Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja je našem portalu u više nastavaka objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
(11. posljednji nastavak)
Božidar Brezinščak Bagola TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
naslovnica knjige
Znakovita sudbina rukopisa ovog romana
DNEVNIČKI ZAPISI AUTORA
Spomenik devetorici poginulih branitelja iz Općine Hum na Sutli
10. XI. 2000.
Prisustvovao sam misi zadušnici za pokojnog svećenika Antuna Grahovara, povodom desete obljetnice mučeničke smrti. Obrede je predvodio pomoćni biskup zagrebački dr. Vlado Košić. Poslije mise i komemoracije zadržao sam se na ručku kod župnika Josipa Vnučeca, koji me u ime nazočnih prijatelja pokojnog Grahovara zamolio da napišem romansiranu biografiju o njemu.
20. XII. 2000.
Josip Vnučec bavi se pored župnikovanja hodočasničkim turizmom te izdavaštvom. Objavljuje uglavnom prijevode s njemačkog u pastoralne svrhe. Danas navečer sklopili smo i potpisali ugovor koji me obvezuje da rukopis romansirane biografije pod naslovom Tonči od Svete Marije, ne manji od 100 niti veći od 150 kartica, predam do kraja kolovoza 2001. Naime, tim romanom htjeli bismo 4. listopada 2001. dostojno obilježiti 50. obljetnicu Tončijeva rođenja.
10. I. 2001.
U svrhu prikupljanja svjedočanstava o životu, školovanju i djelovanju Antuna Grahovara sročio sam dopis sljedećeg sadržaja: “Poštovani, na komemoraciji koju je 10. studenoga 2000. predvodio pomoćni zagrebački biskup dr. Vlado Košić u zavičajnoj crkvici sv. Ivana Krstitelja i na grobu mučki ubijenog župnika Antuna Grahovara u župnom stanu na sisačkom Viktorovcu, preuzeo sam obvezu da ću tijekom ove godine napisati romansiranu biografiju pokojnog Tončija. Držim da će roman biti to uvjerljiviji i zanimljiviji što će svjedočanstva o pokojniku biti autentičnija. Stoga Vas najsrdačnije molim da mi napišete ili javite ono što vam je na pokojnog Antuna Grahovara ostalo najdublje u sjećanju.”
29. IV. 2001.
Na moj poziv za pismena ili usmena svjedočanstva o Grahovarovu životu koji sam poslao na desetak adresa u Zagrebu, Odri i Sisku nije bilo većeg odaziva. Svoja sjećanja poslao je Ivan Brigić, župljanin župe Svete Marije u Sisku. U osobnom razgovoru s Alojzijem Petranovićem, sisačkim župnikom i dekanom, nisam saznao ništa što mi već ranije nije bilo poznato. Sugovornik je pričao više o sebi negoli o pokojniku. Iz njegovih dvosmislenih rečenica i nejasnih aluzija na kaptolsku šutljivost i političko zaobilaženje tog stravičnog događaja mogu jedino zaključiti da nije smio, ili se nije usudio, iznijeti sve što zna o Grahovarovu pogubljenju.
13. V. 2001.
Razgovarao sam s Matildom Grahovar, majkom ubijenog sina i svećenika Antuna. Pomno sam slušao njezino pričanje o ranom djetinjstvu i dječaštvu prvorođenca, o njegovu odlasku u sjemenište i bogosloviju, o mladoj misi i župnikovanju u Sisku, odakle je rijetko dolazio kući. U nezaboravnom sjećanju ostao joj je prizor posljednjeg susreta kad se na odlasku nekoliko puta okretao prema roditeljskom domu, kao da je znao da se posljednji put oprašta od njega.
