Retorika kojom predsjednik RH Zoran Milanović posljednjih godina govori o Europskoj uniji postala je jedna od najneobičnijih političkih pojava suvremene Hrvatske. Nadmenost, podcjenjivanje, ironija, pa i otvoreni prezir prema europskim institucijama i samoj ideji europske integracije, sve češće izlaze iz okvira dnevne političke polemike i prerastaju u svojevrsni politički performans. Pritom nije riječ o povremenim kritikama Bruxellesa, kakve postoje u gotovo svim državama članicama, nego o sustavnom obrascu u kojem predsjednik države Europsku uniju gotovo ritualno koristi kao metu političkog obračuna.
Takav pristup bio bi manje problematičan kada bi dolazio iz političkih margina ili iz redova deklariranih euroskeptika. Međutim, kada takvu retoriku koristi predsjednik države koja je svoje međunarodno pozicioniranje, gospodarski razvoj i sigurnosnu stabilnost izgradila upravo kroz europske integracije, tada cijela priča dobiva mnogo ozbiljniju dimenziju. U tom slučaju više se ne radi samo o političkom stilu nego o svojevrsnom redefiniranju hrvatskog odnosa prema vlastitom geopolitičkom identitetu.
Od Zaboka do Bruxellesa, govor koji je otvorio ozbiljna pitanja
Jedan od najupečatljivijih primjera dogodio se 23. travnja u Zaboku, na obilježavanju Dana Krapinsko-zagorske županije. Milanović je tada Europsku uniju nazvao “iteracijom” nekadašnjih pokušaja europskog objedinjavanja, a potom je dvojicu ključnih arhitekata moderne Europe – Roberta Schumana i Jeana Monneta – opisao kao “državnike drugog ešalona”.
Na prvi pogled, takve izjave nekome mogu zvučati kao još jedna u nizu Milanovićevih provokacija, namjerno izgovorenih radi medijskog efekta. Međutim, sadržajno gledano, riječ je o mnogo ozbiljnijoj stvari. Time nije samo relativizirao povijesnu ulogu Schumana i Monneta nego je pokazao i duboko nerazumijevanje same povijesne geneze Europske unije.
Jer, prije svega, moderna europska integracija nije nastala kao birokratski eksperiment niti kao projekt otuđenih tehnokrata. Ona je nastala je iz traumatičnog iskustva europskih ratova i potrebe da se pronađe politički model koji će onemogućiti ponavljanje katastrofa prve polovice 20. stoljeća. Schumanova deklaracija iz 1950. godine bila je revolucionarna upravo zato što je predložila da države koje su desetljećima ratovale postanu međusobno ovisne u proizvodnji ključnih strateških resursa poput ugljena i čelika.
Takva ideja nije bila administrativni detalj nego civilizacijski zaokret. U svijetu iscrpljenom ratovima, Europa je pokušala pronaći model suradnje umjesto dominacije i osvajanja. Zbog toga su Schuman i Monnet ostali trajno upisani u europsku političku povijest.
Problematične usporedbe s totalitarizmima
Najveći dio kontroverzi ipak nije izazvalo omalovažavanje europskih vizionara nego Milanovićeva usporedba Europske unije s totalitarnim sustavima Adolfa Hitlera i Josifa Staljina. Upravo u tom trenutku njegova retorika prelazi granicu političke provokacije i ulazi u prostor povijesno i politički vrlo opasnih relativizacija.
Nacistička Njemačka i staljinistički Sovjetski Savez bili su režimi masovne represije, jednopartijske diktature i sustavnog uništavanja ljudskih prava. To su sustavi koji su iza sebe ostavili desetke milijuna mrtvih, logore, političke progone, etnička čišćenja i totalnu kontrolu društva.
Europska unija, nasuprot tome, zajednica je demokratskih država koje dobrovoljno prenose dio svojih ovlasti na zajedničke institucije. Države članice sudjeluju u donošenju odluka, biraju svoje predstavnike u Europski parlament i imaju pravo napustiti Uniju, što je pokazao Brexit. Upravo zato usporedba EU-a s nacističkim ili sovjetskim modelom nije samo pretjerana nego i intelektualno neodrživa.
Takve usporedbe imaju još jednu posljedicu: banaliziraju stvarna povijesna iskustva totalitarizma. Kada se demokratske institucije rutinski uspoređuju s Hitlerom ili Staljinom, tada se brišu razlike između autoritarizma i demokracije, između političkog neslaganja i represije, između birokracije i diktature. Dugoročno gledano, takva retorika potiče politički cinizam i eroziju povjerenja u demokratske institucije.
Hrvatska i ideja “povratka Europi”
Posebna ironija cijele situacije leži u činjenici da je moderna hrvatska država velik dio svog političkog identiteta gradila upravo na ideji europeizacije. Tijekom devedesetih godina, u razdoblju rata i međunarodne izolacije, Europa je u hrvatskom političkom imaginariju predstavljala prostor demokracije, stabilnosti i razvoja kojem država teži.
Ulazak Hrvatske u Europsku uniju nije bio samo tehnički proces usklađivanja zakonodavstva. Bio je predstavljen kao povijesni povratak europskom političkom i kulturnom krugu. Godinama su hrvatske vlade, bez obzira na ideološke razlike, članstvo u EU-u prikazivale kao strateški cilj države.
I teško je osporiti da je Hrvatska od toga imala konkretne koristi. Europski fondovi financirali su velik dio infrastrukture, od cesta i željeznica do vodovoda i obnove gradova. Ulazak u Schengen uklonio je granične kontrole prema većem dijelu Europe, a uvođenje eura smanjilo valutne rizike i dodatno integriralo hrvatsko gospodarstvo u europski prostor.
Što znači biti izvan Europske unije?
Dovoljno je pogledati zemlje jugoistočne Europe koje su ostale izvan Europske unije kako bi se razumjela važnost europske integracije. Države zapadnog Balkana i danas se suočavaju s političkom nestabilnošću, sporijim gospodarskim rastom, višom razinom korupcije i slabijim institucionalnim kapacitetima.
Naravno, članstvo u Europskoj uniji nije čarobni štapić koji automatski rješava sve probleme. Hrvatska i dalje ima ozbiljne izazove – od demografskog pada i iseljavanja do korupcije i neučinkovitog pravosuđa. Međutim, teško je pronaći ozbiljnu analizu koja bi tvrdila da bi zemlja izvan Europske unije bila uspješnija, sigurnija ili gospodarski stabilnija.
Upravo zato Milanovićev odnos prema Europskoj uniji mnogima djeluje politički paradoksalno. Hrvatska je među najvećim neto korisnicima europskih sredstava, sigurnosno je oslonjena na euroatlantski okvir, a gotovo tri četvrtine vanjske trgovine ostvaruje unutar europskog tržišta. Kritizirati Europsku uniju pritom nije problem. Problem nastaje kada se ignorira činjenica da je upravo članstvo u EU-u jedan od ključnih razloga hrvatske političke i gospodarske stabilnosti posljednjih godina.
Milanovićev politički stil je konflikt kao strategija
Milanovićev politički stil već godinama počiva na sukobu. Njegova politička komunikacija rijetko je pomirljiva ili institucionalno suzdržana. Naprotiv, ona se temelji na ironiji, provokaciji i verbalnoj dominaciji. U javnim nastupima često djeluje kao političar koji svjesno bira konflikt kako bi zadržao pozornost javnosti i stvorio dojam autentičnosti.
Takav stil dio građana smatra osvježavajućim jer odudara od birokratskog i često sterilnog političkog jezika. Međutim, problem nastaje kada potreba za političkom provokacijom počne potiskivati odgovornost javne funkcije. Predsjednik države nije obični komentator društvenih mreža niti opozicijski kolumnist. Njegove riječi imaju diplomatsku i političku težinu.
Kada predsjednik jedne članice Europske unije govori o Bruxellesu gotovo s prijezirom, tada to ne ostaje samo unutarnjopolitička predstava. Takve izjave postaju dio međunarodne percepcije Hrvatske i njezina odnosa prema savezništvima kojima pripada.
Kritika Europe nije problem, već destrukcija političke stvarnosti
Europska unija daleko je od savršenog projekta. Ona pati od birokratizacije, sporosti donošenja odluka i često neuspješne komunikacije s građanima. Pitanja migracija, energetske politike, sigurnosti i gospodarske konkurentnosti otvorila su ozbiljne rasprave o budućnosti europske integracije.
Međutim, upravo zato Europi danas treba racionalna i argumentirana kritika, a ne retoričko razaranje vlastitih temelja. Kritika koja proizlazi iz želje za reformom nije isto što i politička retorika koja Europsku uniju prikazuje gotovo kao autoritarni projekt.
Na kraju ostaje ključno pitanje: zašto predsjednik države koja je politički, gospodarski i sigurnosno duboko integrirana u europske strukture toliko često pokazuje gotovo refleksnu potrebu za obračunom s Europskom unijom? Je li riječ o autentičnom ideološkom euroskepticizmu, pokušaju političkog profiliranja ili jednostavno političkom instinktu koji konflikt koristi kao osnovni alat održavanja javne pozornosti?
Kako god odgovor glasio, činjenica ostaje ista: kada predsjednik Hrvatske Europsku uniju uspoređuje s najmračnijim totalitarnim režimima europske povijesti, tada problem više nije samo u političkom stilu. Tada problem postaje odnos prema samoj političkoj i povijesnoj stvarnosti Europe kojoj Hrvatska danas pripada.
...
Tekst i foto: Vidmir Raič