Serijal koji nam je svojom dobrotom ustupio za objavu Božidar Brezinščak Bagola, hrvatski i slovenski književnik te prevoditelj, autor ove prešućene knjige, koja će na našem news portalu u više nastavaka biti objavljena u cijelosti, na Blagosov svih onih koji se žele upoznati sa sudbinom mučki ubijenog hrvatskog svećenika početkom Domovinskog rata.
(10. nastavak)
Božidar Brezinščak Bagola TONČI OD SVETE MARIJE
Romansirana biografija mučki ubijenog svećenika Antuna Grahovara u Sisku 9. studenoga 1990.
naslovnica knjige
LED LEDENI
Na drugu nedjelju u mjesecu studenom orguljaš je došao na misu poldanjicu deset minuta ranije. Bilo mu je čudno što narod stoji ispred crkve, a misa samo što nije počela. Sakristan Brigić i ostali suradnici u misnom slavlju navališe na njega pitanjem zna li gdje je župnik. Župni stan je zaključan, a bio je zaključan i prethodnog dana. Mladi kumovi donijeli su jučer, prema ranijem dogovoru, dijete na krštenje, ali župnik se nije pojavljivao. Kad je zbunjeni orguljaš vidio da se ne pojavljuje ni sada, dvije minute do jedanaest, sjeo je u auto i odjurio u grad da pita župnika i dekana Petranovića zna li on nešto o njihovom župniku. Ne, ništa nije znao, i zato je smjesta sam pohitao na Viktorovac da prikaže misu poldanjicu.
Poslije mise vjernici su pogledima i slijeganjem ramena postavljali jedni drugima pitanja gdje bi to župnik mogao nestati. U garaži nije bilo njegova auta ni u subotu ni u nedjelju. Moglo se pretpostaviti da je nekamo otputovao i nije se stigao na vrijeme vratiti. Međutim, nije bio njegov običaj da nekud ode, a da se nikome ne javi. Da je imao kvar na autu, sigurno bi se odnekud javio telefonom.
I dok je većina župljana pred crkvom razmišljala o mogućem nestanku njihova župnika, neki su muškarci počeli obilaziti oko župnog stana i kroz prozore zavirivati unutra. Jedan od njih primijeti da je na kući s donje strane, do vinograda, na prozoru pokidana željezna rešetka i da jedino taj prozor nije zatvoren. Bio je to kuhinjski prozor. Neustrašivi župljanin uvukao se kroz taj prozor u stan i naišao na prizor strave i užasa.
Na podu spavaće sobe ležalo je mrtvo tijelo njihova župnika. Zgrušana krv na poderanoj odjeći, po ormaru, krevetu i zidovima. Lice posve iznakaženo od porezotina i modrica. U poluotvorenim očima led ledeni.
Na mjestu zločina smjesta se stvorila policija. Uviđaj su obavili kriminalistički inspektori za krvne delikte, zajedno s vještacima za biološke tragove i daktiloskopiju. Utvrdili su da je ubojica, ili možda više njih, prije Tončijeva povratka od Vukušićevih ušao u stan kroz kuhinjski prozor i tu ga dočekao. Čim je ušao i zaključao ulazna vrata, napadnut je kuhinjskim nožem. Budući da je bio dosta jak čovjek, a poznavao je i neke borilačke vještine, pokušao se oduprijeti napadaču ili napadačima. Žestoka borba započela je u hodniku, a nastavljena je u spavaćoj sobi. Napadnuti je zadobio sedam većih uboda, od čega je jedan bio smrtonosan – ravno u srce.
Sutradan je lijes s posmrtnim ostacima neprežaljenog župnika bio od ranih jutarnjih sati izložen u crkvi Svete Marije. Satima su brojni prijatelji i poštovatelji oplakivali voljenog čovjeka i molili se za pokoj njegove duše. Uz lijes s posmrtnim ostacima izmjenjivahu se u dubokoj žalosti i potištenosti uz domaće i brojni vjernici iz župa u kojima je pokojnik djelovao ili bio na ispomoći, pripadnici islamske i pravoslavne zajednice, a bilo je uz lijes i mnogo deklariranih ateista.
Sveta misa zadušnica i oproštaj započeli su u pola četiri poslije podne. Misu i obrede predvodio je u pratnji šezdesetak svećenika zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić koji se od pokojnika oprostio ovim riječima:
Dragi prijatelji, predstavnici Hrvatske Vlade i mjesne vlasti!
Okupljeni smo oko ovog lijesa u kojem počiva tijelo umorenog svećenika. Svaka smrt svojom stvarnošću potresa čovjeka. Ovakva smrt, izvršena nasiljem nad jednim svećenikom, još više potresa, još više žalosti, iznenađuje jer je umoren mladi svećenik koji je mogao imati pred sobom još desetljeća svog svećeničkog života.
Ova smrt posljedica je zloće jednog srca. Ne ulazimo u to srce, ne ispitujemo motive niti sudimo, nego mi kao Crkva molimo. Mi molimo za našeg brata svećenika, ali mi molimo i za njegova ubojicu. Riječ Božja rasvjetljuje nam srce i misli i uzdiže naše poglede s onu stranu gdje se konačno ostvaruje pravednost, gdje se ostvaruje punina života, gdje čovjek nalazi svoj vječni smisao.
Kad se čovjek nađe pred takvim događajem i pred takvom zloćom, zaista zanijemi, nema što kazati, ne može protumačiti, obrazložiti, jer to je udarac u pravednost, udarac u život, udarac u dostojanstvo čovjeka.
Uvjereni smo da je brat naš svećenik Antun, koji je svojim svećeničkim služenjem neprestano vjernicima naviještao nadu vječnosti, nadu susreta u Bogu ljubavi, da je on s tom nadom, makar u nepojmljivoj patnji, predao svoju dušu milosrdnom Bogu, milosrdnom Srcu našeg Spasitelja.
Našem bratu svećeniku zahvaljujemo za njegovo svećeničko služenje u našoj nadbiskupiji. Zahvaljujem u svoje osobno ime, zahvaljujem u ime župe. A Gospodin, On neka mu bude nagrada: Gospodin milosrdni, Gospodin koji ljubi, On neka ga prigrli, On neka mu nadoknadi gubitak zemaljskog obitavanja puninom vječnog života.
Ispred sisačkog dekanata i Tončijevih najboljih prijatelja u gradu oprostio se župnik i dekan, čovjek pjesničke duše, Alojzije Petranović:
Alojzije Petranović, župnik župe Uzvišenja sv. Križa u Sisku, najbolji Tončijev prijatelj
Ovdje pred nama je tijelo čovjeka, Isusova svećenika, čije srce je probodeno nožem, što sam osobno vidio, nožem u ruci vođenoj najcrnjom, paklenom mržnjom. Ovih se dana, kao nekada na Kalvariji, čuje gradom Siskom. “Dobri čovjek Tonči!” Skroman i blag! Tih i drag! Kao Antun Pustinjak u svojoj nastambi. I doista jedno veliko, široko i toplo srce prestalo je kucati. Svakog je primilo i za svakog je imalo mjesta. U kući nije imao mnogo mjesta, ali je zato u duši imao mjesta za svakoga. U kući je bilo hladno, a iz srca mu je zračila toplina. Bili su to prostori kršćansko svećeničke topline, svjetla i dobrote. Tu je bilo mjesta i za Srbe i Rome i Hrvate i Muslimane. I za one koji vjeruju i za one koji ne vjeruju. Bio je blizak malom čovjeku, radniku, patniku, ali i ugledan kod uglednih i odgovornih. Njegova mrtva ispružena ruka još je više bila ispružena kao živa i otvorena na pozdrav, podršku i dar svakome. Zato upravo njegovo probodeno srce, i baš iz njega prolivena krv, simbol je i najrječitija poruka i slika njegove osobe.
Svojom osobom i svojom nazočnošću zahvatio je cijeli grad koji ga je jednostavno zvao “naš Tonči”. Njegova crkva nisu bili samo ovi zidovi. Ona je bila mnogo, mnogo šira. Zapravo – bez granica. I zato vjerujem da će po njemu biti Bog bliži svima onima koji su ga susretali, bez razlike na bilo koju pripadnost i opredjeljenje. Posebno će ostati u srcima malenih, kojima je s toliko radosti i zanosa hrlio u učionice njihovih škola da im donese poruku ljubavi, i božanske i ljudske. U srcima mladih ostat će njihovim prijateljem. U svijesti odraslih ostat će svjetionikom i potporom.
Dragi Tonči! Tvoja žrtva, teška i bolna, ali dragocjena, neka bude zalog mira i ljubavi u ovom gradu i svakom selu i gradu širom naše lijepe domovine Hrvatske i cijeloga svijeta. Hvala ti za čestit svećenički život. Za ljudsku toplinu i dobrotu. Hvala ti i slava, naš prethodniče u prostranstvu svjetlosti i mira!
NADGROBNA SVJETLOST
Majka Matilda nije cijelu noć oka sklopila, oplakujući mrtvog sina i strahujući za supruga koji nije dolazio k svijesti otkako je na vratima ugledao vjesnika najcrnje slutnje. Kriknuo je, skamenio se i zanijemio na klupici kraj štednjaka u kuhinji. Njoj se također zamračilo pred očima, ali ona je izdržljivija od njega, nije se srušila, nije čak ni zaplakala. Sve dok Pepija nisu odnijeli u kola hitne pomoći. Tek kad je ostala sama, počela je glasno stenjati, mnogo glasnije negoli kod neočekivano jakog trzaja svog prvorođenca u utrobi, zbog čega je morala prestati s okopavanjem kukuruza i nasred njive sjesti na motiku... Da, počela je kosu čupati, gristi svoje usnice, zaklinjati Majku Božju Taborsku, sve svetice i svece, počela je... ah, počela je vjeru gubiti... i u Boga sumnjati!
- Bože, ako postojiš, zar si morao to dopustiti?
Umjesto odgovora u kuću je uletjela teta Draga. Nastavile su plakati sve dok kola hitne pomoći nisu vratila onesviještenog Pepija. Primio je dvije injekcije i otada ga svakih šest sati posjećuje patronažna sestra Slavica s tlakomjerom i novom ampulom. Govori da je to normalna reakcija slabašna tijela i plahovite naravi na vijest o užasu i stravi.
- Možda je za Pepija doista bolje da se ne budi.
Majka Matilda pogleda na sat i vidi da je tek pola šest, a učini joj se kao da je vani već svanulo. Oko deset sati trebali bi iz Siska dovesti lijes s mrtvim tijelom.
- Bože, zar si morao to dopustiti?
Uzdahne uplakana mati, ustane sa stolice do kreveta s onesviještenim Pepijem, otvori nakrivljena vrata sobice, izađe u hodnik, otključa ulazna vrata, uzme košaru s kukuruzom, prekorači visok drveni prag i ugleda nešto čudno pred kućom. Baš na onom mjestu gdje je pretprošlog ponedjeljka stajao Tonči i posljednji se put pozdravljao s roditeljima, sada se nešto sjajilo. Bivalo je unatoč jesenskoj magluštini sve sjajnije, a poprimalo je oblik velike misne hostije. Majka Matilda nije vjerovala svojim očima. Još jednom ih dobro protrlja, ali hostija nije nestala. Stajala je na istom mjestu, sada još sjajnija i veća. Kad joj se htjela približiti, zaboravi na košaru u desnoj ruci koja joj ispadne, te se umjesto velike hostije morala zadovoljiti prosutim zrnjem kukuruza. Dok je klečeći na zemlji zgrtala prosuto zrnje, sjeti se nedjelja došašća, kako je prije šest ujutro s lampašem u ruci hitala u župnu crkvu na misu zornicu. Zgrnula je i vratila u košaru tek nešto malo zrnja, potom se podigla na noge i raširenih ruku zavapila u smjeru ukazanja.
- Hostijo presveta, vječno spasenje mog Tončija! On je na nebu, Majko Božja Taborska!
U tom hipu osjeti blaženo spokojstvo u sebi. Približi se mjestu ukazanja. Da, upravo na tom mjestu Tonči se s njome rukovao, rekao joj neka mu oprosti, jer ga zadržavala na ručku, a morao je otići. Rekao je da će objedovati s prijateljima. Sišao je do auta na cesti, još jednom se okrenuo i mahnuo rukom, kao da mu se nije išlo, a morao je... Nikad se tako dugo nije opraštao, dozivala je ucviljena mati u sjećanje sve njihove rastanke, gledala kako joj domahuje, ali ništa nije vidjela, osim magle jesenske, magle studene, smrtonosne.
Iz tužna zanosa prene je mukanje krava. Pohita u štalu da nahrani životinje i preduhitri pijetlovo kukurijekanje na dan velike žalosti.
Točno u sedam pojavila se u dvorištu patronažna sestra Slavica. I ona se, ne znajući naravno, zaustavila na mjestu velike hostije koja sada u očima majke Matilde poprimi oblik sjajnog kruga oko glave svetice.
- Jeste li barem malo oči sklopili, tetka Matildo?
- Ni zerice, drago dijete. Ne bi ni ti oka sklopila da te zadesi takva nevolja.
- Ima li kakve promjene kod strica Pepija?
- Malo se jače trzao, nekoliko puta javljao se kao da zapomaže, ali se na moje upite nije odazivao. Iz njegova zapomaganja mogla sam jedino razabrati da zna što se dogodilo.
- Možda se jutros probudi, što ne znači da će odmah ustati iz kreveta.
- Bolje da se ne probudi prije negoli bude sve gotovo, jer bi ga sahrana mogla dokraja slomiti.
- Izmjerit ću tlak i dati još jednu uspavljujuću. Izmjerit ću i vama tlak. Jeste li sinoć popili tablete? I danas morate. Dvije ujutro, a dvije sat vremena prije sahrane. Sahrana će potrajati. U Sisku je misa zadušnica trajala satima.
- Drago dijete, kad sam dosad sve izdržala, izdržat ću i muku pokopa. Ne dao ti Bog doživjeti tu strahotu!
- Uistinu se divim vašoj izdržljivosti. Pitam se odakle vam tolika snaga?
- Možda odatle što sam u obitelji bila okružena samim muškarcima. Uvijek sam bila izdržljivija od Pepija kojemu sam rodila sinove Tončija, Iveka i Drageca. Sinove više umilne, po naravi blage i dobre.
- Idemo u kuću, da se ne prehladite na ovoj magluštini.
- Drago dijete, htjela bih ti nešto reći.
- Recite, samo recite, tetka Matildo.
- Baš na ovom mjestu gdje sada stojiš, stajao je posljednji put Tonči i pružio mi ruku na rastanku. Kad sam jutros izašla iz kuće, na tom sam mjestu ugledala svjetlo nalik na veliku hostiju. Poslao mi je znak s neba...
- Tetka Matildo, nemojte nikome pričati o tome. Zadržite taj sveti znak za sebe, jer naši bi vas ljudi mogli pogrešno shvatiti.
- Drago dijete, vjeruj mi da sam vidjela veliku hostiju, kao što sada vidim tebe.
- Vjerujem vam, tetka Matildo.
Patronažna sestra obavila je svoj posao predano i nježno, pospremila instrumente u izlizanu sanitetsku torbu, još jednom usrdno upozorila Matildu da nikome ne priča o svom viđenju i oprostila se do ponovnog dolaska, možda prije, a u svakom slučaju poslije obavljene sahrane.
I samo što je sestra Slavica otišla, počela je pristizati rodbina, ona najbliža, ali i ona već pomalo zaboravljena iz susjednih sela i udaljenih gradova. Počeli su pristizati Tončijevi prijatelji i znanci iz Zagreba, Ludbrega, Odre i Velike Mlake. Pošto je vrijeme tog dana odmicalo brže nego inače, susjedi koji preuzeše na sebe brigu oko sahrane, upozoravali su pristigle da će mrtvačka kola s lijesom stići oko deset sati prije podne te bi se u to vrijeme trebali svi skupa naći ispred mrtvačnice na mjesnom groblju.
Lijes u župnoj crkvi Majke Božje Taborske u Humu na Sutli
I zaista, točno u deset stigla su mrtvačka kola u pratnji Tončijevih dragih Siščana. Dočekala ih je majka Matilda sa sinovima Ivekom i Dragecom, dočekala ih brojna rodbina i veliko mnoštvo domaćeg puka. Prilikom iznošenja lijesa iz mrtvačkih kola sva znatiželja okupljenih pretvorila se u bolni vapaj zemlje za nebom. Vapaj kojemu nije mogla odoljeti ni prastara lipa na povišenom mjestu između mrtvačnice i crkve, nijemi svjedok vremena, s čijih ogoljelih grana nisu prestajale sipiti rosne kapi svete žalosti. Žalosti nedužne i čiste prirode zbog čovjekove pokvarenosti i zlobe.
Kad su domaći mladići namjestili mrtvački lijes na odar u mrtvačnici, a djevojke položile na njega buket bijelih krizantema, majka Matilda bila se na trenutak onesvijestila, zamijenivši krizanteme s velikom hostijom, ali se ubrzo pribrala, sjetivši se upozorenja sestre Slavice. Prepustila se moljenju krunice zajedno s ostalim ženama, ne misleći na molitvena otajstva. Pred očima joj stalno jedno te isto izmjenjivanje slika, čas one kako se Tonči oprašta s njom, kako se na odlasku okreće za njom, kao da mu se ne ide od kuće, čas one s ukazanjem hostije na mjestu oproštaja. Te su slike bile važnije od sućuti koju joj je svatko htio osobno izraziti.
Na crkvu, mrtvačnicu i groblje spustila se tog popodneva gusta jesenska magla s rosuljom, tugom nebeskom. Među potištenim ljudima širio se od uha do uha šapat nespokoja i znatiželje zna li se tko ga je ubio i je li ubojica uhvaćen. Tko je imao tako nemilosrdno, tako zlo srce da je mogao ubiti dragog i dobrog čovjeka.
Točno u petnaest sati lijes s posmrtnim ostacima mučki ubijenog župnika od Svete Marije iznesen je na plato ispred mrtvačnice. U ozračju prepunom boli zbog tolikog gubitka svi su govornici nad otvorenim grobom isticali Tončijevu skromnost, dobrotu i mučeništvo.
Obiteljski grob i nadgrobni spomenik na mjesnom groblju Lastine u općini Hum na Sutli
Majka Matilda izdržala je cijelo vrijeme na klecavim nogama. Prilikom spuštanja lijesa u grob ugledala je nad grobom veliko svjetlo u obliku križa i bila više nego sigurna da Tončija nema u lijesu. Vidjela ga obučena u sjajno misničko odijelo. U rukama je držao kalež s hostijom. Svojim nogama gazio je neman strahovita izgleda... Ali, nikome ni riječi o tome!, sjetila se opomene sestre Slavice, te ostala na veliko čudo nazočnih posve smirena i duhom zanesena, kad je na lijes bačena gruda zavičajne zemlje, a grobljem je odzvanjala obredna molitva: ”U raj poveli te anđeli, na dolasku tvojem primili te mučenici, i odveli te pred lice Svevišnjega!
ANTUN GRAHOVAR, (1951.-1990.), župnik Sv. Marije u Sisku
napisao: Božidar Bagola Brezinščak 2020. godine
Božidar Brezinščak Bagola rođen je 1947. u Vrbišnici (općina Hum na Sutli, Hrvatsko zagorje).
Srednju vjersku školu završio je kod franjevaca na Svetom Duhu u Zagrebu. Studij teologije započeo je u Ljubljani, nastavio u Eichstättu i Münchenu, a diplomirao na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1974.
Zbog pripovijetke “Žrtva unatoč svemu”, objavljene u Večernjem listu 15. prosinca 1973., bilo mu je uskraćeno ređenje za đakona, te je kao diplomirani teolog i “gastarbajter” upisao studij filozofije u Münchenu, a diplomirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1978.
Iste godine vratio se u rodni kraj i zaposlio se u Humu na Sutli kao prevoditelj s njemačkog i slovenskog jezika, urednik radničkih novina i rukovoditelj službe za informiranje i kulturu u Tvornici stakla Straža.
Od 1990. do odlaska u mirovinu 2012. obavljao je više rukovoditeljskih i javnih funkcija u Humu na Sutli: kadrovski direktor tvornice stakla, načelnik općine u tri mandata, ravnatelj Humskog kulturnog središta te knjižničar Narodne knjižnice u Humu na Sutli.
Član je Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, Hrvatskog filozofskog društva, Esperantskog društva Trixini, a 2021. dodijeljena mu je povelja počasnog člana Društva slovenskih pisateljev u Ljubljani.
Dobitnik je nagrade Fonda A. B. Šimić za prvu pjesničku zbirku 1971., nagrade dr. Stjepan Kranjčić za duhovno pjesništvo 2010., nagrade Rikard Jorgovanić za pjesničku zbirku na materinskom humskom govoru 2013. i nagrade Franjo Horvat Kiš za najbolji putopis 2017.
Predsjednik Republike Hrvatske odlikovao ga je 1996. Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi, Krapinsko-zagorska županija dodijelila mu je 2007. Plaketu za životno djelo, a Općina Hum na Sutli 2017. Priznanje za životno djelo.
Objavljene su mu zbirke pjesama: Bjegunac svete uspomene, 1971.; Samoobsodba, 1974.; U ime pračovjeka, 1983.; Sve hladnija svanuća, 1984.; Staklo u nama, 1990.; Između sumnje i predanja, 2007.; Moja duša s tvojom, 2012.; Humske popeifke, 2013.; Djedomir, 2022. i Svetkovina u predvečerje, 2023.; romani: Traganje za samim sobom, 1980.; S one strane Dunava, 2002.; Nadgrobna svjetlost, 2006.; U sjeni ljepote, 2014.; Dobrodošla košava, 2016; Hitac u potiljak, 2019. i Tonči od Svete Marije, 2020.; zbirke pripovijedaka, novela i priča: Razdruživanje, 1992.; Od Taborskog do Olova, 2005. i Em smo Horvati, 2008.; lirska proza, putopisi, memoari, dnevnički zapisi, eseji i ogledi: Zapisi jednog bogoslova, 1994.; Zavičajna radost življenja, 1997.; Moje slovenske izkušnje (na slovenskom), 2003.; Sutla kao sudbina, 2005.; Sam svoj dokaz, 2011.; Tu in tam čez mejo (na slovenskom), 2015.; Zdravica dobrosusjedstvu Hrvata i Slovenaca, 2020. i Književnim stazama Hrvatskog zagorja, 2021.
Preveo je brojna poetska i prozna književna djela te teološku, psihološku i dr. stručnu literaturu sa slovenskog (slovenski začinjavci, najnovije slovensko pjesništvo, Josip Jurčič, Edvard Kocbek, Anton Trstenjak, Lojze Kovačič, Andrej E. Skubic, Anton Stres, Peter Kovačič Peršin, Boris A. Novak, Miljana Cunta, Brane Senegačnik, Miklavž Komelj i dr.), njemačkog (J. Müller, R. Guardini, J. Gnilka, B. Schlink, V. Frankl i dr.) i esperanta (Vytenis Povilas Andriukaitis, Rodin i dr.).
Član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnih prevoditelja u Zagrebu te počasni član Društva slovenskih pisaca u Ljubljani.
foto: privatna arhiva Božidar Brezinščak Bagola