Pitanje je vrlo zanimljivo jer dira u granicu između onoga što nazivamo “kulturom” i onoga što prepoznajemo kao “subkulturu”. Ako se promatra iz povijesnog kuta, tetoviranje je u Hrvatskoj dugo nosilo obilježja subkulturalnog izraza. Sve do 1990-ih, tetovaže su bile snažno povezane s margina društva – primjerice s vojnicima, zatvorskim i navijačkim krugovima, ili s pojedinim alternativnim scenama poput punkera i rockera. Tetovaža je tada bila marker identiteta koji se razlikovao od dominantne društvene norme, često znak pripadnosti nekoj skupini koja se svjesno suprotstavlja ili udaljava od općeprihvaćenih vrijednosti.
No, od početka 2000-ih do danas, vidimo snažnu promjenu. Tetoviranje je sveprisutan oblik tjelesne estetike i samoreprezentacije. Studiji za tetoviranje postoje u gotovo svakom većem gradu, a društvene mreže pretvorile su ih u dio vizualne pop-kulture. Mlade generacije ne doživljavaju tetovaže kao nešto “opasno” ili “alternativno”, nego kao sredstvo izražavanja osobnosti, umjetničkog ukusa ili životne filozofije. Danas ćete tetovaže jednako vidjeti na sportašima, glazbenicima, modelima, menadžerima, pa i javnim službenicima.
U tom smislu tetoviranje je u Hrvatskoj prošlo prijelaz iz subkulture u opću kulturu. Postalo je kulturna praksa, normalizirana i institucionalizirana. To se očituje i u festivalima tetoviranja, medijskoj vidljivosti poznatih tattoo majstora i sve većem društvenom prihvaćanju. Naravno, ostale su i subkulturalne niše – specifični stilovi tetovaža vezani uz metal scenu, bikere ili navijačke grupe i dalje služe kao markeri identiteta “unutarnjih krugova”. Ali temeljni pomak jest da tetovaža više nije znak otpora, nego često mainstream estetike.
Dakle, u Hrvatskoj danas tetoviranje možemo opisati kao dio kulture, s tragovima i elementima subkulture. U široj slici ono je normalizirano i prihvaćeno, ali u pojedinim stilskim varijantama i dalje čuva ulogu subkulturnog simbola.
Tranzicija kroz desetljeća
Prva faza, koja se proteže kroz veći dio 20. stoljeća, obilježena je stigmatizacijom tetovaža. One su bile znak kriminalnog podzemlja, zatvorskih zajednica ili marginalnih skupina poput legije stranaca i ratnih veterana. U jugoslavenskom kontekstu tetovaže su imale i obilježje nepoželjne društvene devijacije. Nerijetko su bile vezane uz zatvorske šifre i poruke, što je dodatno cementiralo njihovu percepciju kao oznake “opasnih ljudi”. Vojnici i pomorci također su nosili tetovaže, ali i oni su u društvenom imaginariju bili rubni akteri. U hrvatskoj se javnosti sve do kraja osamdesetih tetoviranje promatralo s podozrenjem, kao obilježje neprilagođenih i problematičnih slojeva društva.
Druga faza, koja se može smjestiti u razdoblje 1980-ih i 1990-ih, donijela je ulazak tetovaža u urbane supkulturne prostore. Zagreb, Rijeka i Split razvili su snažne punk i rock scene u kojima tetoviranje postaje marker otpora i alternativnog identiteta. U to vrijeme tetovaža još uvijek nije prihvaćena u širem društvu, ali unutar određenih zajednica nosi pozitivno značenje – postaje znak buntovništva, glazbenog stila i društvene pozicije nasuprot mainstreamu. Tijekom Domovinskog rata pojavila se i posebna dimenzija: vojničke i domoljubne tetovaže. One su bile i izraz identiteta, i svojevrsni štit pripadnosti, ali su također održale percepciju tetovaže kao obilježja ljudi s ruba – vojnika, ratnika i navijača.
Treća faza započinje početkom 2000-ih. Ulaskom Hrvatske u globalne kulturne trendove, tetoviranje gubi stigmu i prelazi u sferu modne i estetske prakse. Osnivaju se profesionalni tattoo studiji, održavaju se festivali, a društvene mreže i mediji otvaraju prostor gdje se tetovaže pokazuju kao umjetnička djela. Tetovaže postaju sve vidljivije na tijelima poznatih sportaša, pjevača i TV ličnosti, što ih čini poželjnim i među širim slojevima mladih. Ovdje dolazi do ključnog prijeloma: tetoviranje se prestaje gledati kao subkulturni čin otpora, već kao kulturna praksa u kojoj sudjeluje i mainstream društvo.
Četvrta faza, današnje doba, obilježena je potpunom normalizacijom tetovaža. One su prisutne u gotovo svim društvenim slojevima, a sama industrija tetoviranja postala je dio kreativnih i kulturnih industrija. Iako određeni stilovi i dalje nose subkulturnu težinu – primjerice tetovaže povezane s navijačkim skupinama ili ekstremnim glazbenim žanrovima – većina tetovaža više ne funkcionira kao marker “drugačijeg”, nego kao osobni pečat pojedinca. Ono što je nekada bio stigmatiziran znak pripadnosti, danas je u Hrvatskoj dio šire kulture stila, estetike i identiteta.
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič