Sukob između Sjedinjenih Američkih Država, Irana i Izraela u travnju 2026. više nije moguće tumačiti kao još jednu epizodu bliskoistočne nestabilnosti. Nakon udara koje su SAD i Izrael pokrenuli 28. veljače 2026., rat je prerastao u otvoreni međunarodni sigurnosni i gospodarski poremećaj, s pokušajem dvotjednog primirja od 8. travnja, ali bez stvarne stabilizacije bojišta. Dok Washington signalizira da je rat možda “blizu kraja”, vojna aktivnost Izraela prema Hezbollahu i dalje traje, a pregovori s Iranom ostaju krhki i bez konačnog dogovora.
Kako su djelovale zaraćene strane?
Američka strategija do sada pokazuje spoj vojne prisile, gospodarskog gušenja i pregovaračkog pritiska. Washington nije ostao samo na zračnim i raketnim udarima, nego je proširio prisutnost u regiji, pojačao sankcije i podupro pomorsku blokadu iranskih izlaza, osobito u zoni Hormuškog tjesnaca. To znači da je američki cilj bio više od pukog odvraćanja: prisiliti Iran na pregovore o nuklearnom programu, projektilima i regionalnim posredničkim mrežama moći. U geopolitičkom smislu, riječ je o pokušaju da se vojnom eskalacijom iznudi novi sigurnosni aranžman za Bliski istok.
Izraelski postupci, međutim, pokazuju drukčiju logiku. Dok SAD traži kontrolirani izlaz iz rata, Izrael djeluje kao država koja konflikt vidi kao povijesnu priliku za dugoročno preoblikovanje sigurnosnog okružja. Reuters opisuje izraelski pristup kao težnju prema trajnim tampon-zonama i stalnom potiskivanju iranskih saveznika, osobito Hezbollaha, dalje od svojih granica. To znači da izraelsko vodstvo rat ne vidi samo kao odgovor na neposrednu prijetnju, nego kao projekt strateške preobrazbe regije, pri čemu se pregovori koriste kao dopuna sili, a ne kao njezina zamjena.
Iran je, s druge strane, odgovorio asimetrično i sistemski. Njegov ključni instrument nije bila samo odmazda projektilima i regionalnim aktiviranjem saveznika, nego prijetnja globalnom energetskom krvotoku. Ometanjem plovidbe kroz Hormuški tjesnac, kojim normalno prolazi oko petine svjetskih tokova nafte i LNG-a, Teheran je pokazao da ne može parirati SAD-u i Izraelu na razini klasične vojne nadmoći, ali može povećati cijenu rata za cijeli svijet. Kad slabiji akter ne može pobijediti izravno, on nastoji učiniti pobjedu protivnika preskupom. Upravo je to iranska metoda.
Humanitarna cijena i granice vojne logike
Dosadašnji tijek rata pokazuje i staru zakonitost modernih sukoba: vojne operacije koje se predstavljaju kao precizne vrlo brzo proizvode široku civilnu štetu. U Iranu je, prema podacima koje prenosi Reuters pozivajući se na iranske forenzičke vlasti, ubijeno više od 3.000 ljudi. U Libanonu su od izraelskih udara poginule tisuće ljudi, a raseljeno ih je više od milijun. Takve brojke ne znače samo tragediju na terenu; one proizvode dugoročan politički učinak, jer razaraju mogućnost brzog poslijeratnog pomirenja i hrane novu generaciju radikalizacije.
Upravo zato je glavno strateško pitanje ovoga rata sljedeće: može li vojna nadmoć proizvesti političko rješenje. Dosadašnji razvoj događaja sugerira da ne može, barem ne sama po sebi. SAD može Iran dovesti do pregovaračkog stola, Izrael može degradirati Hezbollahove kapacitete, a Iran može destabilizirati energente i plovidbu, ali nijedna strana zasad ne pokazuje da je sposobna sama nametnuti održivi mir. To rat čini opasnijim od obične regionalne eskalacije: riječ je o sukobu u kojem svi mogu nastaviti nanositi štetu, ali nitko ne može brzo zaključiti političku pobjedu.
Od moralnih pozicija do ekonomske panike
Reakcije ostatka svijeta pokazuju duboku ambivalenciju. Dio država otvoreno traži potpuni prekid vatre, ali bez stvarnih instrumenata prisile. Skupina ministara financija iz Ujedinjenog Kraljevstva, Švedske, Nizozemske, Finske, Španjolske, Poljske i drugih zemalja pozvala je na punu provedbu primirja, prije svega zbog udara na rast, inflaciju i opskrbne lance. To je važan detalj, jer međunarodna reakcija više se ne iscrpljuje u jeziku međunarodnog prava ili humanitarnog alarma, nego je sve više vođena strahom od gospodarskog udara na vlastite stanovnike.
Pakistan se u međuvremenu profilirao kao neobično važan posrednik, pokušavajući organizirati američko-iranske razgovore. To je geopolitički zanimljivo jer pokazuje da se diplomatski centar gravitacije ne nalazi nužno više samo u Washingtonu, Bruxellesu ili New Yorku. U krizama 2026. sve se jasnije vidi policentrični svijet u kojem regionalne sile srednje veličine dobivaju prostor kao posrednici, korektivi i logistički kanali prema kompromisu.
