Metodološki okvir i reprezentativnost nalaza
Nedavno objavljeno istraživanje o potrebama tržišta rada u Hrvatskoj Hrvatske gospodarske komore temelji se na dvostrukoj perspektivi – građana i poslodavaca – što mu daje visoku analitičku vrijednost u razumijevanju strukturnih nesrazmjera između ponude i potražnje rada. U uzorku je sudjelovalo 801 ispitanik iz radno sposobne populacije te 572 poslodavca iz više od 40 djelatnosti, pri čemu dominira privatni sektor (79%) i srednje do velika poduzeća . Terenska provedba između veljače i ožujka 2026. omogućuje relativno svježi uvid u dinamiku tržišta rada u kontekstu postpandemijskog oporavka i ubrzane digitalne transformacije.
Strukturne karakteristike zaposlenosti i radnih odnosa
Jedan od ključnih nalaza odnosi se na činjenicu da 60% zaposlenih građana radi u struci, dok značajan dio radne snage ostaje izvan područja za koje se obrazovao . Ova brojka varira po sektorima – dok u obrazovanju čak 91% radi u struci, u trgovini i maloprodaji taj udio pada na svega 28%, što ukazuje na duboke strukturne disbalanse između obrazovnog sustava i potreba gospodarstva.
Struktura primanja dodatno ilustrira socioekonomske razlike, pri čemu značajan udio zaposlenih ostvaruje plaće između 801 i 2000 eura, dok manji dio prelazi prag od 2600 eura . U kontekstu Hrvatske, gdje troškovi života kontinuirano rastu, to izravno utječe na percepciju kvalitete rada i stabilnosti zaposlenja.
Razlozi nezadovoljstva i dinamika mobilnosti radne snage
Nezadovoljstvo visinom plaće ostaje dominantan razlog nezadovoljstva, s rastom na 47% u 2026. godini, ali posebno je indikativan snažan porast problema međuljudskih odnosa na radnom mjestu, koji dosežu 42% . Time se potvrđuje trend u kojem organizacijska kultura i radna atmosfera postaju ključni faktori zadržavanja zaposlenika.
Mobilnost radne snage dodatno naglašava nestabilnost tržišta. Čak 41% građana promijenilo je posao barem jednom u posljednjih pet godina, dok najmlađi zaposlenici (18–35 godina) posao mijenjaju u prosjeku svakih godinu i tri mjeseca . Ovaj podatak signalizira generacijsku transformaciju radnih vrijednosti, gdje fleksibilnost, radni uvjeti i međuljudski odnosi dobivaju na važnosti u odnosu na dugoročnu stabilnost.
Proces traženja posla i prepreke zapošljavanju
Tržište rada u Hrvatskoj karakterizira snažna digitalizacija procesa zapošljavanja, pri čemu su oglasi na portalima i HZZ-u dominantni kanali, ali značajnu ulogu i dalje imaju preporuke i neformalni kanali . Istodobno, 33% građana aktivno traži posao, dok je 58% već sudjelovalo u barem jednom selekcijskom procesu, što upućuje na relativno visoku razinu tržišne aktivnosti.
Najveće prepreke zapošljavanju proizlaze iz neusklađenosti očekivanja – poslodavci često nude neadekvatne plaće (43%), ne odgovaraju na prijave (38%) ili traže više iskustva nego što kandidati posjeduju . Ovaj jaz između očekivanja i realnosti dodatno produbljuje problem strukturne nezaposlenosti.
Diskrepancija između očekivanja i ponude poslodavaca
Analiza percepcije „idealnog poslodavca“ otkriva značajan raskorak između želja zaposlenika i stvarnih uvjeta rada. Dok građani kao ključne faktore ističu sigurnost radnog mjesta (68%), bonuse i ravnotežu privatnog i poslovnog života, poslodavci naglasak stavljaju na timski rad (78%), prilike za učenje (75%) i organizacijsku kulturu . Ova razlika ukazuje na divergentne vrijednosne sustave koji otežavaju stabilizaciju radnih odnosa.
