Putujući iz pravca Zagreba prema Splitu, prvo veće naselje nakon Knina je Vrlika. Okružena Dinarom i Svilajom, svoj pogled je usmjerila ka otvorenom polju, skupljena ispod zidina nekada moćnoga Prozora. U danima koji su ostali negdje iza nje,u bližoj i daljoj prošlosti, bilo je zasigurno teških ali i nekih lijepih trenutaka.
Vrlika gledana s Prozora
Još prije Krista su pašnjaci u njenoj okolici privlačili stočare nomade, a tragovi života na ovom prostoru su još i stariji što potvrđuju pronađeni nalazi u Gospodskoj špilji. U njoj su znatiželjnici često tražili neotkrivene tajne ili zakopano blago, a nalazili bi neprocjenjivu ljepotu podzemlja krša i tragove života ljudi iz pradavnih vremena.
Tvrdava Prozor iznad Vrlike
Kasnije su ove krajeve naselili ilirsko pleme Dalmati, poznati stočari ali i još bolji ratnici. U to su se uvjerili Rimljani koji su ih jedva pokorili 9. godine poslije Krista. Nakon propasti Rimskog carstva sa sjevera su počeli nadirati novi narodi. Došli su i do vrličkog kraja što nam potvrđuju pronađene ostruge i pojasne kopče koje su pripadale germanskim Gotima. Dva stoljeća kasnije dolaze Avari i Slaveni i na kraju Hrvati koji će trajno naseliti ove krajeve i baštiniti ih sve do današnjih dana. Upravo je prema staroj legendi na vrličko područje došao Klukas, jedan od petero braće koji su sa sestrama Tugom i Bugom doveli Hrvate na područje današnje Hrvatske. Zavoljeli su ovaj kraj i ostali na njemu sve do danas. Utemeljili su naselje Vrh Rika u blizini izvora Cetine, ali su ga nakon nemirnih srednjovjekovnih vremena morali napustiti i sigurnost pronaći ispod tvrđave Prozor. Nju je početkom 15. stoljeća izgradio hrvatski velikaš Hrvoje Vukčić Hrvatinić, ali ni ona nije uspjela obraniti Vrliku u vrijeme turskih osvajanja. Njeni ostaci danas spokojno stoje iznad Vrlike i bdiju nad njom.
Crkva sv. Spasa
Vrlika je odavna bila poznata po vrlo kvalitetnoj vodi kojoj su pripisivana ljekovita svojstva. Ljeti bi dolazili bolesnici da se napiju nadajući se ozdravljenju. Nije poznato kolikima je pomogla, ali je poznato da je vodu koristio i bečki dvor. Pio ju je i car Franjo Josip kada je posjetio ovaj kraj. Vrlika ima još tajni i zanimljivosti. Jedna se odnosi na “Čuvare kristova groba”, koji u velikom tjednu, odjeveni u tradicionalnu vrličku nošnju, sa starim kuburama i jataganima oko pasa, sudjeluju u ophodnji na Veliki petak. Nakon misnog obreda čuvaju Kristov grob zbog čega ih zovu “grobari“. U tišini izmjenjuju svoje straže, a iza mise na Uskrs sudjeluju u glasovitom vrličkom kolu koje se razigra ispred crkve.
Vrličko kolo se pleše već stoljećima bez glazbe dok se plesači drže prekriženim rukama za pasce i tkanice. Snažni momci i prelijepe djevojke plešu dok ih na čelu kola vodi momak “pridnjak” koji ujedno i daje smjer kolu. Od siline kretanja zadnji momak poskoči i poleti zrakom držeći se za pasac ili tkanicu plesača do sebe. Dok leti zrakom vrisne iz sveg glasa te se spusti na tlo, pa onda sve ponovno, opet skok za skokom, sve dok se kolo ne smiri i prijeđe u lagano cupkanje. Tada se malo odmore i obrišu znoj sa čela, a onda “pridnjak” opet pozove da krenu življe i življe, a zvuk koraka odjekuje sve jače uz zveckanje srebrenih talira na djevojačkim đerdanima.
Vrlički je kraj iznjedrio puno junaka i lijepih djevojaka, ali tu su rođene i osobe koje su ugled Vrlike pronijele cijelom Hrvatskom, pa i šire. Jedan od njih je Fra Filip Grabovac čije je djelo “Cvit razgovora” imalo veliku važnost za hrvatski narod. To je jedina njegova knjiga, a nakon izdanja je bila zaplijenjena i zabranjena. On je nakon izlaska knjige zatvoren jer je u knjizi ohrabrivao hrvatske vojnike i poticao njihovo domoljublje, a grdio ih zbog njihovog odnarođivanja. “Cvit razgovora” je ispjevan u stilu narodne pjesme i postigao je veliku popularnost usprkos zabrani i zapljeni. Imao je jak utjecaj na kasnije hrvatske pisce i Vrličani su mu pored crkve podigli lijepi spomenik.
Fra Filip Grabovac
Drugi poznati Vrličanin je književnik Milan Begović. Pisao je pjesme, drame, novele, romane putopise, eseje, kazališne kritike i feljtone, a bavio se i prevođenjem. Najpoznatije djelo mu je roman “Dunja u kovčegu”. Bio je jedan od najizvođenijih hrvatskih dramskih pisaca. Socijalističke vlasti su ga poslije II. svjetskog rata svrstale među fašiste, tako da je pokopan bez počasti i nekrologa. Bez obzira na negativan odnos ondašnjih vlasti prema Begoviću, mnogi ga se sjete uživajući u Gotovčevoj operi “Ero s onoga svijeta” za koju je napisao libreto. Pored česme, gdje mu se nalazi spomen poprsje, ljeti se izvodi ova opera, a izvođači dožive veće ovacije nego i u najpoznatijim kazalištima jer je publika doživljava svojom. Vrlika ima još puno toga, ali nešto treba ostaviti i kao tajnu za sve znatiželjnike koji će doći prvom prilikom da je otkriju.
Milan Begović
....
napisao i fotografirao:Bože Ujević
Bože Ujević rođen je 18. siječnja 1967. godine u Splitu. Diplomirao je povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i stekao zvanje profesora povijesti i geografije koje je kasnije predavao u nekoliko splitskih osnovnih i srednjih škola. Trenutno radi na mjestu ravnatelja OŠ Kamen-Šine u Splitu. Oženjen, otac troje djece. Objavio je: Priča o Splitu (2001), Moj Split (2003), Sveti Duje (2006), Priča o caru Dioklecijanu (2006), Priča o Hajduku (2006), Priča o dalmatinskom psu (2007), Obojimo Split (2007), Godine u Kadinoj Glavici i Parčiću (2016), Karinski slučaj (2017). Autor je priručnika za učenike 3. razreda osnovne škole Moj Split (2016), te suautor zavičajnog priručnika za učenike 3. razreda osnovne škole Splitsko-dalmatinska županija (2018). Urednik je knjige Fra Vjekin vijek (2013). Autor je fotografija monografije Lokvičići (2013). Autor je i knjige Vječni derbi. Novinske je tekstove i fotografije objavljivao u više hrvatskih novina te internetskih portala.