetski sustav. U europskoj strategiji zato se sve više govori o povezivanju razvoja umjetne inteligencije s obnovljivim izvorima energije, modernizacijom mreža i učinkovitim upravljanjem podatkovnim centrima.
Za Hrvatsku je to posebno važno jer njezine mogućnosti za privlačenje tehnoloških ulaganja ne ovise samo o dostupnosti zemljišta ili poslovnih poticaja. Potrebna je pouzdana energetska infrastruktura, dovoljno stručnjaka, brza digitalna povezanost i regulatorni uvjeti koji omogućuju dugoročno planiranje. Država koja želi privući napredne podatkovne centre mora istodobno razmišljati o proizvodnji električne energije, njezinoj cijeni, kapacitetima mreže i učincima na ostale potrošače.
Hrvatska zaostaje u primjeni umjetne inteligencije
Podaci Eurostata za 2025. godinu pokazuju da je umjetnu inteligenciju u poslovanju koristilo 20 posto poduzeća u Europskoj uniji s najmanje deset zaposlenih, dok je u Hrvatskoj taj udio iznosio 15,2 posto. Razlika od 4,8 postotnih bodova ne znači da hrvatska poduzeća nemaju pristup tehnologiji, nego da je njezina sustavna primjena manje raširena od europskog prosjeka. Usporedba je još izraženija s državama poput Danske, gdje umjetnu inteligenciju koristi 42 posto poduzeća, Finske s 37,8 posto i Švedske s 35 posto.
Razlike postoje i prema veličini poduzeća. U Hrvatskoj je umjetnu inteligenciju koristilo 12,8 posto malih poduzeća, 25,5 posto srednjih i 39,6 posto velikih. Europski prosjeci u istim kategorijama iznosili su 17, 30,4 i 55 posto. Ti podaci pokazuju da hrvatski problem nije ograničen na jednu skupinu poduzetnika, nego obuhvaća širu sposobnost gospodarstva da uvodi napredne digitalne tehnologije u poslovne procese.
Europska komisija u izvješću o hrvatskom napretku u Digitalnom desetljeću za 2026. prepoznaje poboljšanja u povezivosti, digitalnoj infrastrukturi i pojedinim strateškim tehnologijama, ali istodobno upozorava na nedovoljnu digitalizaciju malih i srednjih poduzeća, manjak stručnjaka, teškoće u financiranju rasta inovativnih tvrtki i neujednačenu kvalitetu digitalnih javnih usluga. Upravo se u tim područjima nalazi razlika između formalne dostupnosti tehnologije i njezina stvarnog gospodarskog učinka.
Za hrvatske poduzetnike umjetna inteligencija ne mora značiti razvoj vlastitog velikog jezičnog modela ili ulaganje u skupu računalnu infrastrukturu. U mnogim djelatnostima važnije je kvalitetno povezati postojeće podatke, automatizirati administrativne procese, poboljšati planiranje proizvodnje, upravljanje zalihama, logistiku ili korisničku podršku. Međutim, takva primjena zahtijeva organizacijske promjene, obrazovanje zaposlenika i sposobnost procjene stvarnih koristi. Sama kupnja softverske licence ne znači i povećanje produktivnosti.
Hrvatska planira 932 milijuna eura, ali ključno je što će tim novcem izgraditi
Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije predstavilo je 16. listopada 2026. Nacionalni plan za razvoj umjetne inteligencije do 2032. godine i pripadajući Akcijski plan do 2028. godine. Prema predstavljenom prijedlogu, ukupna predviđena ulaganja do 2032. iznose 932,1 milijun eura, dok je za prvi akcijski plan planirano 382,1 milijun eura kroz 33 mjere. Dokumenti su predstavljeni uz najavu javnog savjetovanja, pa predviđene iznose treba razlikovati od već izvršenih ulaganja i konačno odobrenih projekata.
Za razvoj računalne i podatkovne infrastrukture u prvom akcijskom planu predviđeno je 139 milijuna eura. Među prioritetima su jačanje istraživanja, razvoj domaćih tehnoloških rješenja, obrazovanje stručnjaka i primjena umjetne inteligencije u javnim uslugama. Posebno je istaknut razvoj tehnologija prilagođenih hrvatskom jeziku, uključujući veliki jezični model koji bi mogao poslužiti kao osnova za domaće aplikacije i javne digitalne usluge.
