Proslava 5. kolovoza, Dana pobjede i domovinske zahvalnosti te Dana hrvatskih branitelja, predstavlja jedan od ključnih trenutaka u hrvatskom političkom kalendaru. Utemeljena u kolektivnom pamćenju kao dan oslobođenja Knina i simboličnog kraja vojno-redarstvene operacije „Oluja“ 1995. godine, ova proslava nadilazi pukopovijesnu komemoraciju vojne pobjede. Ona je višeslojni politički ritual koji spaja elemente nacionalne mitologije, državne legitimacije, vojne tradicije i društvenih podjela. U tom smislu, 5. kolovoza nije samo dan sjećanja, već i dinamičan čin performativne politike s dubokim posljedicama za hrvatski nacionalni identitet, demokratsku kulturu i odnose u regiji.
Prvo, „Oluja“ je temeljna točka državotvornog narativa u Republici Hrvatskoj. U simboličkom smislu, ona predstavlja trenutak kada je hrvatska država postigla teritorijalnu cjelovitost i vojnu pobjedu nad separatizmom, što se u institucionalnom diskursu tumači kao konačna potvrda suvereniteta. Proslava u Kninu, s vojnom paradom, dizanjem zastave na tvrđavi i govorima najviših državnih dužnosnika, funkcionira kao ritualna repeticija tog narativa. Kroz medijski spektakl i političku retoriku, stvara se osjećaj kontinuiteta između rata i mira, vojske i države, naroda i vlasti. Riječ je o procesu koji Pierre Nora naziva lieux de mémoire – „mjesta sjećanja“ koja služe kao simbolička središta kolektivnog identiteta.
Međutim, ova memorijalizacija nije politički neutralna. Naime, „Oluja“ i njezina proslava redovito se koriste kao mehanizmi za delegitimaciju alternativnih narativa, osobito onih koji dolaze iz srpske zajednice u Hrvatskoj ili iz susjedne Srbije. U političkom imaginariju većine građana, 5. kolovoza predstavlja oslobođenje, dok za dio srpske manjine označava egzodus, gubitak i poniženje. Ova dihotomija u kolektivnim sjećanjima postaje izvor stalne političke napetosti, kako u unutarnjoj, tako i u vanjskoj politici Hrvatske. Srpske institucije, uključujući i Srpsku pravoslavnu crkvu, taj datum obilježavaju danima žalosti, dok hrvatske političke elite inzistiraju na trijumfalističkom tonu, premda u posljednjim godinama postoji tendencija uvođenja umjerenijih i inkluzivnijih elemenata u službene ceremonije.
U tom kontekstu, proslava 5. kolovoza postaje prostor za testiranje političke hrabrosti i spremnosti na inkluzivnost. Uvođenje predstavnika srpske nacionalne manjine u protokole obilježavanja, poput dolaska potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin 2020. godine, izazvalo je burne reakcije s obje strane političkog spektra. S jedne strane, taj čin je tumačen kao povijesni iskorak prema pomirenju, dok je s druge strane izazvao optužbe za izdaju ili relativizaciju „svete“ borbe. Takve reakcije svjedoče o dubokoj emocionalnoj nabijenosti simbola koji se vežu uz 5. kolovoza, ali i o tome koliko je društvo još uvijek podijeljeno oko osnovnih točaka vlastitog identiteta.
Proslava Dana pobjede ujedno je i platforma za političku artikulaciju sadašnjih odnosa moći. Vojni mimohodi, govor predsjednika Republike i premijera, javni koncerti i prisutnost veterana – svi ti elementi služe kao indikatori političkih prioriteta, savezništava i antagonizama. U tom smislu, 5. kolovoza često funkcionira i kao mjerilo odnosa između političkih institucija, osobito između predsjednika Republike i izvršne vlasti, gdje se javni govor i simboličke geste koriste kao sredstva ideološke diferencijacije i mobilizacije biračkog tijela.
S obzirom na sve navedeno, može se reći da proslava 5. kolovoza u Hrvatskoj ima trostruku funkciju. Prvo, ona je instrument nacionalne kohezije, utemeljen na mitskom narativu o pobjedi i slobodi. Drugo, ona je političko bojište na kojem se sukobljavaju različite interpretacije povijesti, identiteta i pripadnosti. Treće, ona je indikator zrelosti demokratske političke kulture, jer način na koji se ta proslava vodi i kontekstualizira pokazuje koliko je hrvatsko društvo sposobno živjeti s vlastitim pluralizmom povijesnih iskustava.
U konačnici, značenje 5. kolovoza ne ovisi samo o povijesnim činjenicama nego i o tome kako ih društvo odluči tumačiti. U vremenu kad se Europa i svijet ponovno suočavaju s ratovima, krizama identiteta i povijesnim revizionizmima, način na koji Hrvatska upravlja vlastitom memorijalnom politikom može biti ogledni primjer – bilo inkluzivne državnosti koja priznaje kompleksnost prošlosti, bilo reprodukcije jednodimenzionalne povijesne naracije koja dijeli, a ne povezuje.
...
Tekst: Vidmir Raič
Ilustracija: Adriapress.hr desk