Yanis Varoufakis, ekonomist, bivši grčki ministar financija i jedan od najprepoznatljivijih kritičara neoliberalne ortodoksije, u svojoj knjizi „Tehnofeudalizam – Što je ubilo kapitalizam“ donosi teorijski smionu, provokativnu, ali duboko argumentiranu tvrdnju: kapitalizam više ne postoji. Umjesto njega, svjedočimo usponu novog oblika eksploatacije koji naziva tehnofeudalizmom – sustavom u kojem su digitalne platforme, algoritmi i infrastrukture vlasništva zamijenile tržišne odnose svojstvene klasičnom kapitalizmu. Ovaj esej nastoji analizirati središnje teze knjige, njihovu metodološku utemeljenost, ideološki okvir te društvenu i političku implikaciju Varoufakisove dijagnoze.
Od tržišta do oblaka
U središtu Varoufakisove knjige nalazi se temeljna teza: kapitalizam, kako ga je definirao klasični liberalizam (i kasnije marksizam), više ne postoji u svom izvornom obliku. Umjesto tržišne razmjene između kapitalista i radnika posredovane robom i novcem, danas imamo novu konfiguraciju moći: tehnološke korporacije koje ne djeluju unutar tržišta, već izvan njega – stvarajući vlastite, zatvorene sustave razmjene, nadzora i ekstrakcije vrijednosti. Platforme poput Amazona, Googlea ili Facebooka više nisu posrednici između ponude i potražnje, već vladari digitalnog prostora u kojem se ekonomija, ali i politika, odvijaju pod njihovim uvjetima.
Varoufakis koristi termin „oblaci-vlastelinstva“ (cloud serfdom) kako bi opisao asimetričan odnos između korisnika i platformi. U tom odnosu korisnik nije ni radnik ni klijent u tradicionalnom smislu, već podanik: njegova „besplatna“ aktivnost stvara podatke koji se potom kapitaliziraju bez ikakve naknade ili pregovaračke moći. Platforme tako ne konkuriraju na tržištu – one stvaraju vlastiti digitalni feudalizam u kojem se ekonomska renta, a ne dobit kroz proizvodnju, nameće kao dominantni oblik akumulacije.
Kritika klasične političke ekonomije
Varoufakisova kritika klasične političke ekonomije izvire iz njegove dijalektičke pozicije, koja kombinira Marxovu analizu kapitala s neokeynesijanskom senzibilnošću. Dok kapitalizam pretpostavlja razmjenu robe na slobodnom tržištu i ciklus M–R–M’ (novac–roba–povećani novac), tehnofeudalizam podrazumijeva zaobilaženje tržišta i konstituiranje odnosa dominacije kroz kontrolu pristupa, infrastrukture i podataka. Tu se javlja nova klasa tehnofeudalnih „vlastelina“ – digitalnih oligopola – čija moć nije proizvod tržišne konkurencije, već političkog poretka koji legalizira njihovu kontrolu nad digitalnim prostorom.
Posebno zanimljiv je način na koji Varoufakis problematizira koncept vrijednosti. U tehnofeudalnom poretku, vrijednost više nije rezultat rada (u marksističkom smislu), već rezultat digitalne pažnje, podataka i algoritamski konstruiranih preferencija. Time se klasična teorija vrijednosti radikalno dovodi u pitanje, što ima duboke implikacije za način na koji razumijemo bogatstvo, moć i nejednakost.
Knjiga se oslanja na kombinaciju historijsko-materijalističke analize i suvremene kritike političke ekonomije, s elementima filozofije tehnologije. Varoufakis piše u prepoznatljivom, pristupačnom stilu, ali istodobno duboko teorijski utemeljeno. Njegov narativ uključuje povijesne analogije, konkretne primjere iz tehnološke industrije, te uvide iz vlastitog političkog djelovanja.
Međutim, metodološka kritika može se uputiti na ponekad spekulativan karakter nekih tvrdnji. Premda su mnoge od njegovih dijagnoza empirijski uvjerljive, ponekad nedostaje kvantitativna analiza koja bi potkrijepila razmjere „feudalne rente“ u odnosu na klasične oblike kapitalističke dobiti. Također, ostaje nejasno gdje točno povlači granicu između kasnog kapitalizma i tehnofeudalizma – je li to kvantitativna promjena (više podataka, više nadzora), ili kvalitativna (promjena same logike akumulacije)?
Ideološka i politička dimenzija
Varoufakis otvoreno zastupa antikapitalističku i demokratsko-socijalističku poziciju, pa se knjiga ne zadržava samo na dijagnostici, već implicira i potrebu za novim političkim projektom. Taj projekt, prema njemu, mora uključivati demokratizaciju digitalnih infrastruktura, regulaciju platformi i izgradnju oblika digitalne suverenosti izvan logike profita.
Iako je knjiga prije svega teorijska, ona je i poziv na djelovanje – ne samo protiv nejednakosti, već protiv gubitka autonomije u digitalnom dobu. Varoufakis smatra da je tehnofeudalizam opasniji od kapitalizma upravo zato što je manje transparentan: feudalni odnosi skrivaju se iza pojmova poput „inovacija“, „pametne usluge“ i „umjetne inteligencije“, dok se u stvarnosti radi o novoj formi nadzora i eksploatacije.
Knjiga „Tehnofeudalizam – Što je ubilo kapitalizam“ važan je doprinos suvremenoj kritici političke ekonomije, koja nadilazi uobičajene lijevo-desne podjele i suočava se s izazovima koji dolaze iz samog srca digitalnog kapitalizma. Iako se može prigovoriti ponekad spekulativnom tonu i nedovoljnoj operacionalizaciji nekih pojmova, Varoufakisova temeljna teza je uvjerljiva i teorijski potentna: živimo u sustavu koji više ne nalikuje kapitalizmu kakav smo poznavali, već nečem novom – i opasnijem.
Za čitatelje zainteresirane za budućnost rada, moći i slobode, ovo je nezaobilazno štivo koje istovremeno provocira, informira i potiče na političko promišljanje.
...
tekst: Vidmir Raič
ilustracija: AI generirano (ChatGPT 4.0)