Hrvatska se posljednjih nekoliko godina suočava s jednom od najdubljih transformacija tržišta rada od osamostaljenja. Proces koji je započeo kao odgovor na akutni manjak radne snage u građevinarstvu, turizmu i logistici prerasta u mnogo širu društvenu i demografsku promjenu. U središtu te promjene danas se nalazi više od 700 agencija koje sudjeluju u organizaciji dolaska stranih radnika, a koje prema riječima demografa i izvanrednog profesora na Hrvatskom katoličkom sveučilištu Tade Jurića „upravljaju uvozom potencijalno strane radne snage u Hrvatsku“. Njegova tvrdnja da „agencije zarađuju na transferu radne snage, poslodavci dobivaju jeftiniji rad, a društvo snosi posljedice“ otvara pitanje koje nadilazi ekonomiju i ulazi u područje dugoročne budućnosti hrvatskog društva.
Pritom je važno razumjeti razmjere promjene. Hrvatska je još prije desetak godina bila dominantno emigracijska zemlja, iz koje su deseci tisuća ljudi odlazili prema Njemačkoj, Austriji i Irskoj. Danas istodobno ostaje zemlja iseljavanja, ali i država ubrzanog useljavanja radne snage iz Azije, Afrike i jugoistočne Europe. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, tijekom 2025. godine izdano je više od 170 tisuća dozvola za boravak i rad stranim državljanima. Najveći broj dozvola odnosio se na državljane Bosne i Hercegovine, Nepala, Srbije, Filipina i Sjeverne Makedonije.
Iako službeni politički diskurs često koristi termin „privremeni strani radnici“, struktura podataka pokazuje da se hrvatsko tržište rada već počelo oslanjati na njihovu trajnu prisutnost. Upravo u toj točki počinje duboka promjena društvene paradigme.
Teza 1: Dok se pokušava održavati iluziju privremenosti stranih radnika, ekonomski sustav već računa na njihovu trajnu prisutnost
U javnom prostoru još uvijek prevladava narativ prema kojem strani radnici dolaze privremeno, odrađuju sezonu ili nekoliko godina rada i zatim odlaze. Međutim, stvarni procesi na tržištu rada govore nešto sasvim drugo. Već sama struktura izdanih dozvola pokazuje da velik broj stranih radnika više nije vezan isključivo uz sezonske poslove. Značajan dio dozvola odnosi se na produljenja postojećih radnih odnosa, što znači da radnici ostaju u Hrvatskoj više godina uzastopno.
Demograf Tado Jurić upozorava da istraživanja pokazuju kako čak 85 posto useljenika iz Azije i Afrike želi ostati u Hrvatskoj dugoročno. To nije iznenađenje. Hrvatska je za mnoge radnike iz Nepala, Filipina ili Indije, unatoč nižim plaćama od zapadnoeuropskih država, i dalje golemi ekonomski iskorak u odnosu na matične zemlje. Osim toga, jednom kada radnik uđe u europski pravni i tržišni prostor, povećava mu se mogućnost mobilnosti unutar Europske unije.
Upravo zato dio ekonomista i sociologa upozorava da hrvatski sustav više ne funkcionira kao model „uvoza rada“, nego kao model postupnog useljavanja stanovništva. Poslodavci u brojnim sektorima već sada planiraju poslovanje pod pretpostavkom da će strani radnici ostati trajni dio radne snage. To je osobito vidljivo u građevinarstvu, dostavnim službama, logistici, turizmu i sektoru skrbi.
Istodobno, Hrvatska ulazi u paradoksalnu situaciju: zemlja koja je izgubila stotine tisuća vlastitih građana iseljavanjem sada ubrzano nadomješta nedostatak radne snage uvozom stanovništva. OECD upozorava da Hrvatska ima snažne demografske izazove povezane sa starenjem stanovništva i manjkom radne snage, što dodatno pojačava pritisak prema useljavanju.
Problem pritom nije samo gospodarski, nego i institucionalni. Hrvatska još nema jasno definiran integracijski model. Ne postoji sustavno uređena politika učenja jezika, integracije djece u obrazovni sustav, urbanističkog planiranja ni dugoročne migracijske strategije kakvu imaju Kanada ili Australija. Upravo zato se održava svojevrsna „iluzija privremenosti“ – politički je lakše govoriti o kratkoročnom radu nego otvoreno priznati da Hrvatska prolazi kroz trajnu demografsku transformaciju.
Teza 2: Hrvatska je postala nova karika u globalnim lancima cirkulacije radne snage
U globaliziranom gospodarstvu radna snaga postala je međunarodno mobilna roba. Nekada su glavne destinacije za migrantski rad bile Njemačka, Francuska ili Velika Britanija. Danas se lanac proširio i na države poput Hrvatske, Poljske, Češke ili Slovenije.
Hrvatska je tako u vrlo kratkom roku postala dio globalne infrastrukture cirkulacije rada. U tom sustavu ključnu ulogu imaju posredničke agencije. One organiziraju regrutaciju radnika u Nepalu, Indiji, Bangladešu ili na Filipinima, sređuju dokumentaciju, povezuju poslodavce i radnike te često upravljaju čitavim procesom smještaja i transfera. Upravo zato je podatak o 712 agencija toliko važan — on pokazuje da više ne govorimo o sporadičnom fenomenu, nego o čitavoj industriji migracijskog posredovanja.
Hrvatska pritom nije izoliran slučaj. Europske države posljednjih godina ulaze u međusobnu konkurenciju za radnu snagu. Demografsko starenje Europe stvara kronični nedostatak radnika, posebno u sektorima fizičkog rada i usluga. Eurostatovi podaci pokazuju da gotovo cijela Europska unija ulazi u fazu pada radno aktivnog stanovništva.
Hrvatska je specifična po tome što je u vrlo kratkom vremenu prešla iz periferne emigracijske države u tranzitnu i useljeničku ekonomiju. Taj prijelaz dogodio se bez ozbiljne javne rasprave. Dok su zapadne države desetljećima razvijale migracijske politike, Hrvatska je u proces ušla naglo, pod pritiskom tržišta rada i nedostatka domaćih radnika.
Poseban problem predstavlja činjenica da se hrvatski gospodarski model velikim dijelom temelji na sektorima niske dodane vrijednosti. To znači da poslodavci često traže jeftiniji rad kako bi održali profitabilnost, umjesto ulaganja u automatizaciju, tehnološki razvoj ili rast produktivnosti. Kritičari upozoravaju da dugoročno oslanjanje na jeftinu uvoznu radnu snagu može usporiti modernizaciju gospodarstva.
Istodobno, globalni lanci rada stvaraju novu hijerarhiju unutar Europe. Hrvatska danas postaje ono što je Njemačka nekad bila Hrvatskoj — zemlja u koju dolazi radna snaga iz siromašnijih država. No Hrvatska sama ostaje izvor emigracije prema bogatijim članicama EU-a. Tako nastaje višeslojni migracijski lanac: Hrvati odlaze prema zapadu Europe, dok u Hrvatsku dolaze radnici iz Azije i jugoistočne Europe.
Teza 3: Radne migracije nisu samo pitanje popunjavanja radnih mjesta. One dugoročno mijenjaju demografsku strukturu države
Najdublje posljedice aktualnih migracija vjerojatno neće biti ekonomske, nego demografske i kulturne. Hrvatska već desetljećima bilježi negativan prirodni prirast i starenje stanovništva. Bez migracija broj stanovnika padao bi još brže.
Podaci Državnog zavoda za statistiku pokazuju da u ukupnom broju doseljenih osoba već dominiraju strani državljani. U 2024. godini čak 81,1 posto useljenih činili su stranci. .To znači da migracije postupno postaju jedan od ključnih faktora koji oblikuju buduću strukturu stanovništva Hrvatske.
Demografske promjene ne događaju se preko noći, ali dugoročno mijenjaju lice države. To uključuje promjene u školskom sustavu, tržištu nekretnina, zdravstvenom sustavu, urbanim četvrtima i kulturnoj strukturi gradova. U velikim europskim gradovima takvi procesi već su desetljećima vidljivi, dok Hrvatska tek ulazi u tu fazu.
Istodobno, pitanje integracije postaje ključno. Hoće li Hrvatska razviti model uključivanja stranih radnika u društvo ili će nastati paralelne zajednice? Hoće li djeca stranih radnika ostajati u Hrvatskoj? Hoće li učiti hrvatski jezik? Hoće li se formirati etnički i socijalno izolirani kvartovi? Upravo oko tih pitanja danas se vode rasprave diljem Europe.
Europske analize pokazuju da migracije snažno utječu na tržište stanovanja, obrazovanje i urbani razvoj. Hrvatska će se vrlo vjerojatno suočiti sa sličnim procesima, osobito u Zagrebu, Splitu, Rijeci i turističkim središtima na obali.
Važno je pritom izbjeći pojednostavljene interpretacije. Strani radnici nisu uzrok hrvatske demografske krize, nego posljedica dugogodišnjeg iseljavanja, pada nataliteta i strukturalnih problema gospodarstva. Međutim, način na koji država upravlja migracijama odredit će kakvo će hrvatsko društvo izgledati za dvadeset ili trideset godina.
Hrvatska ulazi u novu povijesnu fazu
Rasprava o stranim radnicima u Hrvatskoj više nije samo pitanje tržišta rada. Ona postaje pitanje razvoja države, identiteta društva i dugoročne demografske budućnosti. Hrvatska se nalazi između dvije stvarnosti: s jedne strane nedostaje joj radne snage, a s druge strane nema jasno definiranu strategiju kako upravljati trajnim useljavanjem.
Zato je izjava Tade Jurića važna ne samo kao kritika postojećeg sustava, nego i kao upozorenje da Hrvatska ulazi u proces koji će duboko promijeniti društvenu strukturu zemlje. Pitanje više nije hoće li Hrvatska postati useljenička država. Pitanje je samo hoće li taj proces biti planski vođen ili će se razvijati stihijski, pod pritiskom tržišta, agencija i kratkoročnih ekonomskih interesa.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat
Infografika: Vidmir Raič