Europa pliva između normativne politike i strateške nemoći
Europska unija u ovom se ratu ponaša onako kako se već godinama ponaša u velikim sigurnosnim krizama: normativno je glasna, ali strateški ograničena. Europsko vijeće i Vijeće EU-a pozvali su na deeskalaciju, maksimalnu suzdržanost, zaštitu civila i poštovanje međunarodnog prava, a europski čelnici su 8. travnja pozdravili dvotjedno primirje te istaknuli da se trajni kraj rata može postići samo diplomacijom. Istodobno, nekoliko velikih europskih vlada najavilo je da će pridonijeti zaštiti slobode plovidbe u Hormuškom tjesnacu. Taj spoj diplomatskog jezika i pomorskog osiguranja otkriva pravu europsku poziciju: Europa ne želi rat, ali mora upravljati njegovim posljedicama.
No unutar Europe ne postoji potpuna politička homogenost. Njemačka, primjerice, otvoreno kaže da ne sudjeluje u ratu, ali osjeća njegove gospodarske posljedice, dok su neke druge države spremnije surađivati u zaštiti plovidbe i energetskih tokova. To potvrđuje staru slabost europske vanjske politike: Unija može artikulirati zajednički minimum, ali teško oblikuje jedinstvenu strategiju kad treba spojiti sigurnost, energiju, diplomaciju i vojnu vjerodostojnost.
Rat istodobno razotkriva još jednu europsku ranjivost: energetsku ovisnost. Europska komisija upozorila je da bi dulje trajanje sukoba i poremećaj u Hormuzu mogli izazvati trajniji energetski šok, probleme s punjenjem plinskih skladišta i poremećaje u industriji i zračnom prometu. Drugim riječima, i kada rat nije na europskom teritoriju, njegova strateška geografija prodire u europska kućanstva kroz cijenu goriva, trošak grijanja, cijenu prijevoza i industrijsku konkurentnost.
Hrvatska kao mala država u velikom geopolitičkom potresu
Hrvatska je u ovoj krizi postupila tipično za manju članicu EU-a i NATO-a. Sve radi politički oprezno, konzularno aktivno i energetski defenzivno. MVEP je početkom travnja upozorio hrvatske državljane na pojačan oprez pri putovanjima prema bliskoistočnom prostoru nakon američko-izraelskih udara i iranske odmazde, uz posebnu napomenu da su poremećaji zahvatili i zračni promet preko Turske. Vlada je potom organizirala repatrijaciju hrvatskih državljana s Bliskog istoka, a premijer je istaknuo da je Hrvatska energetski relativno dobro pozicionirana, uz poruku da će država reagirati ako cijene energenata nastave rasti.
To ne znači da je Hrvatska izolirana od posljedica. Naprotiv, hrvatski kontekst je klasičan primjer kako perifernije europske ekonomije osjećaju globalne krize preko uvoznih cijena, turizma, logistike i inflacijskih očekivanja. Hrvatska narodna banka već je upozoravala da rat na Bliskom istoku povećava neizvjesnost i nosi pozitivne rizike za inflaciju, a i ESB je u ožujku naglasio da su izgledi znatno neizvjesniji upravo zbog rata. Za zemlju poput Hrvatske, koja je snažno otvorena prema vanjskoj trgovini, osjetljiva na energente i izrazito vezana uz turističke tokove, takvi šokovi nisu apstraktna makroekonomska kategorija nego izravno pitanje životnog standarda.
U političkom smislu hrvatski manevarski prostor ostaje uzak. Zagreb ne može samostalno oblikovati tijek sukoba, ali može birati tri stvari. Prvo, to je dosljedno sidrenje uz euroatlantski okvir, drugo je jačanje krizne otpornosti i treće, ne nevažno, odmjeren javni jezik koji izbjegava i moralnu ravnodušnost i avanturističko svrstavanje. U ovom trenutku to je racionalna pozicija male države koja svoju sigurnost ne crpi iz projekcije sile, nego iz institucionalnog sidrenja, logističke otpornosti i pouzdane procjene rizika.
Što ovaj rat mijenja u svjetskim odnosima?
Prva velika promjena tiče se američke uloge. Ovaj rat pokazuje da Sjedinjene Države, unatoč svim najavama o zaokretu prema Indo-Pacifiku, ostaju zarobljene bliskoistočnom geostrategijom. Kad se ugroze energenti, plovidba, iranski nuklearni program i sigurnost Izraela, Washington se vraća staroj matrici izravne projekcije sile. To znači da američka “post-bliskoistočna” faza zapravo nije nastupila.
