U studiju sjede dvije vojske. Jedni nose križeve veće od vlastite empatije, drugi parole toliko sterilne da bi ih i bolnički alkohol pitao za emocije. Voditelj treperi kao router na državnoj instituciji. Tema večeri: “Tko ima pravo odlučivati o tijelu žene?” Publika gladi kokice kao da je finale Game of Thrones, a ne civilizacijski živčani slom.
S jedne strane stoje samozvani čuvari života. Ljudi koji će braniti fetus mikroskopske veličine s energijom templara na kofeinu, ali kad dijete navrši tri godine i treba vrtić, psihologa ili topli obrok, odjednom nestanu u magli slobodnog tržišta. Fetus im je svetinja dok ne počne govoriti, tada postaje “trošak proračuna” i “problem roditeljskog odgoja”. U njihovoj verziji svijeta žena je inkubator s poreznom obvezom i osjećajem krivnje uključenim u osnovni paket.
S druge strane dolazi progresivna brigada s transparentima i riječima koje zvuče kao da ih je sastavljao chatbot nakon tri craft pive i semestra sociologije. “Moje tijelo, moj izbor”, viču dok korporacije iza pozornice već desetljećima prodaju nesigurnost, hormonalne kaose i filtere zbog kojih ljudi vlastito lice doživljavaju kao bug u sustavu. Sloboda izbora, ali samo ako koristiš točne riječi, točne zastave i točan hashtag. Ako postaviš jedno nezgodno pitanje, gledaju te kao da si došao zapaliti knjižnicu.
ilustracija: Marija Štrajh
I onda krene olimpijada moralne superiornosti. Konzervativci dramatiziraju svaki embrij kao izgubljenog mesiju. Liberali ponekad pričaju o pobačaju s emocionalnom toplinom Excel tablice. Jedni bi ženama uređivali maternicu zakonima iz brončanog doba, drugi bi svaku nelagodu pretvorili u talk-show s neon rasvjetom i podcast mikrofonima.
Najsmješnije je što obje strane vole govoriti o “zaštiti žena”, dok žene usput služe kao politički WiFi. Svi se spajaju na njih kad trebaju signal za izbore, moralnu paniku ili novi medijski cirkus. Crkva prodaje grijeh, aktivisti prodaju identitet, političari prodaju strah, a algoritmi sve to pretvaraju u reklame između videa mačaka i teorija zavjere.
Negdje između tih rovova sjedi stvarna žena. Uplašena. Zbunjena. Možda sama. Možda bolesna. Možda silovana. Možda jednostavno nespremna. Ali nju nitko ne čuje od buke megafona i svetih ratova. Jer rasprava o pobačaju davno više nije pitanje života. To je reality show civilizacije. Tko glasnije viče, dobije više pregleda.
I tako se vrtimo ukrug. Jedni mole pred bolnicama kao da je Bog customer support. Drugi rade performanse toliko teatralne da bi ih i Andy Warhol pitao da malo uspore. A dijete, žena, obitelj, društvo? Svi oni ostaju statisti u predstavi gdje je ego glavni glumac, a empatija gostujuća uloga bez honorara.
napisala: Marija Štrajh
Marija Štrajh
...
Marija Štrajh, multimedijalna umjetnica, tijekom godina razvila je prepoznatljiv autorski stil koji spaja digitalnu umjetnost, performans, društvenu satiru, mistiku i eksperimentalne medijske formate. Njezin rad često istražuje granice između tehnologije, identiteta, tabua, masovne kulture i suvremene psihologije interneta.
Početkom autorskog djelovanja bavila se projektima koji su povezivali alternativnu kulturu, javne nastupe i eksperimentalne medijske forme, često koristeći motive ženskog identiteta, detabuiziranje te društvene kontrole i medijske manipulacije. Među ranijim projektima isticali su se konceptualni performansi inspirirani televizijskom estetikom 90-ih, radijskim eksperimentima kao i art projektima performansa u performansu te korištenjem prostora kao živog organizma.
Tijekom godina razvijala je i niz multimedijalnih projekata vezanih uz cyber estetiku, duhovnost i digitalnu transformaciju čovjeka. Posebnu pažnju privukli su zadnji koncepti poput “AI seksualne alkemije”, “LLM ljubavne magije” i projekta “Velika Sestra”, u kojima propituje odnos umjetne inteligencije, emocionalne manipulacije, virtualne intime i kolektivne paranoje modernog društva.
U sklopu svojih umjetničkih istraživanja eksperimentirala je s video instalacijama, digitalnim avatarima, satiričnim kolumnama i performansima koji tematiziraju kulturu algoritama, online identitete i psihologiju mase. Njezini projekti često su kombinirali elemente mistike, futurizma i društvene kritike, stvarajući atmosferu između cyber kabarea i distopijskog manifesta.
Inspiraciju pronalazi u spoju tehnologije, ezoterije, pop kulture i društvenih paradoksa. Djeluje kao autorica, vizualna kreatorica i eksperimentalna performerica, gradeći osebujan umjetnički identitet koji balansira između satire, provokacije i futurističke fikcije.
...
foto: osobni album Marija Štrajh