Predviđeno je i osposobljavanje 7000 građana za osnovnu pismenost u području umjetne inteligencije, 10.000 nastavnika te 5000 javnih službenika. Takvi ciljevi pokazuju da Hrvatska prepoznaje važnost obrazovanja, ali otvaraju pitanje hoće li planirane edukacije biti dovoljno povezane s konkretnim poslovima i potrebama institucija. Kratkotrajno upoznavanje s digitalnim alatima nije isto što i razvoj stručnih kompetencija potrebnih za projektiranje, provjeravanje i sigurnu primjenu složenih sustava.
Posebno je važan odnos između javnog financiranja i razvoja domaće industrije. Ako se najveći dio sredstava usmjeri samo na kupnju gotovih inozemnih proizvoda, Hrvatska će modernizirati pojedine usluge, ali neće nužno stvoriti vlastitu tehnološku osnovu. Ako se, međutim, ulaganja povežu s domaćim istraživačkim institucijama, inovativnim poduzećima, sveučilištima i razvojem novih proizvoda, moguće je povećati udio domaćeg znanja i dodane vrijednosti. Oba pristupa imaju svoju ulogu, ali njihove dugoročne gospodarske posljedice nisu jednake.
Hrvatski jezik, podaci i javne usluge postaju strateško pitanje
Razvoj velikih jezičnih modela prilagođenih hrvatskom jeziku nije samo pitanje jezične praktičnosti. Modeli koji slabije razumiju hrvatski pravni, administrativni, medicinski ili stručni kontekst mogu proizvoditi netočne odgovore, pogrešno tumačiti dokumente i stvarati dodatne rizike u osjetljivim djelatnostima. Za državu s relativno malim jezičnim tržištem razvoj kvalitetnih jezičnih resursa može biti važan preduvjet ravnopravnog sudjelovanja u digitalnom gospodarstvu.
Istodobno treba razlikovati model koji dobro obrađuje hrvatski jezik od sustava nad kojim hrvatske institucije imaju potpunu kontrolu. Jezična prilagodba sama po sebi ne jamči sigurnost podataka, neovisnost o vanjskim pružateljima infrastrukture ni mogućnost provjere načina rada sustava. Zbog toga se razvoj domaćih rješenja mora povezati s pravilima o pohrani i obradi podataka, transparentnosti, odgovornosti i nadzoru.
U javnoj upravi umjetna inteligencija mogla bi pomoći pri obradi velikog broja dokumenata, pretraživanju propisa, pripremi administrativnih postupaka i pružanju informacija građanima. Hrvatski nacionalni plan predviđa mogućnosti njezine primjene i u sustavu e-Građani te kao pomoćnog alata u pravosuđu. Međutim, uporaba umjetne inteligencije u javnim službama otvara dodatna pitanja zaštite osobnih podataka, mogućnosti pogreške i prava građana da razumiju i ospore odluke koje utječu na njihov položaj. Odgovornost za upravne i pravosudne odluke mora ostati na ovlaštenim ljudima i institucijama.
Može li Europa istodobno regulirati i razvijati umjetnu inteligenciju?
Europska unija nastoji izgraditi sustav u kojem razvoj umjetne inteligencije prati zaštita temeljnih prava, sigurnosti i tržišnog natjecanja. Europski Akt o umjetnoj inteligenciji uspostavio je regulatorni okvir koji obveze prilagođava rizicima pojedinih sustava, dok se novim strategijama nastoji povećati ulaganja, pojednostaviti provedbu pravila i potaknuti primjenu tehnologije u gospodarstvu.
U tome postoji stvarna napetost između različitih ciljeva. Poduzećima su potrebni predvidljivi propisi, jednostavniji postupci i pristup kapitalu kako bi mogla razvijati nove proizvode. Građanima su istodobno potrebna jamstva da sustavi koji obrađuju njihove podatke, utječu na zapošljavanje ili se koriste u javnim uslugama neće proizvesti diskriminaciju, ozbiljne sigurnosne propuste ili odluke koje nije moguće preispitati.
