Politike koje povezuju Lenjina, Staljina i Putina, unatoč razlikama u njihovim ideološkim okvirima i povijesnim kontekstima, temelje se na nekoliko zajedničkih načela koji oblikuju rusku vanjsku i unutarnju politiku od carizma i kraja 19. stoljeća do danas. Prije svega to je politika kontinuiteta ruskog širenja utjecaja i moći posredstvom politika koje imaju naglasak na strateškoj kontroli teritorija i širenju utjecaja. Tako je Lenjin, primjerice, nakon Oktobarske revolucije, fokusirao se na uspostavu Sovjetskog Saveza i širenje komunističke revolucije diljem svijeta posredstvom Kominterne.
Kominterna – oruđe ruske vanjske poltike
Nakon što su boljševici osvojili u Rusiji, Lenjin je, slijedeći Marxovu ideju „permanentne revolucije” htio izvoziti revoluciju u druge zemlje. Jedan od slogana tog doba bio je: “Od svjetskog rata do svjetske revolucije”, a oruđe te politike je Kominterna. Komunistička internacionala ili kako su je Rusi zvali – Kominterna, nastala je na kraju Prvog svjetskog rata, kada su ljudi koji su prošli pakao rovova počeo žeđati za društvenom pravdom i jednakošću. Ona je osmišljena i prije nego što su boljševici preuzeli Vlast u Rusiji. Godine 1914. ruski revolucionar Vladimir Ilič Lenjin pozvao je europske radničke pokrete da pokrenu novu organizaciju koja će zamijeniti radničku i socijalističku Drugu internacionalu koja se raspala početkom svjetskog sukoba. Ruski povjesničar Aleksandar Kolpakidi o tome kaže: „Kominterna je bila dijete prvog svjetskog rata. Organizacija je okupila komunističke stranke iz dvadesetak zemlja. Sovjetski Savez preuzeo je vrlo brzo vodeću ulogu u Kominterni iako su svi članovi nominalno bili jednaki.”
Vladimir Ilič Lenjin, prvi ex-caristički vladar Rusije, širenje svijetom "permanentnom socijalističkom revolucijom"
“Ideologija Komunističke internacionale bila je svojevrsna religija, s vjernicima koji su nastojali izgraditi nov, idealan i sretan svijet bez siromaštva i vojnih sukoba”, dodaje povjesničar Kolpakidi.
Nakon Lenjinove smrti i Staljinova dolaska na čelo prve zemlje socijalizma u fokus svoje politike Staljin stavlja konsolidaciju teritorijalne kontrole unutar SSSR-a, a Kominternu instrumentalizira potpuno u funkciju vanjskopolitičkih ciljeva SSSR-a. O tome Kolpakidi kaže: „Primarno stvorena kao subverzivna organizacija, Kominterna je Moskvi učinkovito zamijenila saveznike izgubljene tijekom međuratnog razdoblja i sve se više stavljala u funkciju Staljinovih interesa”.
Politički događaji u Europi u međuraću, između dva svjetska rata, a osobito nakon njega i stvaranje velikog bloka istoka i juga Europe i socijalistički država u kojima su novi vođe, uglavnom, većinom su bili bivši agenti Kominterne. To je Wilhelm Pieck i Walter Ulbricht iz Istočne Njemačke, Klement Gottwald iz Čehoslovačke, Wladyslaw Gomulka iz Poljske, te Josip Broz Tito iz Jugoslavije, kao i Georgi Dimitrov iz Bugarske.
Josif Visarionovič Staljin, diktator Rusije, autoritarna vladavina do Atlantika
Željezna zavjesa je pala, svijet se podijelio na dva bloka i započeo je Hladni rat između njih. “Sovjetska ulaganja u Kominternu isplatila su se za vrijeme Hladnog rata”, kaže Kolpadiki. “Isplaćivala su se sve raspada zemlje 1991.”, dodaje.
Nakon što je osigurano formiranje socijalističkog bloka u Europi, Sovjetski Savez se okrenuo drugim kontinentima te financirao revolucionarne i oslobodilačke pokrete u Africi, Aziji i Latinskoj Americi.