Deficit zanimanja i strukturni manjak radne snage
Čak 76% poslodavaca iskazuje potrebu za zapošljavanjem, dok 43% ima poteškoća u pronalasku radnika za deficitarna zanimanja . Najveći problemi proizlaze iz nedostatka specifičnih znanja (67%) i nezainteresiranosti radnika za određene poslove (59%), što potvrđuje tezu o dubokoj strukturnoj neravnoteži tržišta rada.
Najtraženija zanimanja koncentrirana su u sektorima proizvodnje, trgovine, logistike i građevine, dok se istodobno bilježi relativni pad potražnje u turizmu i ugostiteljstvu . Ova redistribucija potražnje odražava šire gospodarske promjene, uključujući automatizaciju i promjene u potrošačkim navikama.
Uloga stranih radnika i izazovi integracije
Sve veći značaj ima i strana radna snaga – 66% građana radi u tvrtkama koje zapošljavaju strane radnike, a više od polovice s njima izravno surađuje . Iako zapošljavanje stranaca olakšava popunjavanje radnih mjesta (80%), ono otvara niz izazova, uključujući dodatne troškove, organizacijsku prilagodbu i nedostatak institucionalne podrške.
Integracija stranih radnika prepoznata je kao ključni izazov, pri čemu poslodavci naglašavaju potrebu za učenjem jezika (81%) i dodatnim osposobljavanjem . Ovaj segment ima značajne implikacije na dugoročnu socijalnu koheziju i stabilnost tržišta rada.
Između digitalizacije i realnih potreba
Analiza vještina otkriva relativno dobru podudarnost u osnovnim kompetencijama poput vozačke dozvole, stranih jezika i rada u Office alatima, ali značajne razlike u „mekim“ vještinama . Poslodavci traže pouzdanost, timski rad i prilagodljivost, dok građani naglasak stavljaju na kreativnost i komunikaciju, što dodatno produbljuje jaz između ponude i potražnje rada.
Istodobno, ulaganja u edukaciju rastu, pri čemu 65% edukacija financiraju poslodavci, no i dalje značajan udio kompanija nema ozbiljne budžete za razvoj zaposlenika . To potvrđuje da razvoj ljudskog kapitala ne prati u potpunosti potrebe digitalne transformacije.
Umjetna inteligencija - visoka očekivanja, niska implementacija
Umjetna inteligencija pojavljuje se kao ključna tehnologija budućnosti, ali njezina implementacija u hrvatskim tvrtkama još je u ranoj fazi. Samo 14% poslodavaca koristi AI često, dok polovica kompanija AI uopće ne koristi . Ipak, čak 71% planira njezinu implementaciju, što ukazuje na snažan diskontinuitet između strategije i operativne prakse.
Zanimljivo, građani češće koriste AI u svakodnevnom radu nego poslodavci, ali istodobno iskazuju veći strah za budućnost radnih mjesta . Ova ambivalencija reflektira šire društvene dileme vezane uz automatizaciju i sigurnost zaposlenja.
Tržište rada u tranziciji
Istraživanje jasno pokazuje da se hrvatsko tržište rada nalazi u fazi duboke transformacije obilježene istodobnim djelovanjem nekoliko ključnih procesa: rastuće mobilnosti radne snage, strukturnog manjka kvalificiranih radnika, sve veće uloge stranih radnika te ubrzane, ali još uvijek nedovoljno operacionalizirane digitalne transformacije.
Temeljni problem ostaje neusklađenost između obrazovnog sustava i potreba gospodarstva, ali i između očekivanja zaposlenika i mogućnosti poslodavaca. U takvom kontekstu, budući razvoj tržišta rada u Hrvatskoj ovisit će o sposobnosti sustava da istodobno odgovori na tri ključna izazova: jačanje kompetencija radne snage, unapređenje radnih uvjeta i ubrzanje tehnološke adaptacije.
Drugim riječima, riječ je o tržištu koje više nije determinirano isključivo kvantitativnim nedostatkom radne snage, već kvalitativnim nesrazmjerom vještina, očekivanja i institucionalnih kapaciteta – što ga čini jednim od ključnih razvojnih pitanja suvremene Hrvatske.
...
Tekst: Vidmir Raič
Foto: Petar Kolovrat
Infografika: Adriapress desk