Zbigniew Brzezinski, jedan od najutjecajnijih geostrateških mislilaca 20. i ranog 21. stoljeća, u svojoj knjizi „Amerika, Kina i sudbina sveta – strateška vizija“ iz 2012. godine iznio je hrabru i dalekosežnu dijagnozu globalnog poretka u transformaciji. U njoj je posebno istaknuo godinu 2025. kao ključnu prekretnicu, vremenski prag nakon kojeg bi se globalna arhitektura moći mogla radikalno promijeniti – ovisno o tome kako će SAD, kao tada još uvijek dominantna sila, odgovoriti na niz unutarnjih i vanjskih izazova.
Desetljeće kasnije, u ljeto 2025., čini se prikladnim i nužnim ponovno otvoriti Brzezinskijevu „stratešku viziju“ te ocijeniti u kojoj su se mjeri njegove pretpostavke i upozorenja ostvarile. U tom pogledu, njegov rad pokazuje gotovo proročansku jasnoću analize, ali i dozu preoptimistične nade u racionalnost međunarodnih aktera.
Multipolarni svijet i (ne)dovršena tranzicija
Brzezinski polazi od premise da Sjedinjene Američke Države ostaju središnji akter međunarodnog poretka, ali se suočavaju s unutarnjim i vanjskim izazovima koji ugrožavaju njihov globalni primat. Autor upozorava da bez jasno definirane strateške vizije i političkog konsenzusa oko globalne uloge Amerike, međunarodni poredak može ući u fazu fragmentacije, kaosa i regionalnih sukoba.
Knjiga ima dvojaku svrhu: s jedne strane upozoriti američku javnost i političku elitu na potrebu redefiniranja američke uloge u svijetu, a s druge strane pružiti nacrt realistične, ali i vrijednosno ukorijenjene vanjskopolitičke strategije za očuvanje globalne stabilnosti.
Brzezinski polazi od realistične pretpostavke da je svijet ušao u fazu multipolarnosti, gdje više država i regionalnih sila preuzima sve aktivniju ulogu u oblikovanju međunarodnih odnosa. Međutim, unatoč toj sve izraženijoj disperziji moći, on tvrdi da globalna stabilnost još uvijek u velikoj mjeri ovisi o sposobnosti i spremnosti Sjedinjenih Američkih Država da preuzmu ulogu „arbitra“, „katalizatora“ i „integratora“ međunarodnog sustava. Po njegovu mišljenju, riječ nije o hegemoniji u klasičnom smislu, već o odgovornom i strateški utemeljenom liderstvu koje počiva na suradnji, legitimnosti i sposobnosti uključivanja drugih važnih aktera u donošenje globalnih odluka.
Za Brzezinskog, američka moć se mora temeljiti ne samo na vojnoj i ekonomskoj snazi, već i na privlačnosti političkog modela, vjerodostojnosti institucija i koheziji savezništava. On zagovara koncept „šireg Zapada“, ideju da se transatlantske vrijednosti mogu proširiti i uključiti i druge aktere poput Rusije i Turske, ako pokažu spremnost za usvajanje osnovnih demokratskih normi i načela vladavine prava. Takvo prošireno partnerstvo vidi kao zalog dugoročne stabilnosti, osobito u euroazijskom prostoru koji smatra ključnim geostrateškim poljem u 21. stoljeću.
Brzezinski također upozorava da američko vodstvo ne može biti održivo bez unutarnje stabilnosti i jasne strateške vizije. Ako Amerika ne uspije redefinirati i reafirmirati svoju globalnu ulogu u skladu s novim realnostima, riskira da postane objekt, a ne subjekt međunarodnih procesa, čime bi svijet mogao skliznuti u stanje međunarodne neuređenosti, fragmentacije i rastuće nesigurnosti.
Brzezinski je ispravno predvidio da će globalni poredak evoluirati iz američke unipolarnosti prema multipolarnom sustavu, u kojem ključnu ulogu preuzimaju regionalne sile poput Kine, Indije, Turske i – potencijalno – Rusije. No, upozorio je da ta tranzicija neće nužno biti stabilna, ako izostane konsolidirano i odgovorno vodstvo SAD-a. Taj prostor između stare hegemonije i nove ravnoteže moći on je nazivao „geostrateškim međuvremenom“, u kojem se otvara rizik od fragmentacije, revizionizma i eskalacije regionalnih sukoba.
Pogledamo li aktualnu sliku 2025., vidimo upravo to „međuvrijeme“ koje je Brzezinski najavio. Svijet se ne nalazi u stanju uravnoteženog multipolarnog mira, nego u svojevrsnom sistemski nesigurnom svijetu, s rastućim napetostima među silama, nesposobnošću reforme globalnih institucija i povremenim vakuumima moći koji proizvode krize – od Ukrajine do Bliskog istoka i Indo-Pacifika.
SAD između vodstva i krize unutarnje kohezije
Brzezinski je vjerovao da sposobnost SAD-a da zadrži globalno vodstvo neće ovisiti samo o vanjskopolitičkoj volji, već i o unutarnjoj obnovi: političkom konsenzusu, demokratskoj stabilnosti i ekonomskom oporavku. Upozoravao je da bez unutarnje snage Amerika može postati „div s glinenim nogama“, čija moć blijedi u očima svijeta.