Njegovu strašnu smrt ucviljena mati ne može sebi protumačiti drukčije nego da je ubijen od plaćenog ubojice. Pitala me jesam li pročitao nedavno objavljen članak u Večernjem listu da je u Italiji uhićen okrivljeni Božidar Babić. Čudi se zašto ga hrvatska policija nije uhitila odmah nakon počinjenog zločina, zašto se zadovoljila samo pronađenim Tončijevim “golfom” u Babićevoj garaži u Šibeniku? Zašto je zločincu dozvolila bijeg u Italiju? Žalila se na crkvene i državne vlasti koje su godinama prepuštale zločin zaboravu, a zaboravile su i njegovu udovicu majku, oglušivši se na sve njezine zahtjeve za dobivanjem kakve-takve novčane potpore.
20. V. 2001.
Prikupio sam svu potrebnu građu za pisanje romana i napisao prvo poglavlje, desetak kartica za nepuna tri dana. Roman bi prema okvirnoj skici trebao imati dvadeset i jedno poglavlje i vjerujem da ću ga završiti do kraja srpnja. Ostat će mi dovoljno vremena za dotjerivanje.
30. VI. 2001.
Prije nepunih mjesec dana bio sam po drugi put izabran za općinskog načelnika općine Hum na Sutli. Danas sam službeno prisustvovao blagoslovu kapelice bl. Alojzija Stepinca u selu Lupinjak. Kapelicu je blagoslovio zagrebački nadbiskup Josip Bozanić s kojim sam za vrijeme ručka progovorio nekoliko riječi o pisanju romansirane biografije o ubijenom župniku Grahovaru. Nadbiskup je pohvalio moj prijevod izabranih djela ljubljanskog nadbiskupa dr. Franca Rodea pod naslovom Biti i opstati te prijevod knjige Pravednost i sloboda dr. Antona Stresa, pomoćnog mariborskog biskupa, ali se suzdržao od bilo kakva komentara o Grahovaru.
17. VIII. 2001.
Danas sam poštom primio recenziju rukopisa od Božidara Petrača, književnog kritičara i urednika. Ugodno me iznenadio svojim pohvalama, ali me istovremeno zaprepastio opaskom da rukopis ne bi mogao uvrstiti u neku od biblioteka Alfe, izdavačke kuće u kojoj je glavni urednik.
26. VIII. 2001.
Dotjerujem rukopis, uvažavajući sugestije recenzenata Božidara Petrača i Stjepana Licea. S velikim poštovanjem i zahvalnošću uvažio sam njihove prijedloge, a ponegdje i više od toga. Iz Liceova pogovornog teksta Obale dobrote izabrao sam po meni najbitnije što bih rado objavio na poleđini tvrdo ukoričene knjige.
30. VIII. 2001.
Izdavaču Josipu Vnučecu predao sam u svom obiteljskom domu dogotovljen rukopis pod naslovom Tonči od svete Marije, sretan zbog dogotovljena stvaralačkog čina i ispunjene ugovorne obveze.
Tvrtku Klariću, uredniku hrvatske književne revije Marulić, poslao sam tekst rukopisa na disketi, te ga posebno zamolio da u povodu 50. obljetnice Grahovarova rođenja i jedanaeste obljetnice njegove mučeničke smrti objavi Predgovor iz pera Božidara Petrača i najmanje tri poglavlja iz romana po vlastitom izboru.
19. X. 2001.
U prijepodnevnim satima došao je u moj načelnički ured župnik Josip Vnučec i rekao mi da nema baš povoljne vijesti za mene. Odmah mi je bilo jasno da se posao oko tiskanja izjalovio. Naime, on je rukopis romana, unatoč pohvalnim ocjenama od strane Božidara Petrača i Stjepana Licea, dao na čitanje nekolicini crkvenih uglednika na zagrebačkom Kaptolu koji su mu savjetovali da se ne upušta u objelodanjivanje tog teksta...
Iz njegovih rečenica mogao sam zaključiti kako se ipak boji za sebe, pozivajući se na uglednu gospodu s Kaptola koja misle da knjiga nije poželjna kod nijednog katoličkog nakladnika, jer po njihovu mišljenju autor preoštro sudi o crkvenom odgoju i nekim svećenicima. Drugim riječima, moj sukob s crkvenim strukturama davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća nastavlja se i danas. Pokojni Tonči je u našim čestim razgovorima uvijek odobravao moj način razmišljanja. Zar zbog toga ne smije ugledati svjetlo dana roman o njemu?
Tko su najžešći protivnici objavljivanja romansirane biografije o jednostavnom životu i zagonetnoj smrti župnika Grahovara? Nisu li to profinjeni licemjeri kojima je ponajprije stalo do vanjske uglađenosti, ne obazirući se na unutarnju moralnu crvljivost, na duhovnu trulež i raspadljivost? Njih ne zabrinjava što je dr. Stjepan Kušar, vrstan teolog, odlučio u pedesetoj godini napustiti svećeništvo zato što nije mogao više podnositi licemjerje. Ne zabrinjava ih što je župnik Ivan Čuček osuđen zbog pedofilije. Oni uživaju u svojoj kaptolskoj časti koja osobito dolazi do izražaja na proštenjima u seoskim župama ili na politikantskim sijelima u seoskim vikendicama.
22. X. 2001.
Danas sam rukopis poslao izdavačkoj kući “K. Krešimir”, čija je direktorica i urednica mr. Marica Kordić prije nekoliko godina bila suizdavač moje knjige ogleda i eseja pod naslovom Zavičajna radost življenja. Tekst rukopisa na disketi poslao sam i dr. Anti Stamaću, uvjeren da će ga pisac predgovora mojoj prvoj zbirci pjesama Bjegunac svete uspomene rado pročitati i preporučiti me nekom od poznatih zagrebačkih nakladnika. Nekoliko poglavlja iz Tončijeva djetinjstva i rane mladosti poslao sam Borisu B. Hrovatu, uredniku hrvatske proze na Trećem programu Hrvatskog radija.
29. X. 2001.
U najnovijem broju hrvatske književne revije Marulić (rujan-listopad/2001.) objavljen je Predgovor Božidara Petrača i tri poglavlja iz romana. Zahvalan sam uredniku Tvrtku Klariću. Rukopis na disketi poslao sam Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima te u popratnom dopisu zamolio glavnog urednika Radovana Grgeca da ga uvrsti u jednu od svojih biblioteka.
11. I. 2002.
Radovan Grgec odgovara mi na običnoj poštanskoj dopisnici da se nalazi u teškoj financijskoj situaciji, a uz to mu je i pola personala na bolovanju, pa se u dogledno vrijeme ne može upuštati u traženje sponzora. Žao mu je i čudi se kako to da nakon objavljenog priloga u Maruliću “nitko nije našao interes za tu vrijednu ediciju”.
14. I. 2002.
Opširnim pismom obratio sam se jutros akademiku Dubravku Jelčiću, uredniku Foruma, zamolivši ga da roman objavi u dva nastavka te mi na taj način pomogne pronaći izdavača. U emisiji Hrvatska proza na Trećem programu Hrvatskog radija emitirana su dva poglavlja pod zajedničkim naslovom Kako se Tonči odlučio za sjemenište. Uvodni tekst o vrijednosti i značenju rukopisa sročio je urednik Boris B. Hrovat.
16. II. 2002.
Na poziv krapinsko-zagorske županice Vlaste Hubicki prisustvovao sam u slovenskom gradiću Ormožu svečanom potpisivanju Sporazuma o suradnji Sisačko-moslavačke županije i pokrajine Štajerske. Na prigodnom domjenku upoznao sam se i rukovao sa sisačko-moslavačkim županom Đurom Brodarcem. Spomenuo sam mu rukopis romana o Grahovaru. Zabezeknuto me pogledao, ali se vrlo brzo pribrao i rekao mi kako je upravo on vodio taj slučaj, kako se sjeća Tončija kao jednostavna i dobra svećenika, možda u nekim stvarima previše naivna...
