Proces rehabilitacije Josifa Visarionoviča Staljina u Rusiji nije započeo rezolucijom Komunističke partije Ruske Federacije iz 2024. godine, niti je tek puki hir političkih marginalaca s nostalgijom za prošlim vremenima. Rehabilitacija Staljina duboko je ukorijenjena u sam politički projekt Vladimira Putina, a njezin smisao, cilj i izvedba usko su povezani s transformacijom ruske države iz nesigurne postkomunističke demokracije u autoritarni režim koji teži imperijalnoj obnovi. Da bi se razumjelo zašto Putin obnavlja kult jedne od najmračnijih figura 20. stoljeća, potrebno je sagledati širi povijesni, politički i simbolički kontekst u kojem se ta rehabilitacija odvija.
Putinov uspon na vlast krajem 1999. i početkom 2000. godine poklopio se s razdobljem kada su institucije postsovjetske Rusije bile slabe, a kolektivni identitet raštrkan. Šok terapija 90-ih, ekonomska depresija, rat u Čečeniji i opće poniženje zbog raspada Sovjetskog Saveza stvorili su političku prazninu. U toj praznini Putin se nametnuo kao figura stabilnosti i nacionalnog kontinuiteta. No stabilnost se ne gradi samo represijom, nego i narativom, što je iznimno značajno za Putinovu Rusiju u kojoj najvažniji narativ nije demokracija ili ljudska prava, već veličina i snaga države. U tom kontekstu, Staljin – ne kao čovjek, nego kao simbol – ponovno dobiva mjesto u političkom imaginariju nacije.
Mit o nužnosti „čvrste ruke”
Rehabilitacija Staljina ne odvija se naglo, već postupno i sustavno. Već u ranom razdoblju Putinove vladavine, kroz promjene u udžbenicima povijesti, Staljin se predstavlja kao "čvrsta ruka" nužna u turbulentnim vremenima. Njegova odgovornost za masovne zločine i represiju relativizira se kroz ideju da su ti zločini bili cijena opstanka. Ta se logika savršeno uklapa u Putinovu viziju države – ona nije odgovorna svojim građanima, nego povijesnoj misiji. U toj misiji, ljudska prava, pluralizam i transparentnost nisu prioriteti, već potencijalne slabosti koje mogu ugroziti homogenost i snagu.
Konačni cilj nije povratak komunizmu, nego legitimizacija autoritarnog modela vladavine. Staljinova figura u tom je modelu simbol nepokolebljivosti, odlučnosti i beskompromisne lojalnosti državi. Zato je važno naglasiti da rezolucija KPRF-a o poništavanju Hruščovljeva "tajnog govora" nije puka revizija povijesti, već politički signal. KPRF, iako formalno oporbena stranka, zapravo sudjeluje u orkestriranoj kampanji povratka državnom narativu u kojem nema mjesta za slabost ili sumnju. To je u skladu s Putinovom strategijom preoblikovanja kolektivnog pamćenja – strategijom u kojoj se povijest koristi kao oruđe moći.
Spomenici Staljinu koji niču širom Rusije, novi udžbenici koji glorificiraju njegovu ulogu, te eliminacija svih oblika povijesne samokritike – sve su to elementi istog projekta. Režim ne samo da selektivno interpretira prošlost, već je i fizički oblikuje. Mramorni reljef Staljina na moskovskoj stanici podzemne željeznice nije samo ukras: on je poruka. Poruka da je Staljin ponovno prihvaćen kao temelj ruske državnosti, kao onaj koji simbolizira veličinu, red i pobjedu nad kaosom.
Taj simbolički povratak Staljinu postaje još očitiji kada se usporede mehanizmi vladavine tada i sada. Suzbijanje neslaganja, zatvaranje nezavisnih medija, progon oporbenjaka i širenje straha unutar političke elite – sve to podsjeća na logiku vladanja iz doba Velike čistke. Samoubojstvo ministra Romana Starovojta i hladna reakcija Kremlja – čak i povlačenje protokolarnog vijenca – nose poruku da ni visoka lojalnost nije jamstvo sigurnosti. U tome se ponovno javlja staljinistička praksa: državni aparat živi u stanju stalne nesigurnosti, u kojem odanost vlasti ne isključuje mogućnost iznenadne represije.
Dekadentni Zapad – vječni vanjski neprijatelj
Putin, naravno, ne rehabilitira Staljina jer dijeli sve njegove ideološke stavove. Rehabilitacija je funkcionalna – ona služi učvršćenju vlastite moći, prikrivanju unutarnjih slabosti i usmjeravanju društva prema vanjskom neprijatelju. NATO, Ukrajina, "dekadentni Zapad" – svi su oni dio konstrukcije svijeta u kojem Rusija mora biti tvrda, jedinstvena i bezkompromisna. A u takvom svijetu, Staljin – simbol brutalne učinkovitosti – više nije zločinac, nego uzor.
Ironija je u tome što su sami Sovjeti, kroz Hruščovljev govor 1956., prepoznali da je kult ličnosti smrtonosan za socijalistički projekt. Danas, međutim, režim u Moskvi poništava i taj pokušaj samorefleksije. U društvu koje više ne propituje prošlost, nego je koristi za opravdanje sadašnjosti, povijest prestaje biti pouka i postaje oružje.
Putin nije rehabilitirao Staljina da bi vratio komunizam. Rehabilitirao ga je jer mu je potreban mitski otac, figura koju se ne dovodi u pitanje, kako bi vlastiti autoritet učinio svetim, neupitnim i iznad zakona. U tom je smislu Staljin postao ono što je uvijek i bio: sredstvo vlasti, a ne moralna figura. Njegova nova slava govori više o današnjoj Rusiji nego o Sovjetskom Savezu. I to je najopasniji aspekt čitavog procesa.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano