Hrvatska poljoprivreda i prehrambena industrija ušle su u razdoblje u kojem se više ne može govoriti samo o slaboj konkurentnosti pojedinih sektora, nego o strukturnoj ovisnosti države o uvozu hrane. Podatak da je u prošloj godini uvezeno gotovo 7 milijardi eura poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda, uz deficit od 2,85 milijardi eura, pokazuje da Hrvatska ne gubi samo tržišnu utakmicu, nego i dio sposobnosti da u kriznim okolnostima sama amortizira cjenovne i opskrbne šokove. Posebno zabrinjava pad pokrivenosti uvoza izvozom sa 74 posto u 2020. na 59 posto u prošloj godini, jer to znači da uvoz raste brže od izvozne sposobnosti domaće proizvodnje.
Deficit hrane postaje sigurnosno pitanje
Uvoz hrane sam po sebi nije problem u otvorenom europskom tržištu. Problem nastaje kada uvoz postane zamjena za vlastitu proizvodnu bazu, osobito u zemlji koja raspolaže poljoprivrednim zemljištem, vodnim resursima, prehrambenom tradicijom i turističkim tržištem koje svake godine stvara dodatnu potražnju za hranom. Hrvatska pritom ne uvozi samo sirovine koje nema ili ne može proizvesti u dovoljnim količinama. Prema navedenim podacima, gotovo 80 posto uvoza čine visokofinalizirani proizvodi prehrambene industrije, dakle roba s većom dodanom vrijednosti. To je najvažniji dio problema: Hrvatska izvozi premalo vrijednosti, a uvozi sve više gotovih proizvoda u kojima su zarada, tehnologija, marketing, ambalaža i industrijska marža već ugrađeni negdje drugdje.
Takav model neposredno utječe na inflaciju. Eurostat je za 2025. zabilježio da su Hrvatska i Mađarska imale godišnju inflaciju od 4,4 posto, među višima u Europskoj uniji, odmah iza Rumunjske i Estonije. Kada je domaća samodostatnost niska, rast cijena energije, gnojiva, stočne hrane, ambalaže ili prijevoza brže se prelijeva na police trgovina jer država nema dovoljno snažan domaći proizvodni amortizer.
Energetska kriza otkrila je slabost proizvodnog modela
Deseti paket Vladinih mjera ublažio je početni udar energetske krize na poljoprivredu, ali mjere amortizacije nisu isto što i razvojna politika. One kupuju vrijeme, ali ne mijenjaju strukturu. Ako poljoprivrednik i prerađivač ulaze u proizvodni ciklus s visokim troškovima energije, rada, financiranja i sirovina, a istodobno se natječu s velikim europskim proizvođačima koji imaju veće farme, razvijenije zadruge, snažniju prehrambenu industriju i stabilnije lance otkupa, hrvatski proizvod postaje skuplji, rizičniji i teže dostupan.
Zato je ključna teza da se poljoprivredna politika više ne smije svoditi na isplatu potpora. Potpore su nužne, ali nisu dovoljne. One moraju biti povezane s produktivnošću, navodnjavanjem, modernizacijom farmi, digitalizacijom, preradom, skladištenjem i ugovornim povezivanjem proizvođača s industrijom i trgovinom. Bez toga se javni novac pretvara u socijalni mehanizam održavanja postojećeg stanja, a ne u alat proizvodnog zaokreta.
Zemljište, tehnologija i prehrambena industrija - tri su točke preokreta
Najveći neiskorišteni alat hrvatske agrarne politike ostaje poljoprivredno zemljište. U zemlji koja bilježi velik prehrambeni deficit, raspolaganje državnim zemljištem ne može biti spora administrativna procedura bez jasnog proizvodnog učinka. Zemljište mora završavati kod onih koji proizvode, investiraju, zapošljavaju i ulaze u lance prerade. U suprotnom se nastavlja paradoks: zemlja postoji, poticaji postoje, tržište postoji, ali proizvodnja stagnira ili se ne razvija dovoljno brzo.
Druga točka je tehnologija. Hrvatska poljoprivreda ne može se vratiti konkurentnosti samo većim površinama i većim potporama. Potrebna su ulaganja u preciznu poljoprivredu, navodnjavanje, energetsku učinkovitost, obnovljive izvore na farmama, genetiku, automatizaciju i logistiku. Treća točka je prehrambena industrija, jer se upravo ondje stvara najveća dodana vrijednost. Ako Hrvatska uvozi uglavnom finaliziranu hranu, onda problem nije samo na njivi, nego i u tvornici, hladnjači, klaonici, mljekari, sušari, pakirnici i distribucijskom centru.
Europski proračun mogao bi dodatno pojačati razlike
Dodatni rizik dolazi iz Bruxellesa. Europska komisija je u srpnju 2025. predstavila prijedlog novog višegodišnjeg financijskog okvira za razdoblje 2028.–2034., vrijednog oko 2 bilijuna eura, uz snažnije naglašavanje konkurentnosti, obrane i sigurnosti. U raspravama o novoj Zajedničkoj poljoprivrednoj politici predlažu se drukčija pravila raspodjele, ograničavanje najvećih potpora i snažnije usmjeravanje prema ciljanim oblicima pomoći.
Za Hrvatsku je to osjetljivo pitanje. Velike i razvijene poljoprivredne države lakše će preživjeti proračunske rezove ili preusmjeravanja jer imaju kapital, organizirane proizvođače i snažnu prehrambenu industriju. Slabije države članice, među kojima je i Hrvatska, mogle bi se suočiti s dubljim jazom: manje europskog novca, veći troškovi proizvodnje, niža produktivnost i veći pritisak uvoza. Ako se taj proces ne kontrolira, jedinstveno europsko tržište može formalno ostati otvoreno, ali stvarno postati prostor u kojem najrazvijeniji dodatno jačaju, a slabiji postaju trajna tržišta za njihov višak hrane.
Hrvatska treba zaokret, ne još jednu korekciju
Hrvatska prehrambena sigurnost neće se obnoviti jednom mjerom, jednom intervencijom ili jednim natječajem. Potreban je strateški zaokret koji poljoprivredu tretira kao proizvodni, industrijski, demografski i sigurnosni sustav. To znači da se potpore moraju vezati uz mjerljive proizvodne rezultate, državno zemljište uz investicijske obveze, prehrambena industrija uz domaću sirovinsku bazu, a javna nabava, turizam i lokalna potrošnja uz domaće lance opskrbe.
Gotovo 7 milijardi eura uvoza hrane zato nije samo statistika vanjske trgovine. To je račun za godine propuštene modernizacije. Ako Hrvatska ne poveća samodostatnost, produktivnost i stupanj prerade, svaki novi energetski šok, geopolitička kriza ili europski proračunski rez ponovno će se preliti na cijene hrane, standard građana i stabilnost ruralnog prostora. U zemlji koja može proizvoditi više, uvozna ovisnost nije sudbina, nego posljedica politike koja predugo nije razlikovala održavanje sustava od njegova stvarnog razvoja.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat
infografika: Vidmir Raič