2. VI. 2002.
Poslije završene mise zadušnice u Maceljskoj šumi posjetio me sarajevski prijatelj, franjevac dr. Mile Babić u pratnji dr. Ive Banca i Ivana Zvonimira Čička. Razgovarali smo između ostaloga i o rukopisu romana o Tončiju. Sva trojica obećala su mi pronaći izdavača, a osobito velikodušnim na riječima pokazao se gospodin Čičak, bivši predsjednik hrvatskog Helsinškog odbora za ljudska prava.
26. VII. 2002.
Proteklih tjedan dana proveo sam na proputovanju Bosnom Srebrenom – Vareš, Kraljeva Sutjeska, Olovo, Sarajevo. Na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima dočekao me prijatelj i gvardijan fra Mile Babić. Dugo u noć razgovarali smo o bosanskoj stvarnosti, sadašnjoj i budućoj. Poklonio mi je svoju knjižicu Milost slobode iz koje prepisujem temeljno polazište (njegovo i moje) u smjeru političke demokracije: “Bit političke demokracije je uzajamno priznavanje, tj. uzajamno poštivanje ljudskog dostojanstva. Ako naša nacija ne zagovara to uzajamno poštivanje, onda s njom nešto nije u redu, onda je ona protiv čovjeka, protiv humanizma, čovjekoljublja. Ako naša religija ne zagovara to uzajamno poštivanje, onda naša religija izdaje svoju vlastitu bit, postaje idolatrija, što znači da više ne služi čovjekovu spasenju, nego čovjekovoj propasti. Mnogima je danas važnije biti član religiozne ili nacionalne zajednice, nego biti čovjek; kao da je hrvatstvo, srpstvo i bošnjaštvo, kao da je katolicizam, pravoslavlje i islam pojelo u njima čovjeka.”
U tom kontekstu spominjali smo i rukopis o Grahovaru. Ta romansirana biografija nije danas poželjna upravo zbog zagovaranja čovječnosti, zbog nadilaženja vjerske i nacionalne fanatičnosti, uvjeren je fra Mile, koji me na rastanku ohrabrujuće potapšao po ramenu i obećao da će rukopis proslijediti uredniku nakladničke kuće Demetra u Zagrebu.
17. VIII. 2002.
Ne ide mi u glavu zašto roman o skromnom i prema svima – kako vjernicima katoličke, pravoslavne i islamske vjere, tako i prema ateistima i komunistima – nesebično dobrom svećeniku ne bi mogao biti interesantan katoličkim izdavačima.
Danas sam više iz autorskog prkosa, negoli ispunjen nadom, poslao disketu s rukopisom i popratnim dopisom izdavačkim kućama Glas koncila, Teovizija i Kršćanska sadašnjost.
16. X. 2002.
Nedjeljko Pintarić, direktor izdavačke djelatnosti Glasa koncila telefonski mi je priopćio da se oni “zasad ne bi upuštali u izdavanje romana o Grahovaru”. Isti čas nazvao sam urednika Teovizije koji me također glatko odbio, rekavši mi da se rukopis ne uklapa u njihova izdanja.
Nakon toga poslao sam kopiju rukopisa uz opširno popratno pismo Đurđici Lasić Vuković, ravnateljici Doma kulture i urednici Matice hrvatske u Sisku. Uvjeren sam da bi upravo ogranak Matice hrvatske u Sisku bio najprimjereniji izdavač romansirane biografije o mučki ubijenom sisačkom župniku.
9. III. 2003.
Danas sam razgovarao s Đurđicom Lasić Vuković, urednicom Matice hrvatske u Sisku. Reče mi da se o rukopisu pohvalno izrazio sisački župnik i dekan Alojzije Petranović. Ona je također mišljenja da je riječ o dobrom štivu. Rado bi ga uvrstila u izdavački program, ali za ovu godinu je popunjen, a bude li kakve mogućnosti za objavljivanje, pravovremeno će mi javiti.
12. V. 2003.
U najnovijem trobroju Foruma, časopisa za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (siječanj-ožujak 2003.) objavljena su tri poglavlja iz romana. Zanimljivo je da se poglavlje o Tončijevim dobrim odnosima s pravoslavnim parohom i islamskim imamom objavljuje već po treći put, a da se ne nađe izdavač za tu knjigu.
20. VII. 2003.
Sinoć sam puna četiri sata razgovarao s Branimirom Motočićem, župnikom župe Svete Marije u Sisku. Hvalio mi se kako je na dušak pročitao moj prijevod knjige Iskustvo s Crkvom njemačkog autora Bernharda Häringa, svjetski poznatog znanstvenika na području moralne teologije. Kad je čuo da o tom prijevodu nije bilo ni najmanjeg osvrta, a kamoli kritičkog prikaza u nijednom crkvenom tjedniku, mjesečniku ili časopisu, ostao je nevoljko iznenađen.
Pitao sam ga je li pročitao rukopis o Grahovaru. Naravno, potvrdno je kimnuo glavom i prijekorno dodao da mu se u biti ne sviđa. U njemu je Tonči Grahovar prikazan kao Ivica Kičmanović, Hrvatski Zagorec, dobričina i pajdaš, ali… Nije prikazana vjerojatnost da ga je životno slomila i mučki ubila Laura s Griča i Kaptola… Ostao sam zatečen njegovim prijekornim pogledom... Počeo sam donekle shvaćati znakovitu sudbinu rukopisa.
Post scriptum
Jedini izdavač koji je imao hrabrosti objaviti ovaj roman bila je Knjižnica „U pravi trenutak“ koju je uređivao dr. Ivan Zirdum, profesor teologije u Đakovu. Izašla je 2006. kao 515. svezak u mekom uvezu. Održali smo promocije u Humu na Sutli, Krapini i Sisku, ali roman je ostao gotovo nezamijećen u hrvatskom vjerskom tisku, da o svjetovnom i ne govorim.
Na dvadesetu obljetnicu mučke smrti pokojnog Tončija sisački biskup dr. Vlado Košić pozvao me da govorim na Okruglom stolu. Prije toga održana je kocelebrirana misa u sisačkoj katedrali. U svojoj hom,iliji biskup Košić je istaknuo: „Svi su u Sisku poznavali župnika Svete Marije. Zvali su ga Tonči od Svete Marije. Bio je on dobar ne samo s katolicima, već i s pravoslavnima, kao i s muslimanima. Posebno ga je resila ljubav prema siromasima i bolesnicima. On je rado obilazio svoje župljane, ali i druge Siščane koji su bili u potrebi i dijelio im često od svojih dobara ali i od toga što je primio od svoje zajednice župljana“
Na Okruglom stolu prvo izlaganje održao je dr. Stjepan Kožul koji je govorio o stanju na sadašnjem području Sisačke biskupije još iz vremena dok su ove krajeve osvajali Turci. Posebno je istaknuo tešku situaciju za vrijeme i nakon Drugo svjetskog rata, kad je na području današnje Sisačke biskupije ubijeno više od 15 svećenika koji su tu djelovali te nekoliko svećenika koji su rodom iz ovoga kraja. Ubijani su samo zato jer su bili dobri svećenici.
Sudionici Okruglog stola
Ja sam tom prilikom govorio o svojim sjećanjima na Antuna Grahovara s kojim me veže rodno mjesto te godine školovanja. Predstavio sam svoju romansiranu biografiju mučki ubijenog Tončija te opisao teškoće s kojima sam se susretao u traženju nakladnika za objavljivanje spomenute knjige.
Na književnoj večeri potkraj veljače 2018. u Varaždinskim Toplicama obradovao me nakladnik Stjepan (Štef) Juranić, vlasnik Nakladničke kuće Tonimir, svojom spremnošću za ponovnim objavljivanjem romana o Grahovaru, koji je i njemu ostao u lijepom sjećanju iz studentskih dana na zagrebačkoj Šalati. Zamolio je sisačkog biskupa dr. Vladu Košića da napiše predgovor novom izdanju, što je on rado učinio.
Hvala Ivanu Zirdumu i Stjepanu Juraniću, dvojici rijetko dobrih, sposobnih, samoprijegornih, dosljednih i nadasve čovjekoljubnih nakladnika!
Božidar Brezinščak Bagola
OSVRT NA ROMAN
Božidar Petrač, hrvatski književnik i književni povjesničar
Božidar Brezinščak Bagola priklanja se modelu romansirane biografije, biografije romana, u kojoj su povijesni podatci i okolnosti samo okvir u koji se autorovom slobodnom voljom smješta jedan život, i u koji autor svoj glavni lik postavlja prema vlastitim viđenjima i vlastitim prosudbama, često bez čvrsta oslonca u pojedinim dijelovima toga života. Istina, on neće zanemariti društvene, političke i duhovne okvire u kojima se odvija život Antuna Grahovara, ali će ipak posegnuti za osobnom interpretacijom Tončijeva života i u taj život ugraditi dobar dio svojih doživljaja, svojih razmišljanja, svojih pogleda, svojih stavova i svojih iskustava. Umjetnički dojam bit će mu bitniji od želje da dokraja ili što točnije razjasni Tončijev život. To nipošto ne znači da bi autor falsificirao život svoga prijatelja svećenika. To samo znači da autor daje prednost težnji za umjetničkim oblikovanjem toga života, poštujući temeljne provjerene i provjerljive životne trenutke Antuna Grahovara.
U takvu pristupu, razumije se, nužno moraju prevladati određene autorove predilekcije. Dok se Grahovarov život kontinuirano prati od postaje do postaje, od nadnevka do nadnevka, ono “između” pripada autorovoj slobodnoj volji da izrekne i dorekne kako hoće, bez bojazni da bi povrijedio ili narušio bilo kakvu stranu Grahovarova života. S obzirom da su autor i svećenik-mučenik rođeni u istom mjestu, s obzirom da su gotovo vršnjaci – Bagola je četiri godine stariji – s obzirom da su udisali isti zrak i poznavali iste ljude, te da su obojica bili zagrebački bogoslovi i da se njihov život u mnogo čemu podudarao, još je jasniji razlog zbog kojega je Bagola mogao tako postupiti i na mnogim mjestima dati zamah svojim mislima i svojim motrištima. Bio je to, osim toga, naraštaj koji je proživljavao događaje iz 1971. i one nakon toga, koji je udisao duh postkoncilske Crkve i snažno upijao nove daške koji su nakon Drugoga vatikanskoga sabora, posebno u nekih profesora teologa, svećenika i redovnika osobito došli do izražaja. Što se pak tiče onoga dijela života koji više nisu zajednički živjeli autor se očito poslužio modelom ankete i razgovarao je sa svećenicima koji su mu mogli više reći o djelovanju njegova prijatelja kao mladomisnika-praktikanta, zatim kapelana u Odri kod Zagreba i, nakraju, upravitelja župe Svete Marije u industrijskom dijelu i prigradskim naseljima Siska. Osim toga, bitna mu je sugovornica bila majka pokojnoga svećenika Matilda, te su mu njezina kazivanja poslužila kao dobar i pouzdan putokaz.
Božidar Brezinščak Bagola je, “rekonstruiravši” misu zadušnicu i obrede za svoga prijatelja Antuna Grahovara, koju je predvodio nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić, ugradio Kardinalovu homiliju, navevši je gotovo u cijelosti, i prigodne riječi sisačkoga župnika i dekana, “čovjeka pjesničke duše”, Alojzija Petranovića. U tim riječima nema autorovih intervencija, njih prenosi onako kako su doista bile izgovorene. Cijela, dakle, biografija nema pravih dokumenata ili zabilježenih navoda glavnoga junaka - sve što se u romanu događa vješto je isprepleteno činjeničnim natuknicama i autorovom slobodom iznošenja svojih misli i doživljaja koji vjerodostojno postaju misli i doživljaji ubijenoga svećenika Antuna Grahovara i drugih likova s kojima se Grahovar susretao.