Kroz hladnoratovsko razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, pod krikom internacionalizma i zaštite „narodnih demokracija” Istočne Europe, SSSR širio utjecaj stvaranjem istočnog bloka i satelitskih država pod sovjetskim utjecajem širom svijeta.
Vladimir Putin, bivši časnik KGB-a stacioniran iza ‘željezne zavjese’ u Istočnoj Njemačkoj, politički formatiran u vremenu Hladnog rata, koji pad Berlinskog zida imenuje katastrofom, kao raspad Sovjetskog Saveza što je, po njegovu sudu "najveća geopolitička katastrofa stoljeća", i kao neupitni vladar Rusije zadržao je strategiju očuvanja i širenja utjecaja, osobito u postsovjetskom prostoru (Krim 2014., Donbas) i globalno kroz saveze s režimima poput onih u Sjevernoj Koreji, Iranu, donedavna i u Siriji.
Vladimir Putin, aktualni vladar Rusije, kontiunitet velikoruske politike
Neprijateljstvo prema Zapadu i naglasak na suverenitetu
Prvi ex-caristički vladar Rusije Vladimir Ilič Lenjin na međunarodnoj političkoj sceni protivio se kapitalističkom Zapadu kao neprijatelju socijalizma i predvodio borbu protiv intervencije zapadnih zemalja tijekom građanskog rata. Staljin je išao i korak dalje, aktivno je vodio je Hladni rat protiv Zapada, posebno SAD-a, kroz politiku "željezne zavjese" i ideološki sukob između kapitalizma i socijalizma. Putin je na tome tragu, ali politikom koja odražava nove realnosti međunarodnih odnosa, osobito u kontekstu globalizacije, slično kao i prethodnici, on vidi Zapad kao „prijetnju ruskoj suverenosti”, naglašava potrebu za "višepolarnim svijetom" i često koristi antizapadnu retoriku.
Instrumentalizacija ideologije za političke ciljeve
Nema politike bez ideologije. Zato je Lenjin koristio je marksizam kao ideološko opravdanje za revolucionarne promjene i stvaranje Sovjetskog Saveza, a Josif Visarionovič Staljin iskoristio marksizam-lenjinizam kao sredstvo za legitimizaciju svoje autoritarne vladavine i stvaranje kulta ličnosti. Putin nije ideološki vezan za komunizam, on koristi patriotizam, pravoslavlje i nacionalizam kao alate za učvršćenje svoje vlasti i jačanje podrške među građanima.
Kontrola informacija i propagandni aparati
Lenjin je uspostavio temelje sovjetske propagande kako bi promicao ideje revolucije i komunističke partije, Staljin masovno koristio propagandu za glorifikaciju države, Partije i sebe, dok je kontrolirao medije i obrazovanje. Putin ide utabanim stazama i oslanja se na modernu propagandu putem državnih medija, dezinformacijskih kampanja i digitalnih tehnologija za kontrolu narativa u zemlji i inozemstvu.
Represivni sustav prema unutarnjim neprijateljima
Lenjin je vodio Crveni teror, eliminirajući protivnike revolucije, Staljin proveo velike čistke, uveo gulage i koristio tajne službe za suzbijanje djelovanja političkih neistomišljenika i disidenata. Putin je najelegantniji u tom nizu, oslanja se na modernizirane sigurnosne službe (FSB), uhićenja političkih protivnika, represiju nad medijima i obračun s opozicijom.
Globalna težnja za priznanjem moći
Vođa prve socijalističke revolucije svijeta Lenjin tražio je međunarodno priznanje Sovjetskog Saveza i širenje revolucije. Staljin je kroz neupitnu pobjedu u Drugom svjetskom ratu osigurao je status supersile za SSSR. Aktualni vladar Rusje Putin je baštinik povijesti koji nastoji vratiti Rusiji status globalne sile, koristeći energente, vojsku, rat (agresija na Ukrajinu) i diplomaciju tek kao politčke alate. Unatoč različitim povijesnim okolnostima, kontinuitet ovih politika odražava dugoročnu rusku težnju za očuvanjem vlastitog utjecaja i identiteta u svijetu. Je li to taj famozni”Ruski put”?
Autor: Vidmir Raič:
Fotografije: Public Domain, javno vlasnioštvo, Free for use, Slobodnno za uporabu