Europska strategija zato ne može počivati samo na strožim pravilima, kao što ne može počivati ni isključivo na velikim ulaganjima. Ako regulacija postane nerazmjerno složena za mala poduzeća, može otežati ulazak novih europskih proizvođača na tržište. Ako se pravila oslabe bez odgovarajućih zaštitnih mehanizama, rastu rizici za građane, javne institucije i povjerenje u tehnologiju. Ključno je osigurati da se pravna sigurnost i tehnološka konkurentnost međusobno podupiru, umjesto da se promatraju kao suprotstavljeni ciljevi.
Umjetna inteligencija mijenja tržište rada, ali promjene neće biti jednake za sve
Jedna od važnih tema europske rasprave jest utjecaj umjetne inteligencije na radna mjesta i društveni model. Automatizacija pojedinih zadataka može povećati produktivnost i osloboditi zaposlenike rutinskih poslova, ali može i smanjiti potrebu za određenim vrstama rada ili promijeniti kvalifikacije koje poslodavci traže. Učinci će se razlikovati prema djelatnostima, razini obrazovanja i sposobnosti poduzeća da tehnologiju uključe u postojeće procese.
Za Hrvatsku, koja se u pojedinim sektorima suočava s nedostatkom radne snage, umjetna inteligencija može otvoriti mogućnosti za povećanje učinkovitosti bez razmjernog povećanja broja zaposlenih. To je osobito relevantno u administraciji, logistici, financijskim uslugama, dijelovima industrije i javnoj upravi. No takva korist nije automatska. Ako poduzeća ne ulažu u obrazovanje zaposlenika i reorganizaciju poslovanja, nova tehnologija može povećati troškove bez očekivanih rezultata.
Zato pitanje umjetne inteligencije treba povezati s obrazovnom i gospodarskom politikom. Hrvatska mora razmišljati ne samo o tome koliko će građana naučiti koristiti pojedine alate, nego i koliko će razviti stručnjaka koji mogu projektirati sustave, provjeravati njihovu pouzdanost, upravljati podacima i stvarati nove proizvode. Razlika između korisnika tehnologije i njezina proizvođača dugoročno može biti jednako važna kao nekada razlika između uvoznika i proizvođača industrijske opreme.
Tehnološka suverenost neće se mjeriti brojem strategija
Europska rasprava u Dublinu otvara pitanje koje će ostati aktualno mnogo dulje od jednog političkog sastanka. Hoće li Europska unija uspjeti razviti dovoljno snažan vlastiti tehnološki ekosustav da može konkurirati globalnim kompanijama, štititi svoje podatke i donositi neovisne odluke o digitalnoj infrastrukturi? Odgovor neće ovisiti samo o veličini najavljenih ulaganja, nego o njihovoj provedbi, dostupnosti računalnih kapaciteta, sposobnosti privlačenja stručnjaka i stvaranju tržišta na kojem europske inovativne tvrtke mogu rasti.
Za Hrvatsku je pitanje još konkretnije. Može li se u sljedećih nekoliko godina pomaknuti iz skupine država koje pretežno kupuju i koriste tuđu tehnologiju prema gospodarstvu koje razvija vlastita specijalizirana rješenja, izvozi digitalne proizvode i primjenjuje umjetnu inteligenciju za povećanje produktivnosti? Nacionalni plan do 2032. i europski programi pružaju financijski i institucionalni okvir, ali ne jamče rezultat. Njega će određivati kvaliteta projekata, ulaganja u ljude, povezanost znanosti i gospodarstva te spremnost institucija da odgovorno koriste nove sustave.
U konačnici, europska tehnološka suverenost ne znači da svaki čip, program ili model mora nastati unutar Europske unije. Ona znači da Europa mora imati dovoljno vlastitog znanja, infrastrukture, poduzeća i mogućnosti izbora kako njezin gospodarski razvoj i sigurnost ne bi ovisili o odlukama nekoliko stranih tehnoloških kompanija. Za Hrvatsku je pritom najvažnije da ne ostane samo promatrač velikih europskih investicija, nego da pronađe područja u kojima može stvarati vlastitu vrijednost.
Budućnost umjetne inteligencije neće određivati samo oni koji je najbrže koriste, nego i oni koji razumiju kako ona nastaje, tko njome upravlja i tko od njezina razvoja ostvaruje najveću korist.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Infografika: Vidmir Raič