U trenutku kada se čini da su glavne silnice globalnog gospodarstva zašle u razdoblje neizvjesnosti i preraspodjele geopolitičkih i tržišnih odnosa, Rusija balansira na osjetljivoj granici između makroekonomske stabilnosti i latentne krize. Najnoviji podaci s mrežnih stranica ruske središnje banke, Банк России, svjedoče o pokušaju kontrole inflacijskih pritisaka i održavanja prividne monetarne stabilnosti u uvjetima političke izolacije, energetskih gubitaka i dubokih strukturnih ograničenja. Premda Banka u svojoj retorici održava dojam opreza i samopouzdanja, podaci otkrivaju složeniju sliku.
U lipnju je inflacija u Rusiji iznosila 9,4 posto, više nego dvostruko iznad ciljanih 4 posto. No, u očitom pokušaju stabilizacije realnog sektora i poticanja investicija, središnja je banka početkom srpnja smanjila ključnu kamatnu stopu za 200 baznih bodova, na i dalje iznimno visokih 18 posto – drugo sniženje u ovoj godini. Prvo je uslijedilo u lipnju, kada su kamate pale sa 21 na 20 posto, nakon gotovo tri godine relativne monetarne rigidnosti. Guvernerka Elvira Nabjuljina ustraje u narativu da su inflacijski pritisci počeli slabjeti, a gospodarstvo se “vraća na uravnoteženu putanju rasta”, no istovremeno priznaje da su ključni indikatori rasta u silaznoj putanji. Rast BDP-a koji je u 2024. iznosio 4,1 posto, ove bi godine mogao pasti na 1 do 2 posto, a već sljedeće stagnirati na skromnih 0,5 do 1,5 posto.
Prekid energetske ovisnosti Zapada o Rusiji
Rast cijena, čije je usporavanje temelj za najavljena nova smanjenja kamatnih stopa, time postaje predmet političko-ekonomskog kompromisa. Prema navodima Banke, inflacija bi se do kraja godine mogla kretati između 6 i 7 posto, dok se povratak na ciljane 4 posto očekuje tek tijekom 2026., i to pod pretpostavkom da se izbjegne scenarij “pregrijavanja” gospodarstva ili dodatnog pogoršanja uvjeta vanjske trgovine. No upravo ti rizici sve su izraženiji.
Jedan od ključnih faktora koji destabilizira inflacijska očekivanja je dinamika tečaja rublja. Slabljenje valute, potaknuto padom izvoza energenata i ograničenim deviznim priljevom, povećava cijene uvoznih dobara i pogoršava kupovnu moć stanovništva. Izvoz nafte – ključna karika ruskog izvoznog sektora – pogođen je europskim sankcijama, osobito cjenovnim limitom koji Europska unija nameće na barel ruske sirove nafte, koji trenutačno iznosi 47,60 dolara. Dodatni je udarac stigao iz crnomorske luke Novorosijsk, gdje su prošloga tjedna blokirane isporuke, što je pogodilo i kazahstanski izvoz koji sve više konkurira ruskoj nafti.
Ruski izvoz plina također rapidno slabi. Iako Moskva intenzivira isporuke Kini i nastoji povećati domaću potrošnju, to nije dovoljno da nadoknadi gubitke na europskom tržištu. Prije agresije na Ukrajinu, EU je oko 45 posto potreba za plinom zadovoljavala iz Rusije, no taj je udio u 2024. pao na 19 posto, a u ovoj godini trebao bi iznositi samo 13 posto. Istodobno, Europska komisija planira potpunu obustavu kupovine ruskih fosilnih goriva do 2027. godine, čime se ocrtava konačan prekid energetske ovisnosti Zapada o Rusiji. Time se dolazi do ključne dileme: kako nadomjestiti izvoznu supstancu koja je činila okosnicu ruskog proračuna i deviznog priljeva?
Smanjenje izvoznih prihoda reflektira se u fiskalnom okviru. Iako službeni podaci još uvijek nisu dramatični, analitičari upozoravaju na rastući deficit i sve jači pritisak na državnu potrošnju, poglavito kroz vojne izdatke i subvencije industriji. Monetarna politika time postaje poligon političkog pritiska: zahtjevi velikih industrijskih konglomerata i oligarha za nižim kamatama sve se češće pretaču u zahtjeve Kremlja prema središnjoj banci. Guvernerka Nabjuljina, poznata po svojoj neovisnosti i strogom antinflacijskom kursu još od 2014., odupire se pokušajima monetarnog popuštanja koje bi dugoročno ugrozilo stabilnost. No, istodobno priznaje: „Povratak na ciljanu vrijednost inflacije ne podrazumijeva samo nekoliko mjeseci cijena unutar granica, nego trajnu percepciju stabilnosti kod građana i poduzeća.“
Strateška ovisnost o izvozu energenata
Tvrdi i da bankarski sustav nije u krizi – banke su, prema njezinim riječima, profitabilne i ne trebaju državnu pomoć. No upravo je to područje koje nosi rizike tihe destabilizacije: banke se sve više izlažu državnim obveznicama, valutnim špekulacijama i kreditiranju paradržavnih projekata, što dugoročno slabi njihovu otpornost.
Zato se, u konačnici, postavlja pitanje dugoročne održivosti ruskog ekonomskog modela. Strateška ovisnost o izvozu energenata, deindustrijalizacija izvan sektora oružja i sirovina, demografski pad i tehnološka izolacija od Zapada sve više pritišću realnu ekonomiju. I dok središnja banka pokušava balansirati između inflacije i recesije, između političkih zahtjeva i fiskalne realnosti, ruski gospodarstveni brod klizi u zonu prolongirane stagnacije. Vanjski pritisci – sankcije, cjenovne kontrole, ograničenja trgovinskih ruta – samo su dio problema. Onaj drugi, teži, leži u strukturalnoj nesposobnosti ruskog režima da transformira vlastiti ekonomski sustav u samoodrživu i diversificiranu cjelinu. Inflacija od 9,4 posto u lipnju 2025. nije uzrok, nego simptom duboke i višeslojne ekonomske krize.
Pojam „Rusija – ekonomski patuljak“ sve se češće koristi u analitičkim i političkim diskursima kako bi se naglasio nesrazmjer između vojne moći, geopolitičkih ambicija i stvarne gospodarske snage Ruske Federacije. Geneza tog izraza proizlazi iz više desetljeća promatranja strukturalnih slabosti ruskog gospodarstva, koje se, unatoč ogromnoj teritorijalnoj veličini, prirodnim resursima i stalnim pokušajima globalne afirmacije, nije uspjelo transformirati u modernu, tehnološki konkurentnu ekonomiju.
Korijeni ovog pojma sežu još u 1990-e, kada se nakon raspada Sovjetskog Saveza rusko gospodarstvo suočilo s dubokom tranzicijskom krizom, hiperinflacijom, društvenim raslojavanjem i ovisnošću o izvozu sirovina. Tijekom 2000-ih, u vrijeme predsjednikovanja Vladimira Putina i u uvjetima rasta cijena nafte, Rusija bilježi prividni oporavak, ali bez stvarne diversifikacije gospodarskih temelja. Ključni razvojni sektor ostaje energetski – nafta i plin čine više od polovice izvoza i temelj su državnog proračuna. Time ruska ekonomija ostaje ranjiva na cikličke šokove na globalnim tržištima.
„Ekonomski patuljak“ nije jednostavna diskvalifikacija, već koncept
S pojmom „ekonomski patuljak“ zapadni analitičari sve češće barataju nakon 2014., kada aneksija Krima izaziva sankcije i financijsku izolaciju. Te mjere dodatno ograničavaju pristup tehnologiji, kapitalu i zapadnim tržištima, što vodi u stagnaciju i zatvaranje ekonomije. Unatoč pokušajima supstitucije uvoza i okretanja azijskim tržištima, Rusija nije uspjela stvoriti endogeni model rasta. Ekonomski pokazatelji to potvrđuju: BDP Rusije 2023. godine bio je manji od BDP-a Italije ili Južne Koreje, dok je udio u globalnom BDP-u pao ispod 2 posto. S obzirom na broj stanovnika, teritorij i strateške ambicije, riječ je o jasnom disproporcionalnom položaju.
U razdoblju nakon invazije na Ukrajinu 2022., pojam dobiva novu aktualnost. Početna otpornost, oslonjena na visoke cijene energenata i strogu fiskalnu politiku, s vremenom slabi pod teretom tehnoloških sankcija, gubitka europskih tržišta i preorijentacije prema manje profitabilnim izvoznim pravcima. Središnja banka zadržava monetarnu disciplinu, ali uz ogromne kamatne stope koje guše potražnju i kreditiranje. Istodobno, demografski pad, odljev radne snage i zatvaranje zemlje prema van smanjuju razvojni potencijal.
Dakle, izraz „ekonomski patuljak“ nije jednostavna diskvalifikacija, već koncept koji označava raskorak između geopolitičkih aspiracija Rusije i njenih realnih ekonomskih kapaciteta. On upućuje na dugoročno strukturirane slabosti koje se ne mogu kompenzirati ni vojnim intervencijama ni retorikom o multipolarnosti svijeta. U tom kontekstu, Rusija može i dalje biti vojni div – ali ostaje gospodarski patuljak.
...
Tekst: Petar Kolovrat
Ilustracija: Vidmir Raič