Trenutak koji redefinira regionalni poredak
Zajednička vojna operacija Sjedinjenih Američkih Država i Izraela protiv Islamske Republike Iran predstavlja prijelomni trenutak suvremene geopolitike. Ciljani udari na vojne i političke centre moći u Teheranu, uključujući eliminaciju vrhovnog vođe Ali Khamenei, otvorili su pitanje ne samo stabilnosti Irana nego i održivosti regionalne sigurnosne arhitekture koja je desetljećima počivala na ravnoteži odvraćanja.
Američki predsjednik Donald Trump operaciju je predstavio kao preventivni udar usmjeren na neutralizaciju iranskog nuklearnog i raketnog kapaciteta te infrastrukture Revolucionarne garde. Izraelska vlada pod vodstvom Benjamin Netanyahu naglasila je pravo na samoobranu u kontekstu višegodišnje iranske potpore regionalnim proxy-akterima, od Hezbollaha do hutista.
No, strateške posljedice nadilaze neposredni vojni aspekt. Radi se o događaju koji može trajno izmijeniti odnose snaga na Bliskom istoku, dinamiku globalne energetike i odnos velikih sila prema normama međunarodnog prava.
Operativni okvir i vojna dimenzija sukoba
Operacija je provedena kombinacijom dalekometnih bombardera, preciznih projektila i kibernetičkih udara usmjerenih na zapovjedne centre, protuzračnu obranu i objekte povezane s iranskim nuklearnim programom. Prema dostupnim informacijama, paralelno su neutralizirani dijelovi komunikacijske infrastrukture i sustavi elektroničkog nadzora, čime je iranska sposobnost koordiniranog odgovora u početnoj fazi bila značajno ograničena.
Iranski odgovor uslijedio je u obliku balističkih projektila i dronova usmjerenih prema izraelskim urbanim središtima i američkim bazama u Perzijskom zaljevu. Time je sukob prešao prag “ograničene kaznene operacije” i postao otvorena međudržavna konfrontacija.
Unutarnjopolitičke posljedice u Iranu
Smrt vrhovnog vođe izazvala je institucionalni vakuum. Sustav Islamske Republike počiva na hijerarhiji u kojoj vrhovni vođa ima presudnu ulogu u obrambenoj i vanjskoj politici. U tranzicijskoj fazi ključnu ulogu preuzima Vijeće čuvara i Vijeće stručnjaka, no pitanje legitimnosti i unutarnje kohezije ostaje otvoreno.
Mogući su različiti scenariji: konsolidacija režima kroz radikalizaciju i mobilizaciju protiv “vanjske agresije”, unutarnje frakcijske borbe unutar Revolucionarne garde ili čak postepena destabilizacija s elementima građanskih nemira. Svaki od tih scenarija ima različite implikacije za regionalnu sigurnost.
Regionalni domino-efekt
Ključna točka potencijalne eskalacije ostaje Hormuški tjesnac – pomorski koridor kroz koji prolazi znatan udio svjetske trgovine naftom. Svako zatvaranje ili destabilizacija tog pravca neposredno utječe na cijene energenata i globalna tržišta.
Iran raspolaže mrežom regionalnih saveznika i proxy-snaga. Aktiviranje Hezbollaha na sjevernoj granici Izraela ili širenje sukoba na Irak, Siriju i Jemen moglo bi transformirati sadašnji sukob u višefrontni regionalni rat.
Međunarodno pravo i legitimitet intervencije
S pravnog aspekta, operacija otvara pitanje usklađenosti s Poveljom Ujedinjenih naroda. Prema članku 51., pravo na samoobranu dopušteno je u slučaju oružanog napada. SAD i Izrael argumentiraju preventivnu samoobranu zbog neposredne prijetnje iranskog nuklearnog kapaciteta. Kritičari, uključujući dio članica Vijeća sigurnosti i glavnog tajnika António Guterres, upozoravaju da preventivni udari bez neposrednog napada mogu predstavljati kršenje međunarodnog prava.
Ovaj presedan može imati dugoročne posljedice: ako preventivni napad postane normaliziran instrument državne politike, međunarodni sustav temeljen na suverenitetu i normama bit će dodatno erodiran.
Globalne geopolitičke implikacije
Reakcije velikih sila reflektiraju dublju fragmentaciju međunarodnog poretka. Rusija i Kina osuđuju operaciju i pozivaju na diplomatsko rješenje, dok dio zapadnih saveznika pokazuje suzdržanu potporu izraelskom sigurnosnom argumentu.
Sukob ubrzava nekoliko procesa. Prvo, militarizaciju Bliskog istoka i utrku u naoružanju. Drugo, fragmentaciju energetskih tržišta i rast strateških zaliha. Treće, redefiniciju odnosa između suvereniteta i intervencionizma.U širem smislu, događaj se uklapa u trend povratka geopolitike i politike moći, gdje normativni liberalni poredak ustupa prostor realističkoj logici ravnoteže snaga.
Rizik globalne eskalacije
Iako trenutačno nema izravnih naznaka uključivanja drugih velikih sila u vojni sukob, mogućnost indirektne konfrontacije nije zanemariva. Kibernetički napadi, napadi na infrastrukturu i destabilizacija energetskih ruta mogli bi imati globalne posljedice bez formalnog objavljivanja rata.
Najveći kratkoročni rizik jest nekontrolirana spirala odmazdi. Povijest Bliskog istoka pokazuje da lokalizirani incidenti često prerastaju u dugotrajne konflikte.
Početak nove faze bliskoistočne geopolitike
Američko-izraelski napad na Iran predstavlja strateški šok koji redefinira regionalne i globalne odnose. Eliminacija vrhovnog vođe Islamske Republike simbolički i operativno označava kraj jedne faze iranske politike, ali i početak neizvjesne tranzicije.
Hoće li se situacija razviti prema ograničenoj konfrontaciji s kontroliranom deeskalacijom ili prema širem regionalnom ratu ovisit će o nekoliko varijabli: sposobnosti Irana da konsolidira vlast, spremnosti SAD-a i Izraela na daljnju eskalaciju te ulozi velikih sila u diplomatskom posredovanju.
Jedno je već sada jasno: međunarodni poredak ulazi u razdoblje povećane nestabilnosti u kojem preventivni udari, energetska sigurnost i geopolitika odvraćanja ponovno postaju dominantne kategorije globalne politike.
Kriza koja prelazi regionalne okvire
Sukob između Sjedinjenih Američkih Država, Izraela i Irana ušao je u fazu u kojoj više nije riječ o izoliranom vojnom incidentu, nego o geopolitičkom događaju s potencijalom transformacije međunarodnog poretka. Udar na iransko vodstvo i kasniji raketni odgovori otvorili su pitanje hoće li kriza ostati u okvirima kontrolirane eskalacije ili prerasti u širi regionalni rat. Ulog nije samo sigurnost Bliskog istoka, nego i stabilnost energetskih tržišta, transatlantski odnosi i strateška pozicija Europe.
Razvoj događaja može se analizirati kroz tri scenarija koji se ne isključuju nužno, već predstavljaju moguće putanje iste krize.
Prvi scenarij: kontrolirana eskalacija i povratak diplomaciji
U najumjerenijoj varijanti sukob ostaje unutar ograničenih parametara. Iran provodi simboličke i kalibrirane odmazde, često putem posredničkih aktera u Libanonu, Iraku i Jemenu, ali bez prelaska crvene linije koja bi izazvala potpunu invaziju ili masovni kopneni sukob. Sjedinjene Države i Izrael zadržavaju fokus na preciznim udarima, izbjegavajući destabilizaciju režima u mjeri koja bi proizvela dugotrajan vakuum moći.
U takvom scenariju ključna točka ostaje Hormuški tjesnac. Ako pomorski promet ostane otvoren, globalna tržišta energenata postupno će apsorbirati početni šok. Diplomatski pritisci unutar Ujedinjenih naroda, pod vodstvom glavnog tajnika António Guterres, mogli bi otvoriti prostor za pregovore, osobito ako europske sile preuzmu aktivniju medijacijsku ulogu.
Ova opcija podrazumijeva racionalnu procjenu troškova svih strana i prihvaćanje ograničenog odvraćanja kao završne točke eskalacije.
Drugi scenarij: regionalni rat i višefrontna konfrontacija
Druga mogućnost je nekontrolirana spirala odmazde. Aktiviranje Hezbollaha na sjevernoj granici Izraela, intenziviranje napada hutista na pomorske rute te napadi na američke baze u Iraku i Perzijskom zaljevu pretvorili bi sukob u višefrontni regionalni rat.
U tom kontekstu, SAD pod vodstvom predsjednika Donald Trump povećale bi vojnu prisutnost u regiji, dok bi Izrael pod premijerom Benjamin Netanyahu mogao posegnuti za proširenim operacijama protiv iranskih proxy-struktura. Iran bi, suočen s unutarnjom tranzicijom nakon eliminacije Ali Khamenei, mogao radikalizirati odgovor kako bi konsolidirao domaću potporu.
Takav razvoj događaja imao bi neposredne posljedice na globalnu ekonomiju. Cijene nafte i plina naglo bi porasle, inflacijski pritisci vratili bi se u europske ekonomije, a opskrbni lanci ponovno bi bili poremećeni. Energetska sigurnost postala bi primarno geopolitičko pitanje.
Treći scenarij: blokovska konfrontacija i transformacija poretka
Najdramatičniji scenarij uključuje dublju involviranost velikih sila. Ako bi Rusija i Kina pružile opipljiviju vojnu ili logističku potporu Iranu, sukob bi dobio obilježja šire geopolitičke podjele. U tom bi slučaju kibernetički napadi, destabilizacija financijskih tržišta i zatvaranje strateških pomorskih ruta mogli proizvesti globalni sigurnosni potres.
Ovaj scenarij označio bi ubrzani prijelaz prema multipolarnom sustavu visokog rizika, gdje međunarodne norme ustupaju mjesto ravnoteži snaga. Posljedice bi nadilazile Bliski istok i zahvatile euroatlantski prostor.
Geopolitička projekcija za Europu
Za Europu je ključno pitanje energetske i sigurnosne ovisnosti. Iako je Europska unija posljednjih godina diverzificirala dobavne pravce plina i nafte, destabilizacija Hormuškog tjesnaca i rast cijena energenata izravno bi pogodili industrijsku proizvodnju i inflaciju.
Osim energetike, Europa bi se suočila s povećanim migracijskim pritiscima. Regionalni rat mogao bi proizvesti novi val izbjeglica, osobito preko Turske i istočnog Mediterana. Time bi se ponovno otvorila unutarnja politička pitanja solidarnosti, sigurnosti granica i migracijske politike.
U sigurnosnom smislu, NATO bi bio pod pritiskom redefiniranja svojih prioriteta. Istodobna nestabilnost na istočnom krilu Europe i na Bliskom istoku dodatno bi opteretila obrambene kapacitete saveza.
Hrvatska: sigurnosna i ekonomska perspektiva
Hrvatska, kao članica Europske unije i NATO-a, osjetila bi posljedice prije svega kroz ekonomske kanale. Rast cijena energenata povećao bi troškove uvoza i inflaciju, dok bi turizam – osjetljiv na percepciju regionalne nestabilnosti – mogao zabilježiti pad potražnje, osobito s tržišta izvan Europe.
Sigurnosno, Hrvatska bi sudjelovala u zajedničkim euroatlantskim odlukama, uključujući eventualno jačanje obrambenih kapaciteta i logističku potporu saveznicima. Geopolitički, Zagreb bi nastojao održati ravnotežu između savezništva i stabilnosti jugoistočne Europe, osobito u kontekstu Bosne i Hercegovine i šireg zapadnobalkanskog prostora.
Istodobno, kriza bi mogla potaknuti ubrzanje energetske tranzicije i jačanje LNG infrastrukture na Krku, čime bi Hrvatska dugoročno ojačala svoju energetsku ulogu u regiji.
Kriza kao test europske otpornosti
Sukob SAD-a, Izraela i Irana prelazi regionalne okvire i postaje test otpornosti globalnog sustava. Najrealističniji je scenarij ograničene, ali dugotrajne regionalne eskalacije, no inherentna nestabilnost sukoba znači da rizik šire konfrontacije ostaje prisutan.
Za Europu i Hrvatsku ovo nije udaljeni konflikt, nego sigurnosno-ekonomski izazov koji zahtijeva stratešku pripremu, energetsku diversifikaciju i diplomatsku aktivnost. Kriza na Bliskom istoku još jednom potvrđuje da je globalna sigurnost duboko međupovezana te da događaji u Perzijskom zaljevu mogu imati neposredne posljedice na Jadranu.
....
Tekst. Petar Kolovrat
Infografika: Vidmir Raič uz AI asistenciuju