Bagoli je trebalo dvadeset poglavlja, svako naslovljeno intrigantno, izazovno i primjereno sadržaju, a često naslov daje naslutiti – gotovo simbolički – što se može očekivati. Primjerice, prvo poglavlje ocrtava rađanje ljubavi između Tončijevih roditelja, opisuje sredinu u kojoj će se dogoditi njegov život i prilike u kojima su ljudi živjeli početkom pedesetih godina prošloga stoljeća. Drugo poglavlje još će jače osvijetliti te odnose i vjerodostojno prikazati dane Tončijeva djetinjstva i njegovih prvih susreta s nekim povijesnim dvojbama te društvenim i političkim odnosima onoga vremena. U trećem i četvrtom poglavlju osluškujemo treperenja života i stanje duha u zagrebačkom dječačkom sjemeništu na Šalati. Sam Grahovar u tom poglavlju prihvaća Mariju kao svoju zaštitnicu. Dani boravka u vojsci poklapaju se sa zbivanjima koja su neposredno prethodila “hrvatskom proljeću”. U poglavlju koje opisuje Tončijev život na zagrebačkom Kaptolu pak nenametljivo se možemo prisjetiti velikih gibanja koja su zahvatila crkvene institucije nakon Drugoga vatikanskoga sabora i netom pometenih političkih zanosa iz 1971. Prisjeća se Bagola – kroz riječi i razmišljanja Antuna Grahovara – nekih profesora teologa, uvijek umornoga Josipa Turčinovića i fra Šagi-Bunića, Ivana Goluba i “spektrumaša” – bogoslova koji su tada započeli objavljivati bogoslovski časopis “Spectrum”. Slijede mlada misa, prva službovanja i svećenička iskustva mladoga Tončija. Produbljuju se neke crkvene, duhovne, društvene, političke i povijesne teme. Dolazi sve više do izražaja snažan Grahovarov karakter, njegova sposobnost da pristupi različitim slojevima ljudi, njegova dobronamjernost u ophođenju s tim ljudima, bez obzira bili vjernici, nevjernici ili pripadali drugim vjerama, pravoslavnoj ili islamskoj. Snažno će se ocrtati njegov lik otvoren ekumenizmu i stalnim pokušajima da se u svakoj sredini i u svakom susretu potvrdi kao čovjek lišen svake isključivosti i uvijek zainteresiran za dijalog. Ta će Grahovarova otvorenost i raspoloživost za dijalog osobito doći do izražaja za njegova djelovanja u Sisku, gdje se susretao i često razgovarao i izmjenjivao iskustva s imamom Fuadom Karagom i parohom Petrom Oluićem. Bili su to iskreni i otvoreni susreti, te bi se na temelju tih susreta teško mogla zamisliti nekovrsna Grahovarova političnost ili tvrdoća u stavovima u doba postupnoga rasapa bivše jugoslavenske tvorevine i procesa demokratizacije koji su, nakon pada Berlinskoga zida, započeli u Hrvatskoj i Sloveniji. Kako se roman primiče kraju, tako se sve više slute tragični doživljaji koji će odnijeti Grahovarov život i živote niza njegovih sunarodnjaka za velikosrpske agresije. Posebice se to osjeća u završnim poglavljima. Kao da nešto zlokobno visi u zraku, “stravičan mir” ispunja prazan župni stan u ulici Borisa Kidriča, često se zna osjetiti neko podmuklo jačanje govora i sudaranja mržnje i ljubavi. Tončijevi prijatelji izražavaju svoju zabrinutost, neodređene bojazni o majčinim crnim slutnjama, o njezinim molbama i navaljivanjima da ostane kod kuće, da nekoliko dana provede u Humu na Sutli, da se ne vraća u Sisak, u osaminu svoga župnoga stana – sve to neumoljivo vodi prema svršetku, prema njegovoj mučkoj smrti, njegovu ubojstvu.
Antun Grahovar, čovjek za drugoga, ne može biti čovjek za one koje je mržnja posve zahvatila i koji ga zacijelo po uputama svojih nalogodavaca lišavaju života, uzastopnim udarcima noža. Dogodilo se ubojstvo, počinitelj je hrvatskoj policiji uspio pobjeći. Još jedan hrvatski svećenik postao je žrtvom terora koji je punih sedamdesetak godina vladao u našoj zemlji. Brojne su svećeničke žrtve skončale u staroj, pa novoj jugoslavenskoj tvorevini, ili pretrpjele dugogodišnja uzništva, uključujući i blaženika kardinala Alojzija Stepinca.
Antun Grahovar bio je prva žrtva pala nakon uspostave demokratske Hrvatske.
Pravi pakao u našoj zemlji tek će započeti, tek će se povesti veliko krvavo kolo nasilja, ubojstva i etničkoga čišćenja, u jednoj želji da se konačno ostvare dugogodišnji ciljevi velikosrpske politike.
Sve je to Božidar Brezinščak Bagola opisao jednostavno, lako i pristupačno, ostajući vjeran temeljnim Grahovarovim idealima, prikazavši njegov život koji je prošao kroz “krvavu kupelj” i postao život mučenika. Život koji je svjedočio skromnost, dobrotu i iskrenost. Život koji je težio istini, ljubavi i prijateljstvu. Život koji je oduzet iz slijepe mržnje a koji se svom silinom zauzimao za praštanje. Nije to bilo razbojstvo – jer su vrijedne stvari koje je župnik Grahovar posjedovao – ostale netaknutima; bilo je to ubojstvo nevina čovjeka.
Romansirana biografija o Antunu Grahovaru afirmira koliko život i mučeničku smrt toga zagorskoga župnika, toliko i vještinu proznoga kazivanja Božidara Brezinščaka Bagole.
Stjepan Lice, Hrvatski pravnik, pjesnik i esejist
Postoji nešto tajno, tajanstveno u ljudima što spaja i razdvaja obale. Te riječi koje Božidar Brezinščak Bagola u ovome romanu stavlja u usta Antunu Grahovaru, Tončiju od Svete Marije, izriču tolike bolne i vedre, tolike zastrašujuće i ushićujuće istine.
Izvorni smisao obala nije da dijele. Smisao obala je da udome more koje će ih povezivati. Smisao obala je da se ima otkuda poći kako bi se primaklo drugome, kako bi se otkrilo , prepoznalo, ono zajedničko, ono što povezuje, ono što nas čini ljudima, djecom Božjom.
Postoji samo jedna obala dostojna naše ljudskosti, samo jedna obala koja može podržati smisao, uvijek iznova obnavljati naše duše, a to je obala dobrote.
Dobrota, jedra, životvorna dobrota jedini je lijek našim slabostima, našim podijeljenostima i nedosljednostima, pa i našim bolima, našoj nemoći. Zbog toga je i Bog prošao ovom Zemljom čineći dobro, sluteći kamo će ga taj put odvesti. Ne, nije njegov put završio na križu. Nije završio ni uskrsnućem. Njegov se put nastavlja u ljudskom srcu i po njemu.
Dobrota je nepresušni izvor života. Upravo po njoj život biva nepobjediv. Na posve jednostavan način, s mnogo srca, tu je istinu postojano živio i Antun Grahovar, Tonči od Svete Marije. On je odabrao obalu koja ne dijeli, obalu koja u istome, u Božjem srcu udomljuje i zemlju i nebo, sve ljude među kojima je živio.
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola