ŽRVANJ
dok čekamo bus
do najbliže ulične predstave
ljiljanu sam htio pitati
kako to da ne zastaje više
kad crkvena zvona odjekuju
kad mekan dopire glas mujezina
kad odlasci u predgrađa mirišu na cimet
i na rano pokošene trave
dok čekamo bus
netko mi maše osmijehom
sreća mi pomijera usne
glas mi se taloži pionirskom dolinom
oživljuju životinjski pogledi
tigar i stari jelen desno od sunca
odvojeni ljuljačkom na kojoj smo nekad
bili slika ranoga ljeta
nedjelja je, u najbližem tržnom centru
prodaju naše želje da preživimo
cijene su akcijske, iz njih nešto
tiho kao zora miriše na strah
što maršira ulicom
niz koju se
javlja vjetar
nepovjerljivo napuhuje
prozorske zavjese, njegova misao mi
podiže glavu – na bijeloj fotografiji
visoko na zidu nepoznate sobe
vidim jedne oči
i ostarjelo srce
gluh zbog uličnog žamora
uzalud mu pokušavam
čuti otkucaje
Mirko Popović,autor o sebi: "Rođen sam 1944. u Slivnu, Republici Hrvatskoj. Od šezdesetih godina prošloga stoljeća živim u Sarajevu. Od najranijih školskih dana počeo sam pisati prozu i poeziju. Objavljivao sam svoje radove u velikom broju književnih časopisa u bivšoj državi, te na Radio-Sarajevu. Poezija mi je također uvrštena u više zbornika u Hrvatskoj i Sloveniji. Autor sam dvije knjige: TAMNO SUNCE, proza i BERBA ROSE, poezija u izdanju Izdavačke kuće SVJETLOST, Sarajevo, odnosno Izdavačke kuće SVJETLO RIJEČI, Sarajevo. Dobitnik sam književne nagrade Hrvatskog slova Dubravko Horvatić (u Zagrebu).
Prije umirovljenja bio je pravnik s 40 godišnjom službom u službom u državnim organima u Sarajevu.
Poeziju sam prigrlio još u mladim danima i ona je već tada, kao najljepši i najzagonetniji odbljesak onostranog, postala najprivlačniji način kazivanja stvarnosti… Sa njom sam kao dijete pošao u avanturu iza stvari i pojava, da bih mogao iskazivati neizrecivo, te koliko mogu i umijem, koliko mi krila izdrže, disati na pučini bogatstva slika, osjećaja, emocije, metafora."
izvor: https://www.zvonainari.hr/
fotografija: Vidmir Raič