U tom svjetlu, stanje 2025. u SAD-u potvrđuje mnoge njegove bojazni. Polarizacija američke politike dosegla je točku u kojoj se legitimitet izbornog procesa sve češće dovodi u pitanje, a institucije gube povjerenje građana. Iako američko gospodarstvo i dalje demonstrira otpornost, društvene nejednakosti, identitetske podjele i populizam ozbiljno potkopavaju sposobnost dugoročnog strateškog djelovanja.
S druge strane, treba priznati da je američka vanjska politika, osobito pod pritiskom kriza (ukrajinski rat, kineski izazov, rat u Gazi), pokazala određen stupanj strategijske elastičnosti i mobilizacije savezništava, što sugerira da je američko vodstvo i dalje operativno – iako osjetljivije no ranije.
Kina - izazivač bez konsenzusa
Jedan od ključnih fokusa Brzezinskijeve knjige bio je uspon Kine. Smatrao je da odnos SAD-a i Kine predstavlja „strateško središte“ nove svjetske dinamike. Iako je bio svjestan kompetitivne dimenzije tog odnosa, Brzezinski je vjerovao u mogućnost „konstruktivne konkurencije“ – odnosa koji kombinira natjecanje s uzajamnim interesima u očuvanju globalne stabilnosti.
Međutim, realnost 2025. sugerira da je prevladala logika konfrontacije. Od trgovinskog rata, preko tehnološkog razdvajanja, pa sve do pitanja Tajvana, odnosi SAD-a i Kine karakterizira sve manja međuzavisnost i sve veće strateško nepovjerenje. Dok je SAD okupio mrežu savezništava u Indo-Pacifiku (AUKUS, Quad), Kina pokušava graditi alternativne formate suradnje, uključujući BRICS i inicijativu „Pojas i put“. Niti jedna strana ne iskazuje spremnost na kompromis, a međusobna dehumanizacija retorike dodatno usložnjava buduće oblike suradnje.
Poseban naglasak Brzezinski stavlja na odnos SAD-a i Kine. U duhu tzv. „strateške zrelosti“, predlaže model „konstruktivne konkurencije“ – suradnje u globalnim pitanjima (klima, ekonomija, nuklearna sigurnost), uz istovremeno strateško obuzdavanje kroz regionalne saveze i prisutnost u Azijsko-pacifičkoj regiji.
Brzezinski je skeptičan prema ideji „neizbježnog sukoba“ između padajuće sile (SAD) i uzlazne sile (Kina), te se protivi konfrontacijskoj logici „novog hladnog rata“. Međutim, jasno prepoznaje potencijalne opasnosti kineskog nacionalizma, unutarnjih političkih napetosti i autoritarnog modela razvoja.
Brzezinski je ispravno predvidio strukturalnu važnost Kine, ali je podcijenio dubinu ideološke i vrijednosne podjele između dviju sila – te učestalost regionalnih točaka trenja koje onemogućuju dugoročni dijalog.
Ruski revizionizam i granice uključivosti
Možda najpreciznije od svih, Brzezinski je predvidio mogućnost da Rusija postane destruktivan akter, ako se ne uspije integrirati u širi euroatlantski okvir. Njegova ideja „uključivanja Rusije“ bila je uvjetovana prihvaćanjem demokratskih normi – što se, očito, nije dogodilo. Invazija na Ukrajinu 2022. označila je konačan kraj vizije o europskoj Rusiji, a Brzezinskijeva upozorenja o ruskoj nostalgiji za imperijalnim statusom u potpunosti su se obistinila.
Pritom je zanimljivo da je upravo Ukrajina bila zemlja koju je Brzezinski više puta izdvajao kao ključnu za stabilnost Europe. Njegovo uvjerenje da se bez suverene i stabilne Ukrajine neće moći uspostaviti trajni mir na kontinentu pokazalo se iznimno točnim.
Vizionar u dobu nesigurnosti
Kada sagledamo Brzezinskijevu viziju za 2025. godinu, postaje jasno da se većina njegovih strateških upozorenja i dijagnoza u velikoj mjeri ostvarila. Njegova analiza nije bila deterministička – naprotiv, pozivala je na odgovornost, političku mudrost i strateško planiranje kao načine da se izbjegne put u fragmentaciju. Nažalost, svijet 2025. ne izgleda kao potvrda njegovih optimističnijih mogućnosti, već kao potvrda cijene propuštenih prilika.
Unatoč tome, Brzezinski ostaje relevantan upravo zato što je jasno artikulirao izbor koji je pred međunarodnom zajednicom: između suradnje i sukoba, između odgovornog vodstva i sebične zatvorenosti. Njegov koncept „strateške vizije“ danas se može čitati i kao podsjetnik da nijedna sila, koliko god moćna bila, ne može dugoročno voditi svijet bez unutarnje stabilnosti, međunarodne vjerodostojnosti i spremnosti da moć koristi kao sredstvo zajedničkog interesa, a ne jednostranog diktata.
U tom smislu, Brzezinski 2025. nije samo vizionar – nego i upozorenje.
....
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: AI generirano