Pitanje izdvajanja za NATO jedno je od temeljnih, ali i najkontroverznijih pitanja unutar Saveza još od njegova osnutka 1949. godine. Iako je NATO formalno obrambeni savez utemeljen na kolektivnoj sigurnosti i članku 5. Washingtonskog ugovora, u praksi se kontinuirano suočava s problemom neravnomjerne raspodjele financijskog i vojnog tereta među članicama. Taj je problem osobito došao do izražaja nakon završetka Hladnog rata, a kulminirao je posljednjih godina kroz otvorene političke sporove između Sjedinjenih Američkih Država i većeg dijela europskih članica.
SAD su od početka Saveza njegov daleko najveći financijski i vojni stup. Američka potrošnja za obranu višestruko nadmašuje zbroj izdvajanja većine europskih saveznika, što Washington već desetljećima koristi kao argument da Europa “besplatno jaše” na američkoj sigurnosnoj kišobranu. Europske države, s druge strane, ističu da sigurnost ne proizlazi isključivo iz razine vojnih proračuna, već i iz političke stabilnosti, diplomacije, razvojne pomoći i civilnih kapaciteta za upravljanje krizama.
Središnja točka suvremenih prijepora jest cilj izdvajanja najmanje 2 posto bruto domaćeg proizvoda za obranu, koji je politički potvrđen na summitu NATO-a u Walesu 2014. godine. Iako se često predstavlja kao čvrsta obveza, riječ je prije svega o političkom dogovoru, a ne pravno obvezujućem mehanizmu. Unatoč tome, cilj od 2 posto postao je simbol lojalnosti Savezu i mjerilo ozbiljnosti pojedinih članica.
Sjedinjene Države, osobito tijekom administracije Donalda Trumpa, taj su prag pretvorile u instrument političkog pritiska. Trumpova retorika, koja je otvoreno dovodila u pitanje američku spremnost da brani saveznike koji “ne plaćaju dovoljno”, izazvala je duboku nelagodu u europskim prijestolnicama i potaknula rasprave o strateškoj autonomiji Europske unije. Iako su kasnije administracije ublažile ton, temeljna poruka ostala je ista: Washington očekuje da Europa preuzme veći dio odgovornosti za vlastitu sigurnost.
Razlike unutar Europe
Europske zemlje nisu homogena skupina kada je riječ o NATO-u i vojnoj potrošnji. Države istočnog krila Saveza, poput Poljske i baltičkih zemalja, tradicionalno su sklonije većim izdvajanjima i snažnijem oslanjanju na SAD, ponajprije zbog povijesnog iskustva i percepcije Rusije kao izravne sigurnosne prijetnje. Njihova spremnost da premaše prag od 2 posto često se koristi kao politički argument u Washingtonu protiv zapadnoeuropskih saveznika.
Zapadnoeuropske zemlje, poput Njemačke, Italije ili Španjolske, dugo su zaostajale za tim ciljem, dijelom zbog unutarnjih političkih ograničenja, snažnih socijalnih država i pacifističkih tradicija nastalih nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka je pritom poseban slučaj: iako je ekonomski najjača europska država, godinama je bila simbol “nedovoljnog doprinosa”, što je izazivalo stalne kritike iz SAD-a. Tek rat u Ukrajini doveo je do zaokreta u njemačkoj sigurnosnoj politici i značajnog povećanja vojnih izdataka.
Južnoeuropske zemlje, uključujući Hrvatsku, Grčku i Portugal, nalaze se u dodatno složenoj poziciji jer balansiraju između fiskalnih ograničenja, unutarnjih socioekonomskih pritisaka i zahtjeva Saveza. U tim državama NATO izdvajanja često su predmet domaćih političkih kontroverzi i kritika javnosti.
Sporovi oko svrhe potrošnje i američki interesi
Jedan od ključnih, ali rjeđe izgovorenih prijepora odnosi se na pitanje kako se troši novac namijenjen obrani. Europske države često ističu da povećanje vojnih proračuna ne znači automatski jačanje europske obrambene industrije, jer velik dio sredstava završava u američkim obrambenim kompanijama kroz nabavu borbenih zrakoplova, sustava protuzračne obrane i druge visoke tehnologije.
Zbog toga dio europske političke elite NATO vidi ne samo kao sigurnosni, već i kao ekonomsko-industrijski projekt u kojem SAD imaju strukturnu prednost. Ovaj aspekt dodatno hrani ideju europske strateške autonomije i razvoja zajedničke obrambene politike EU-a, što Washington formalno podržava, ali u praksi često promatra s dozom skepticizma.
Ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine dramatično je promijenila sigurnosnu percepciju u Europi i dala snažan zamah povećanju vojnih izdataka. Mnoge države koje su godinama oklijevale sada ubrzano povećavaju obrambene proračune, a NATO je dobio novu političku i stratešku relevantnost.
Ipak, temeljni sporovi nisu nestali. Pitanje ravnomjerne raspodjele tereta, američke dominacije unutar Saveza i odnosa NATO-a i Europske unije ostaje otvoreno. NATO izdvajanja više nisu samo tehničko pitanje proračuna, nego ogledalo dubljih političkih nesuglasica o ulozi SAD-a u Europi, budućnosti europske sigurnosti i granicama transatlantskog partnerstva.
U tom smislu, rasprava o vojnoj potrošnji zapravo je rasprava o tome kakav NATO želi biti u 21. stoljeću: savez u kojem SAD ostaju neupitni hegemon ili političko-vojna zajednica u kojoj Europa preuzima znatno veću, ali i samostalniju ulogu.
Budućnost NATO saveza između transatlantske kohezije i strateških pukotina
Ruska agresija na Ukrajinu vratila je NATO u središte europske sigurnosti i privremeno utišala rasprave o njegovoj “zastarjelosti”. Proširenje Saveza na Finsku i Švedsku, jačanje istočnog krila i rast vojnih proračuna potvrđuju da NATO ostaje nezamjenjiv okvir kolektivne obrane. Međutim, istodobno su se produbile strukturne napetosti između Sjedinjenih Američkih Država i europskih saveznika, koje ne proizlaze samo iz pitanja izdvajanja za obranu, već iz sve različitijih strateških prioriteta.
NATO je danas snažniji nego prije 2022., ali i politički složeniji, s više unutarnjih linija prijepora nego u prethodnim desetljećima.
SAD i Europa je savez interesa, a ne identičnih vizija
Američka perspektiva NATO-a ostaje globalna. Za Washington je Savez prvenstveno instrument šire strategije odvraćanja, u kojoj Europa predstavlja jedno od nekoliko ključnih bojišta, uz Indo-Pacifik i Bliski istok. Sve izraženiji fokus SAD-a na Kinu dugoročno mijenja i njihova očekivanja od europskih saveznika: Europa se potiče da preuzme veću odgovornost za vlastitu sigurnost kako bi SAD mogli “oslobađati kapacitete” za Aziju.
Europske države, s druge strane, NATO doživljavaju prvenstveno kao jamstvo regionalne stabilnosti. Njihov strateški horizont uglavnom ostaje europski, s naglaskom na Rusiju, energetsku sigurnost, migracije i unutarnju otpornost društava. Ta razlika u perspektivi stvara latentnu napetost: dok SAD žele NATO koji djeluje globalno, dio Europe zagovara savez fokusiran na teritorijalnu obranu kontinenta.
Grenland i Arktik -nova linija prijepora
Pitanje Grenlanda ilustrira kako se geopolitički interesi mogu sudariti čak i među formalno najbližim saveznicima. Iako je Grenland autonomni teritorij Danske, njegova strateška važnost za SAD – osobito u kontekstu Arktika, balističke obrane i nadzora sjevernih pomorskih ruta – daleko nadilazi klasične europske sigurnosne rasprave.
Američki interes za Grenland, koji je u prošlosti poprimio i otvoreno provokativne oblike, razotkrio je temeljni problem: NATO nema jasno definiran politički okvir za upravljanje unutarsaveznim teritorijalnim i suverenim osjetljivostima u novim geopolitičkim zonama poput Arktika. Za Europu, Grenland je pitanje suvereniteta i međunarodnog prava; za SAD, on je strateška platforma u nadmetanju s Rusijom i Kinom.
Ovaj nesrazmjer prioriteta pokazuje da se budući sporovi unutar NATO-a neće nužno voditi samo oko Rusije, nego i oko prostora, resursa i utjecaja u područjima koja dosad nisu bila u fokusu Saveza.
Razvoj zajedničke sigurnosne i obrambene politike Europske unije ostaje jedan od najosjetljivijih elemenata odnosa sa SAD-om. Iako Washington službeno podupire jaču europsku obranu, u praksi postoji zabrinutost da bi ona mogla umanjiti američku ulogu i utjecaj unutar NATO-a.
Za dio europskih država, osobito Francusku, jačanje europske strateške autonomije predstavlja dugoročni odgovor na nepredvidivost američke politike. Za druge, osobito u istočnoj Europi, NATO pod američkim vodstvom ostaje nezamjenjiv, a svako “udaljavanje” od SAD-a doživljava se kao sigurnosni rizik. Ova podjela dodatno komplicira buduće pozicioniranje NATO-a u odnosu na EU.
Scenariji budućnosti NATO saveza
U srednjoročnom razdoblju mogu se nazrijeti tri osnovna smjera razvoja NATO-a. Prvi je nastavak postojećeg modela, u kojem SAD ostaju dominantna sila, a Europa postupno povećava kapacitete bez stvarne strateške autonomije. Drugi je postupna transformacija Saveza prema ravnopravnijem partnerstvu, uz jaču europsku obrambenu komponentu i jasniju podjelu odgovornosti. Treći, konfliktniji scenarij uključuje rast unutarnjih nesuglasica, pri čemu NATO formalno opstaje, ali gubi političku koheziju i stratešku jasnoću.
Koji će se smjer ostvariti ovisit će ne samo o Rusiji ili Kini, nego i o unutarnjoj politici SAD-a, sposobnosti Europe da konsolidira vlastitu obranu te načinu na koji će Savez upravljati novim prijepornim temama poput Arktika, industrijske politike i tehnološke dominacije.
Budućnost NATO-a sve manje je pitanje vojne moći, a sve više političke kohezije. Prijepori oko izdvajanja, Grenlanda i strateških prioriteta pokazuju da Savez ulazi u fazu u kojoj zajednički interesi više nisu samorazumljivi, već se moraju stalno iznova politički pregovarati.
U tom smislu NATO ostaje ključni stup zapadne sigurnosti, ali i ogledalo dubinskih promjena u odnosima između SAD-a i Europe – promjena koje će u nadolazećim godinama definirati ne samo sudbinu Saveza, nego i širu arhitekturu globalne sigurnosti.
...
Tekst. Petar Kolovrat
Infografika, ilustracija: Vidmir Raič, AI generirano