Priuštivo stanovanje danas je jedno od gorućih pitanja Europske unije, pitanje koje se iz domene socijalne politike preselilo u središte političkih rasprava, urbanih strategija i demografskih analiza. Iako se često stječe dojam da je riječ o problemu “siromašnijih” ili “perifernih” država, stvarnost pokazuje suprotno: gotovo da ne postoji članica Unije koja se, u manjoj ili većoj mjeri, ne suočava s ozbiljnim poremećajima na tržištu stanovanja. Rast cijena nekretnina i najma, pritisak investicijskog kapitala, turistifikacija gradova i nedostatak javnih stanova postali su zajednički nazivnik europskih metropola.
Primjeri dolaze i iz zemalja koje se tradicionalno percipiraju kao modeli socijalne države. Danska, često isticana kao uzor uravnoteženog i pravednog društva, posljednjih se godina suočava s paradoksom u kojem studenti u Kopenhagenu odustaju od studija jer si jednostavno ne mogu priuštiti smještaj. Unatoč snažnoj javnoj politici i dugoj tradiciji socijalnog stanovanja, tržišni pritisci, rast potražnje i ograničena ponuda doveli su do situacije u kojoj mladi i obrazovani postaju kolateralne žrtve urbanog rasta.
Na jugu Europe problem poprima još vidljivije oblike. Španjolska je posljednjih godina poprište masovnih prosvjeda protiv prekomjernog turizma i kratkoročnog najma, osobito u gradovima poput Barcelone, Madrida ili Palme de Mallorce. Stanovi su iz stambene potrebe sve češće postali investicijska roba, a lokalno stanovništvo istisnuto je iz središta gradova, prisiljeno na život u perifernim zonama ili potpuno izvan urbanih sredina u kojima radi. Time se pitanje priuštivog stanovanja izravno povezuje s pravom na grad, socijalnom kohezijom i održivim razvojem.
Hrvatska između tržišta, turizma i demografije
U tom širem europskom kontekstu Hrvatska ne predstavlja iznimku, već, nažalost, potvrdu trenda. Iako se često ističe visoka stopa vlasništva nad nekretninama, ta statistika sve manje odražava stvarno stanje, osobito za mlađe generacije, mlade obitelji i radnike u urbanim središtima. Rast cijena stanova i najma u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Zadru i drugim gradovima daleko nadmašuje rast plaća, čime se jaz između prihoda i troškova stanovanja kontinuirano produbljuje.
Posebnu ulogu u Hrvatskoj ima turizam, koji je u mnogim obalnim gradovima i mjestima u potpunosti preoblikovao tržište nekretnina. Dugoročni najam zamijenjen je kratkoročnim, stanovi su prenamijenjeni za turističke svrhe, a lokalno stanovništvo sve teže pronalazi adekvatan i cjenovno prihvatljiv smještaj. Problem više nije ograničen samo na obalu, već se, potaknut investicijskim trendovima i migracijama prema većim gradovima, širi i na kontinentalni dio zemlje.
Istodobno, Hrvatska se suočava s dubokim demografskim izazovima. Odlazak mladih u inozemstvo, odgađanje osnivanja obitelji i pad nataliteta usko su povezani s nesigurnošću stanovanja. Nemogućnost rješavanja stambenog pitanja često se navodi kao jedan od ključnih razloga za iseljavanje, ali i za ostanak u roditeljskom domu znatno dulje nego u prethodnim generacijama. Stanovanje tako prestaje biti samo ekonomsko pitanje i postaje temeljno društveno i demografsko pitanje.
Granice postojećih politika i potreba za novim pristupom
Dosadašnje politike u Hrvatskoj, uključujući subvencionirane stambene kredite, pokazale su ograničen domet. Iako su kratkoročno pomogle dijelu građana, dugoročno su često dodatno poticale rast cijena nekretnina, bez stvarnog povećanja dostupnosti priuštivih stanova. Izostanak snažne i sustavne politike javnog ili socijalnog stanovanja, kakva postoji u nekim zapadnoeuropskim zemljama, ostavio je tržište gotovo isključivo u rukama privatnih investitora.
Europska iskustva jasno pokazuju da se problem priuštivog stanovanja ne može riješiti isključivo tržišnim mehanizmima. Potrebna je aktivna uloga države i lokalne samouprave, dugoročno planiranje, regulacija najma, poticanje neprofitnog i javnog stanovanja te jasna veza između stambene politike, prostornog planiranja i demografskih ciljeva. U protivnom, stanovanje ostaje privilegij, a ne pravo.
Stan kao pravo, a ne roba
Rasprava o priuštivom stanovanju u Hrvatskoj, kao i u Europskoj uniji, sve se više vraća na temeljno pitanje: je li stan isključivo tržišna roba ili osnovna društvena infrastruktura. Odgovor na to pitanje oblikovat će ne samo budućnost gradova, već i društvenu stabilnost, gospodarski razvoj i demografsku sliku zemlje. Hrvatska se nalazi na raskrižju na kojem odluka o smjeru stambene politike neće imati kratkoročne, već dugoročne posljedice za generacije koje dolaze.
...
Tekst i foto: Petar Kolovrat