Druga promjena odnosi se na Izrael. Ako rat završi bez jasnog političkog sporazuma, Izrael će vjerojatno izići vojno aktivniji, ali i strateški usamljeniji. Kratkoročno može proširiti tampon-zonu i oslabiti protivnike, no dugoročno raste cijena stalne mobilizacije, međunarodne reputacijske štete i sve težeg upravljanja višestrukim bojištima. To je klasična dilema regionalne sile koja taktički pobjeđuje, a strateški se iscrpljuje.
Treća promjena tiče se Irana. Čak i ako bude vojno oštećen, Teheran je već pokazao da može ostati geopolitički relevantan time što kontrolira eskalacijski prag. Drugim riječima, Iran možda ne može pobijediti konvencionalno, ali može ostati nezaobilazan. To će u budućnosti ojačati logiku regionalnih ratova niskog ili srednjeg intenziteta, uz stalno korištenje energetskih uskih grla, pomorskih ruta, dronova, projektila i savezničkih posrednika.
Četvrta promjena pogađa Europu. Ovaj rat dodatno potkopava europsku iluziju da se sigurnosna i energetska pitanja mogu voditi odvojeno. Nakon ruske agresije na Ukrajinu i plinske krize, Europa sada dobiva još jedan podsjetnik da vanjska politika više nije samo pitanje vrijednosti, nego i pitanje tankera, rafinerija, plinskih terminala, osiguranja plovidbe i fiskalnih intervencija. To je prijelaz iz posthladnoratovske udobnosti u trajnu eru geoekonomske nesigurnosti.
Što bliskoistočni rat znači za obične ljude?
Za obične ljude ovaj rat znači ponajprije skuplji život i veći osjećaj nesigurnosti. IMF procjenjuje da u osnovnom scenariju globalni rast u 2026. pada na 3,1 posto, uz umjeren, ali osjetan rast cijena energije od 19 posto, dok bi nepovoljniji scenarij donio još jači inflacijski i financijski udar. Svjetska banka upozorava da su cijene sirove nafte između veljače i ožujka porasle gotovo 40 posto, LNG-a za Aziju gotovo dvije trećine, a dušičnih gnojiva oko 50 posto. Kad rastu energenti i gnojiva, ne poskupljuju samo gorivo i grijanje, nego i hrana, prijevoz i cijeli niz svakodnevnih usluga.
Za europske i hrvatske građane posljedice se ne mjere samo računima. One se vide i u psihologiji društva: putovanja postaju neizvjesnija, tržišta nervoznija, a politički govor sve militariziraniji. Ratovi koji traju dovoljno dugo ne ostaju na karti; oni ulaze u obiteljske budžete, poslovne planove, cijene aviokarata, police osiguranja i raspoloženje birača. Upravo zato je pogrešno misliti da se “tuđi ratovi” više mogu jasno odvojiti od domaće svakodnevice.
Kamo sve ovo vodi, tri moguća raspleta?
Najizgledniji kratkoročni scenarij nije veliki formalni mir, nego nestabilno poluprimirje. To bi značilo nastavak američko-iranskih pregovora uz posrednike, djelomičnu normalizaciju plovidbe kroz Hormuz i istodobno nastavak izraelskih operacija protiv Hezbollaha ili drugih iranskih saveznika. Takav ishod ne bi riješio temeljni sukob, nego bi ga samo preveo iz faze otvorene eskalacije u fazu kontrolirane zapaljivosti.
Drugi, opasniji scenarij jest propast pregovora i novo zatvaranje energetskog koridora, uz dublju vojnu uključenost SAD-a. U tom bi slučaju svijet ušao u novu inflacijsku epizodu, Europa u dodatni energetski stres, a Bliski istok u još širi ratni luk. Signali za taj rizik i dalje postoje, jer je američko gomilanje snaga nastavljeno, a prekid vatre ostaje vremenski ograničen i politički nepouzdan.
Treći scenarij, najmanje vjerojatan, ali najvažniji, bio bi širi diplomatski paket koji bi obuhvatio iranski nuklearni program, režim sankcija, sigurnost plovidbe i libanonsko pitanje. Problem je u tome što takav sporazum traži minimum političke volje svih aktera, a upravo toga danas najviše nedostaje. Zato svako ozbiljno predviđanje mora ostati uvjetno: ovaj rat može stati, ali još ne pokazuje da zna kako završiti.
Rat SAD-a, Irana i Izraela već sada mijenja svijet, čak i prije nego što je formalno završen. On ubrzava prijelaz prema svijetu u kojem su energija, sigurnost, pomorski prolazi, regionalni saveznici i domaća inflacija dio iste geopolitičke jednadžbe. Slabi vjeru u stabilnost međunarodnog prava, pokazuje ograničenja Europe, potvrđuje trajnost američke sile i istodobno dokazuje da i srednje ili regionalne sile mogu potresti globalni sustav ako kontroliraju kritične čvorove. Za Hrvatsku i Europu to je upozorenje da otpornost više nije tehnički dodatak politici, nego njezina srž. A za obične ljude to znači da budućnost neće određivati samo izbori i tržišta, nego i udaljeni tjesnaci, ratne odluke i sposobnost država da prežive eru trajne nestabilnosti.
....
Tekst i grafika: Vidmir Raič